Nekoliko je stvari koje želim podijeliti sa svojom djecom. Sigurna sam da je to slučaj sa svim majkama. Na prvomu mjestu, moje srce žudi za tim da svatko od njih osobno upozna Isusa i slijedi Ga čitav život. To je glavni zadatak koji mi je povjeren kao majci prekrasnih i neukroćenih duša: privesti ih Nebu. Za to su potrebne posebne vještine, naravno. Između ostaloga, naučiti moliti, žrtvovati se i druge privesti Kristu.
Popis se nastavlja. Htjela bih da moja djeca nauče svirati glazbeni instrument, da cijene prirodu i da budu strastveni čitatelji. Htjela bih i da budu vrijedni članovi društva koji mu doprinose svojim djelovanjem, dok istovremeno prepoznaju i da njihove sposobnosti, zbog kojih su takvi, nemaju utjecaja na njihovu vrijednost i dostojanstvo.
Još jedna životno važna vještina
Dok sam proživljavala određena izazovna iskustva u svojemu životu, shvatila sam da postoji jedna vještina koja je prijeko potrebna u odnosima s drugim ljudima. To je nešto što većina ljudi teško postiže. Nešto što nikada nisu zbilja naučili: sposobnost stvarnog oprosta drugoj osobi.
Ne kao pojam. Ne kao ideja. Nego kao praktično sredstvo kojim ostvarujemo vlastita oslobađanja i otpuštanja svih dugova.
To je nešto što žarko želim prenijeti svojoj djeci – kako oprostiti.
Isus nas poziva na praštanje… (Ali kako?)
Moramo prihvatiti stvarnost u kojoj nas Isus poziva, vrlo izričito, oprostiti onima koji su se ogriješili o nas. Na svakoj misi molimo našega Oca da nam otpusti grijehe kao što i mi otpuštamo dužnicima našim. U Evanđelju po Mateju čitamo da mjerom kojom mjerimo, mjerit će nam se (Mt 7). Ovo su veoma jasne napomene zbog kojih se osjećam pomalo neugodno kada sagledam vlastite sklonosti opraštanja onima koji su me povrijedili. Prepoznavanje potrebe za opraštanjem u našim srcima tek je početak. Iako je nevjerojatno važan, potrebno ga je popratiti djelovanjem.
Kako to učiniti? Kako djelatno oprostiti nekomu?
S ovim se još uvijek borim. Mnogo je lakše zadržati ogorčenost i braniti vlastitu oholost. Mnogi su možda čuli izreku da je nedostatak oprosta otrov koji ti piješ nadajući se da će druga osoba umrijeti.
Najviše nas košta naša oholost. Nakon što prepoznamo ovo, važno je postati praktičan.
Kako oprostiti (za stvarno)
U određenomu životnom trenutku, počela sam razmatrati o temi oprosta kako bih razvila djelotvornu vještinu opraštanja. Čineći tako, osvijestila sam si neke zablude i stvarnosti vezane za opraštanje, koje su mi iznimno pomogle na putu prema slobodi.
1. Opraštanje nije isto što i pomirenje
Često mislimo da opraštanje podrazumijeva i ponovno uspostavljanje odnosa s osobom. Podrazumijeva se da među nama dođe do sastanka, komunikacije, isprike i pomirenja.
I dok je to u suštini dobro i nešto čemu trebamo težiti, to nije nužno put opraštanja. Opraštanje ne zahtijeva dvije strane. Ne treba nam isprika da bismo oprostili, ne trebamo izreći svoje opraštanje da bismo ga postigli. Ne moramo se ponovno obvezati u odnos s nekim da bismo izrazili oprost (postoje i susreti gdje je takvo što i nesigurno i neprikladno).
Pomirenje zahtijeva dvoje ljudi. Ono zahtijeva ispriku, priznanje počinjenja zlodjela. Oprost takvo što ne zahtijeva, on traži da odaberemo krenuti naprijed s Božjom milosti.
2. Opraštanje ne znači da je u redu to što ti je netko učinio nažao
Opraštanje ne znači da su zlodjela učinjena prema nama opravdana. Ono ne čini te osobe pravednima i ne izvlači ih iz ruku Božje pravde. Svi moramo odgovarati Gospodinu za počinjena zlodjela.
Umjesto toga, oprost zadržava pravo na istinu da je to što se dogodilo nepravedno i tako će uvijek biti. Unatoč našim osjećajima, mi odabiremo nov odgovor na takvu situaciju.
Postoje određeni trenutci u životu u kojima smo nepravedno izgubili. Prepoznajmo ih, priznajmo to i tugujmo. Priznajmo da smo trebali imati sigurno i sretno djetinjstvo, ali nismo. Trebali smo imati predane i pouzdane odnose i u teškim trenutcima, no raspali su se. Trebali smo biti zaštićeni od nasilja u prošlosti, ali nismo. Bog je želio bolje za nas, ali se to nije dogodilo. Oplakujmo to. Zato što nije u redu. Prepoznajmo da je oprost osobina hrabrih. Nije to lagan put, nije to odustajanje niti predavanje. To je snaga koja se njeguje.
3. Oprostiti ne znači zaboraviti
Poznata je izreka da moramo oprostiti i zaboraviti. Ali zaboravljanje ne podrazumijeva nužno i opraštanje. Sigurno nećemo tonuti u amneziju zlodjela koja smo iskusili u životu. Ljudski je pamtiti, čak i onda kada bismo radije zaboravili.
Međutim, stih proroka Jeremije izaziva me da pristupim ovoj stvarnosti iz Božje perspektive: „…jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“ (Jr 31,34).
Bog se više ne sjeća naših grijeha. On odabire da ih više ne gleda. Opraštanje je svakodnevan, voljan izbor. Ono je odgovor na milost koju nam Bog daruje zato što smo pristupili oprostu i što mijenjamo sami sebe tako što više ne tonemo u razmišljanja o zlodjelima koja su nam učinjena. Možda ćemo se morati i više puta dnevno odlučiti za oprost prema onima koji su se ogriješili o nas. Odlučiti da se nećemo spominjati njihovih grijeha. Otpustiti sve dugove. Ne dopustiti da nas kontroliraju.
4. Iscjeljenje ne dolazi s vremenom. Iscjeljenje dolazi s opraštanjem i milosti
Ovo je još jedan uobičajen izraz koji pogrešno usmjerava naše društvo: Vrijeme liječi sve rane. Ovo je netočno. Ljudi mogu, a često to i čine, zamjerati nešto godinama. Iscjeljenje dolazi kada se oprosti uz Božju milost.
Potrebno je napomenuti da je za neke manje prijestupe potrebno manje vremena i odmaka da zacijele. Ne možemo funkcionirati emotivno zdravo ako svaki put kada nas nešto uzruja u prometu, prolazimo kroz dubok obuzimajući proces opraštanja. To nisu rane o kojima je riječ. Važnija su ona zlodjela koja su nas oblikovala, zbunila, posijala sjeme laži u naša srca i utvrdila strah u našim umovima. S njima se potrebno boriti, razotkriti ih i zacijeliti.
Istaknula bih oprost kao nezamjenjiv dio ovoga procesa. Potrebno je neko vrijeme. Ali oprost je čin volje, ne nadanja u napredak pasivnošću. Katekizam navodi da „bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili.“ (KKC 2840)
Ovo se neće dogoditi samo od sebe tijekom vremena. Dogodit će se tek kada odlučimo oprostiti i zacijeliti rane – primiti mir, ljubav i milosrđe koje Bog spremno na nas izlijeva.
Naučiti opraštati proces je koji traje
Ako se mučite s opraštanjem, ohrabrujem Vas da uzmete Bibliju i razmatrate nad životom Josipa iz Knjige postanka. Josip je strašno propatio zbog vlastite braće i prošao je nevjerojatno putovanje opraštanja. Njegova nam priča pokazuje da srce koje je spremno za borbu na putu opraštanja doživljava duboku slobodu i mir. Onima koji su ga izdali, Josip izjavljuje: „Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu.“ (Post 50,20)
Pronađimo i mi istu hrabrost i slobodu, i dočekajmo iskupljenje kojim nas Bog obasipa dok se djelatno opredjeljujemo za put opraštanja.
Sarah Scarbrough – Blessed Is She
Prevela: J. M.
Foto: Jeremy Bishop – Unsplash
