Odakle dolazi radost čovjekova rada? Bog je htio da čovjek bude stvaratelj vlastitog blagostanja. Uskrativši mu sve gotove instrumente, Bog mu je ostavio najdragocijenije darove: razum i ruke. Upravo je to izvor naše radosti u radu.
Rad donosi prirodnu radost
Zahvaljujući našim talentima možemo stalno napredovati, mijenjati instrumente našega rada i produhoviti čitav ljudski rad, uključujući svaki njegov aspekt sve do najnižeg oblika služenja. Čak i nakon najmukotrpnijeg rada svako pošteno djelo na kraju pruža radost.
Različiti oblici rada nisu podjednako teški ili mukotrpni. Postoje ugodni oblici rada, ali čak i u iznimno iscrpljujućem radu postoje uzvišeni trenutci, jer čovjek pronalazi svojevrsnu prirodnu radost kada dovršava djela koja služe ljudskim potrebama. Postoje oblici rada, pogotovo oni koji su više vezani uz prirodu, koji donose obilje ljudske radosti. Poljoprivrednik se raduje čim vidi kukuruz kako raste, obilan urod i stabla puna prekrasnih plodova.
Zar ne osjećamo radost kada koristimo vlastitu snagu, vlastite talente i vlastite tjelesne i duhovne sposobnosti? Pogledajmo samo zdrava, nasmijana i preplanula (premda ponekad znojem okupana) lica ljudi koji znaju kolika je vrijednost korisnog kreativnog napora! U takvom fizičkom radu čovjek pronalazi užitak.
Vidjeti odraz samoga sebe u radu
Ali suočavamo se s nečim još dubljim: našom svijesti o samome sebi. Suočavamo se ne samo sa zadovoljstvom koje proizlazi iz naše prirođene vještine u radu, već i osjećajem vlastite osobnosti koja se odražava u našim djelima i na neki nas način preslikava u njima. Čovjek osjeća gotovo božansku radost kada promišlja o znakovima svojega rada u opipljivim djelima. Upravo kao što je Bog tijekom sedam dana stvaranja više puta kazao da je sve što je stvorio vrlo dobro, jednako tako i čovjek u svojim djelima vidi odraz samoga sebe.
Koliko često prepoznajemo autora u njegovu djelu, odnosno umjetnika, znanstvenika, obrtnika i poljoprivrednika u plodovima njegova rada? Ta djela doista svjedoče o čovjeku. Kada želimo doznati nečiju vrijednost, upitamo tu osobu čime se bavi i što je postigla.
Čovjek u svojemu radu vidi stalni napredak vlastitih sposobnosti i kvaliteta. Vidi napredak vlastite osobnosti, kao i sve veće tjelesne i duhovne snage, o čemu svjedoče sve savršenija djela. Zar nas to ne čini sretnima? U toj sreći čovjek potpuno zaboravlja na bol i mukotrpnost rada. Ako se ipak sjeti mukotrpnosti ili kako je nadvladao poteškoće, neće li ta sjećanja postati novi razlog za radost? Osim toga, nije li točno da tek onda kada uspijemo izići na kraj s nizom patnji i kušnji, drugi ljudi iskazuju svoje divljenje i poštovanje prema nama?
Radost se rađa iz rada koji je na služenje i korist drugima
Kada je naš rad već okrunjen uspjehom i kada nas naši, možda čak i višegodišnji, napori dovedu do cilja tj. ispunjenja čežnji, koliko nam samo to radosti pruža! U tom sretnom stanju ushićenja obično smišljamo nove planove za rad, iako unaprijed znamo da ćemo ponovno otirati znoj sa svog lica, „podnoseći svu tegobu dana i žegu“ (Matej 20,12), tugu, bol i besane noći. Naša se radost uzdiže iznad svega toga. Onaj tko se prepušta ljenčarenju nikada neće to shvatiti. Niti će onaj tko ne zna koliko rad može biti naporan ikada znati što znači pravi odmor. Čak i kada je riječ o zabavi, jedino onaj tko radi može potpuno uživati.
Naposljetku, tu je i radost koja proizlazi iz osjećaja kada napravimo nešto korisno za bližnjega. Čovjek je sretan kada oživotvori prethodno zamišljeni oblik, kada učini nešto po svom nahođenju te kada time on sâm i njegov rad budu na služenje i korist ljudima. Kada razmišljamo o samom radu i tome kako je rad dobar, koristan, prikladan i prihvaćen od drugih, u nama se rađa radost, kao i ljubav prema djelu svojih ruku. A ona je nalik Božjoj ljubavi prema svijetu.
Čovjek kroz rad sudjeluje u Božjoj kreaciji
Čovjekov je rad ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je odgovor razumnog bića na pozive ljubavi kojima nas je Bog na uzvišen način pozvao da surađujemo u Njegovoj kreativnoj aktivnosti. Čovjek igra ulogu „drugog uzroka“ u vladanju svijetom po Božjoj providnosti.
Iz toga proistječe veliko dostojanstvo čovjeka koji surađuje s Bogom, kao i neuobičajeno dostojanstvo njegova rada, a to je suradnja između čovjeka i Boga u radostima i u žalostima. To je rad molitve, slavljenja i ljubavi Božje.
Time rad za čovjeka postoje izvor velike nove radosti zbog poziva i uzvišenja kojim je počašćen, zbog spoznaje da djeluje „rukom pod ruku“ sa Stvoriteljem, zbog stanja milosti koje preplavljuje sva njegova djela i zbog stvarne milosti koju Bog poput dobrog duha šalje na sve njegove napore, trud i djela.
Nova radost proistječe iz ljubavi prema čovjeku. Sveti Pavao svjedoči koliko je važna ta ljubav u radu: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“ (1. Kor. 13,3).
Koliko se samo ljudi iscrpljuje na poslu! Velik je broj i onih koji, mada govore o dostojanstvu rada, mrsko gledaju na rad kao žalosnu nuždu. To je gotovo sveopća tragedija, baš kao što je rad sveopća pojava.
Kroz rad s ljubavlju do otkupljenja i Božje blizine
Pa ipak, rad uobičajeno nagrađuje čovjeka ljubavlju prema ljudima i svijetu. Kroz rad se stvara veza s drugim ljudima, i to nas uči kako ljubiti. Čovjek radi kako bi stvorio i obnovio dobre stvari koje su korisne njegovim bližnjima. Plod našeg rada dokaz je naše dobrohotnosti prema drugim ljudima. U tom smislu rad nas približava ljubavi prema bližnjima u Bogu. Stoga rad ne možemo obavljati stisnute šake i zatvorena srca. I srce, i ruke moraju biti otvoreni. U suprotnom to nije pravi rad.
Jedino pod tim uvjetom najteži rad, poput ljubavi, „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“ (1. Kor. 13,7). Jedino tada možemo podnijeti najteže žrtve koje dolaze s radom bez mržnje. Jedino tada rad daje sve te kreposti bez kojih ne može biti plodonosan. „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini“ (1. Kor. 13, 4-6). Istini! Ovoj istini: po otvorenim rukama ljudi, kao po otvorenim rukama Boga, sve stvoreno ispunjeno je izobiljem blagoslova.
Postoji još jedna ljudska radost u radu, radost koja je uistinu božanska. To je radost koja proizlazi iz činjenice da rad koji činimo s ljubavlju pomaže ostvariti čovjekovo otkupljenje. Kada u svoj rad unesemo ljubav prema Bogu, ta ljubav olakšava naš napor, otire znoj s našega lica.
Kada radimo nešto iz ljubavi prema Bogu, taj milosrdni Bog omogućuje nam da sudjelujemo u vrlo časnom zadatku – a to je pomirenje. Iz toga proizlazi da nas naporan rad čisti i oplemenjuje. Osjećaj slobode koji rad pruža najveća je radost. Gledati Boga licem u lice raduje nas u svom našem mukotrpnom radu i umoru. Naša se žalost promeće u radost.
Catholic Exchange – Žena vrsna
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Gary Barnes – Pexels
