Nekoć sam voljela korizmu. Otkad sam se prije 20 godina nanovo vratila Crkvi provodila bih tjedne promišljajući koju ću pokoru izvršiti i koje pobožnosti prakticirati. Osjećala sam kao da je duhovna Nova godina, prilika da očistim svoju dušu, ojačam disciplinu i krenem iznova.
Neko vrijeme je tako i bilo. Vjerojatno je bilo korizmi u kojima sam uspješno trčala duhovne maratone i proletjela kroz cilj na dan Uskrsa osjećajući se sva nova, sjajna i snažna. Bog mi je udovoljavao neko vrijeme dopuštajući mi korizme tijekom kojih sam mislila da vrhunski ispunjavam izniman posao prikazujući sve te stvari.
Koju god pokoru izabrala, Bog bi preuzeo moju korizmu u svoje ruke i dopustio mi neke križeve
Ipak, teško se danas sjetiti takvih korizmi. Sjećam se osjećaja da sam voljela korizmu, ali ne i detalja o svojoj uspješnosti. Sve su one bile zatrpane svakom sljedećom korizmom koja bi išla u potpunosti suprotnim putem od onog koji sam planirala.
Ovo će biti 22. korizma otkad sam se vratila Crkvi i gledajući unatrag, većinom vidim kako sam imala plan, ali bi ga Bog preuzeo dopuštajući neke križeve, kušnje ili izazove koji su podčinili moju korizmu – a to je, zapravo, postala moja korizma jer sam se borila prihvatiti je i prikazati Bogu.
Međutim, ne žalim se. Zaista ne. Uvijek je ispalo najbolje moguće. Bog uvijek zna bolje od mene što mi je potrebno da rastem i postajem bliže Njemu. Također zna koliko je dobro za mene raditi planove i zatim ih vidjeti kako se mijenjaju. Ili kako u potpunosti propadaju. To me podsjeti da vlastitim snagama ne mogu napraviti ništa. Sve je po milosti. Sve je po Isusu.
Ove godine očekujem da će moja korizma biti preživljavanje kroz ono što mi život priredi
Dok ovih dana razmišljam o svojim planovima za korizmu, priznajem da se osjećam pomalo nervoznom. Ne mogu si pomoći, a da se ne zapitam što mi je On pripremio za ovu godinu? Koji će mi novi izazov otkriti u nadolazećim tjednima i pokoriti moje izmoljene planove? Gubitak? Bolest? Nuklearni holokaust? U ovom trenutku ne isključujem ništa. Ipak, što god to bilo, očekujem da će moja korizma biti obilježena jednostavnim preživljavanjem kroz ono što mi život priredi, a ne pokorom i prakticiranjima koje odaberem.
Usprkos tome, i dalje imam plan. Ne baš onakav kakav bih imala u starim danima već jednostavan i fleksibilan, oblikovan prema principima isklesanima iz korizmenih praksi tijekom zadnja dva desetljeća. Podijelit ću ih ovaj mjesec s nadom da će vam (dok se molite tijekom ovih čudnih dana običnog doba) pomoći isplanirati korizmu, rasti tijekom korizme i obuhvatiti ju cijelu – ne toliko labavo već radije sa stavom predanja uz obraćanje Isusu: „Evo što ja mislim da je najbolje, no neka je Tvoja volja, a ne moja.“
Uzmite što vam je korisno. Ostalo ostavite.
Sjetite se, korizma nije duhovna olimpijada
Korizma to nije. To nije natjecanje u tome tko je najvrsniji, disciplinarniji ili sposobniji žrtvovati sve moguće. To nije prilika da postavimo osobni rekord u svetosti i nadmašimo prošlogodišnju korizmu. Nije ni test izdržljivosti da bi se vidjelo tko ima ono nešto što je potrebno za ulazak u Kraljevstvo Božje.
Umjesto toga, korzima služi za duhovni rast i promišljanje o tome što nas udaljava od Njega te da to otpustimo. (Ili, što je realnije, jednu od tih stvari.) Korizma služi za rast u razumijevanju toga što je Isus učinio za nas na Kalvariji i zašto je to uopće morao napraviti. Korizma služi da bismo osjetili tugu zbog svojih grijeha i zahvalnost zbog Njegova milosrđa. Korizma je važnija zbog našeg srca, a manje zbog naših djela. Ako djela koja vršimo tijekom korizme ne mekšaju i ne mijenjaju naše srce čineći ga sve više Njegovim, tada nešto nije u redu. Ili činimo pogrešna djela ili ih vršimo s pogrešnim stavom.
Pojednostavite
Količina i težina žrtava tijekom korizme ne čini korizmu boljom. Bolje je napraviti jednu stvar, vjerno, promišljeno i s velikom ljubavlju nego učiniti mnogo toga s polovičnim predanjem i povremeno. Što bih više pokore i prakticiranja preuzela na sebe u prijašnjim korizmama, to bih ih više i odbacila prije Uskrsa. Kada pokušavam previše napraviti, na kraju ne napravim ništa. Jedna pokora za drugom pada u vodu, ili zbog toga što su me preplavile ili zbog toga što nijedna nije obuzela moje srce ni pažnju. Jednostavne korizme, s jednostavnim pokorama i prakticiranjima uvijek su bolje od korizmi u kojima pokušavam napraviti sve moguće.
Ne zapuštajte molitvu
Molitva je jedan od tri stupa korizme. Uz post i milodare, molitva je ono što Crkva od nas traži da napravimo na posebno usmjeren način tijekom ovog razdoblja. No molitva nije tek jedna od korizmenih praksi. Ne radi se samo o dodavanju krunice tijekom dana ili odlasku na svakodnevnu misu. Molitva omogućuje plodonosnu korizmu. Važno je kako razlučujemo što raditi tijekom korizme i kako pronalazimo milost da u tome ustrajemo. Moji najveći korizmeni promašaji su uvijek imali jednu zajedničku stvar: nedostatak molitve. Nisam se molila na početku i tražila Boga pomoć pri odabiru prakticiranja ili pokore koje On želi da preuzmem. I nisam se dovoljno molila tijekom korizme tražeći Boga milost da ustrajem, budem predana svojim obavezama i da me pomoću njih približi sebi. Umjesto toga, nastojala sam sama ustrajati tijekom korizme oslanjajući se na svoju mudrost, snagu, volju, a ne Njegovu. A to nikada ne ispadne dobro.
Budite realni
S dolaskom korizme može biti izazov uhvatiti se u koštac s najvećim problemima u našoj osobnosti ili životu preuzimajući veliku pokoru koja će nas očistiti i promijeniti zauvijek. Stoga se zavjetujemo da ćemo prestati s ispadima… ili odugovlačenjem… ili prigovaranjem… ili kao što sam ja učinila jednu korizmu – s izražavanjem svoga mišljenja. Da, mišljenja, svih mišljenja – o vremenu, o liturgiji, o oblačenju i hrani i lekcijama, o svemu. Moje je srce bilo na pravome mjestu. Znala sam da imam lošu naviku što previše slobodno dijelim svoje mišljenje – često u krivo vrijeme i još češće na krive načine. Htjela sam naučiti biti promišljenija. To je bilo dobro. Ali nije bilo realno.
Osim ako se netko ne zavjetuje na šutnju, nitko se ne može odreći izražavanja mišljenja. Tako razgovaramo i to je u čovjekovoj naravi. Bilo bi to previše. Baš kao da se zavjetujemo da nećemo nikada imati ispad ili da nećemo nikada odugovlačiti ili žaliti se; kada su takve navike duboko u nama, to može biti preteško. Bilo bi mi bolje te korizme da sam odlučila odreći se izražavanja političkih mišljenja. Ili mišljenja o liturgijskoj glazbi. Ili (da su društvene mreže tada postojale) neslaganja s ljudima u komentarima. Trebala sam odabrati nešto manje i što je moguće ispuniti čime bih vježbala držanje jezika za zubima. No ciljala sam visoko… i pala koliko sam duga i široka. Jedva bih izdržala 40 minuta bez da izrazim mišljenje, a kamoli 40 dana. Do kraja korizme osjećala sam se mnogo gore u vezi sebe, a nimalo bliže Isusu.
Manje, ciljane pokore koje je moguće izvršiti – poput molitve za ljude koji nam presijecaju put u prometu umjesto da im trubimo izražavajući svoju ljutnju ili odabrati jednu osobu na koju se često žalimo i kada naiđe kušnja, pronađemo nešto zbog čega ih umjesto toga možemo pohvaliti – to će, u konačnici, uroditi mnogo većim plodovima i bit ćemo manje obeshrabreni s dolaskom Uskrsa.
Ne odabirite pokoru koja će odvesti do grijeha
Ovo se čini očitim, ali kod mene to nije uvijek bilo tako. Promislite, na primjer, o korizmi kada sam postupno postila. Svaki tjedan, odrekla sam se nečeg dodatnog – prvi tjedan šećera, drugi tjedan šećera i glutena, treći tjedan šećera, glutena i mliječnih proizvoda. Što god da bih naručila, do kraja korizme jela sam poput veganskog mormona s celijakijom na dijeti, a bila sam curetak! Bila sam tako razdražljiva i kratkog fitilja i tako obuzeta jadom i glađu da sam iznenađena što me cimerice nisu izbacile iz kuće. Bilo je nebrojeno godina kada sam pokušala odreći se kave ili šećera u kavi ili mlijeka u kavi. Četvrti put kad sam pokušala prokrijumčariti svoju kavu tijekom korizme, moju su se prijatelji udružili i izravno mi rekli da mi više nisu dopuštene korizmene pokore koje uključuju kavu. To nije bilo u redu prema njima.
Sada je smiješno, ali tada nije bilo. Zaista sam bila neugodna. A naša nas korizmena pokora ne bi smjela učiniti neugodnima. To bi trebala biti pokora za nas, ali ne i za sve ostale. Ako se možemo odreći kave ili jesti samo jedan obrok dnevno ili otići na misu svaki dan tijekom korizme i činiti to u dobrom duhu i uravnoteženom šećeru i dok i dalje ispunjavamo svoje obveze kod kuće ili na poslu, tada bismo ih trebali izvršiti. To su sve dobre stvari. No ako smo teret svima oko nas dok ispunjavamo svoju korizmenu pokoru, propuštamo smisao svega. Milost je na prvom mjestu.
Daruj – nemoj samo odustati
Milodar je najzapostavljenija korizmena praksa. Većina nas provodi dane i tjedne prije korizme razmišljajući o tome što ćemo žrtvovati i koje ćemo pobožnosti usvojiti, ali zaboravljamo da bismo uz pokoru i molitvu trebali dati milodare. U licima onih koji su u potrebi trebali bismo vidjeti sebe koji smo uvijek u potrebi za Kristovom milosti. Dajući onima koji su u potrebi, trebali bismo se naučiti nenavezanosti na materijalna dobra, ali i većem povjerenju u Božju providnost, a oboje su preduvjeti za rast u svetosti.
Milodari čine još nešto: sprječavaju nas da mi budemo u centru korizme. Zove nas da se odmaknemo od sebe i poziva nas da vidimo svijet Kristovim očima – patnju, bol, glad. To omekšava naše srce, pomaže nam da rastemo u suosjećanju i povezuje nas u solidarnosti s Kristom koji je dao sve za patnički svijet. Stoga, dok planirate korizmu, razmislite na koji ćete način dati drugima tijekom ovog razdoblja – bonovima, plaćenim misama ili provedenim vremenom.
To je samo razdoblje
Toliko se čvrsto držimo korizme da očekujemo da će se dogoditi velike stvari u našoj duši tijekom tih 40 ili više dana. Nadamo se da ćemo izbaciti loše navike, razviti nove ili bolje navike, doživjeti duboka duhovna promišljanja i biti preplavljeni radošću kada Uskrs napokon stigne. Kada se ništa od toga ne ispuni – kada pokore i prakticiranja padnu u vodu, a životna iskušenja počnu navirati i dođemo do Uskrsa jednako umorni i slabi kao što smo bili na pokladni utorak – u iskušenju smo reći da smo imali „lošu“ korizmu, da smo pokleknuli, da je cijelo razdoblje bilo besmisleno za nas.
No ponekad je naš neuspjeh najbolji plod korizme. On može biti dobar godišnji podsjetnik da mi nismo spasitelji svoje duše. Ta titula pripada jedino Isusu. „Loša korizma“ je, zapravo, dobra korizma ako nam pomogne naučiti koliko smo slabi i slomljeni, kako ne možemo ništa učiniti svojim vlastitim snagama i koliko nam treba Isus.
Svetost je cjeloživotni rad, a ne samo proces jednog razdoblja te se događa u naletima i počecima, kroz neprestane izmjene uspona i padova, uspjeha i neuspjeha, a proživljena usred novih iskušenja i križeva. Ovih 40 čudnih dana mogu biti dio toga, ali nikad samo to.
Dakle, to je najbolji savjet koji zasad imam. Molite se. Pitajte Boga što bi On htio da napravite. Žrtvujte nešto što će vas potaknuti da se još više oslonite na Isusa. Molite se češće, duže, dublje. Velikodušno dajte. I ne očajavajte ako se dogodi život i svi vaši pomno izloženi planovi padnu u vodu. Zbog toga kako korizma počinje, vjerojatno će tako i biti.
Emily Stimpson Chapman – Through a glass darkly
Prevela: LR
Foto: Catholic Picture – Cathopic
