Kako znati da je ovo prava Crkva?

prava crkva

Moje obraćenje na katoličanstvo započelo je u svijetu protestantskog fundamentalizma. Nakon što sam odgojen u nezavisnoj biblijskoj crkvi, pohađao sam fundamentalističko sveučilište Bob Jones. Dok sam bio tamo, postao sam anglikanac; poslije sam otišao u Englesku kako bih postao anglikanski svećenik.

Vjera mi je doživjela krizu tijekom ranih devedesetih kad se anglikanska crkva borila s pitanjem ređenja žena. Instinktivno sam bio protiv inovacija, ali htio sam biti siguran i radije prihvatiti nove ideje, nego ih odbaciti samo zato što su nove. Odlučio sam ostaviti po strani svoje predrasude i slušati otvoreno obje strane u raspravi.

Sve podjele u Crkvi nastale su zbog problema s autoritetom

Slušajući, shvatio sam da, ljudski gledano, i oni koji su za ređenje žena i oni koji su protiv toga imaju neke dobre argumente. Obje su strane koristile argumente Pisma, tradicije i razuma. Obje strane su imale argumente praktičnosti, suosjećanja i pravednosti. Obje strane su iskreno smatrale svoje argumente uvjerljivima. Štoviše, obje strane su imale kršćane koji su bili ustrajni u molitvi, pohađanju crkve i iskreni u vjeri, te uvjereni da ih vodi Duh Sveti. Kako su i jedni i drugi mogli biti u pravu?

S ljudskog gledišta, oba argumenta su bila održiva. To me dovelo do istinskog razmatranja pitanja autoriteta u Crkvi. Shvatio sam da podjele oko ređenja žena u Anglikanskoj crkvi, u svojoj biti, nisu ništa drugačije od svih ostalih rasprava koje su podijelile tisuće protestantskih denominacija.

Neke grupe su se podijelile oko ređenja žena, druge su se podijelile oko toga trebaju li žene nositi šešire u crkvu. Neke su se podijelile oko pitanja nauka, druge su se podijelile oko pitanja morala. Koje god bilo pitanje i koja god bila podjela, osnovni je problem autoritet. Ako kršćani imaju iskreno razilaženje, tko će donijeti odluku?

Anglikanski klimavi tronožac

Protestanti evangelici kažu da e valja ravnati prema Bibliji, ali uzaludna je rasprava kad se obje zaraćene strane slažu da je Biblija vrhunski autoritet. Na koncu su se razišli jer se ne mogu složiti oko toga što Biblija zapravo uči. Odmakao sam se od protestantskog shvaćanja da je Biblija jedini autoritet i, kao anglikanac, vjerovao sam da autoritet počiva na Pismu, tradiciji i razumu.

Anglikanci to nazivaju „tronošcem“. Pozivajući se na Pismo, tradiciju i ljudski razum nadaju se da imaju siguran autoritet naučavanja. Shvatio sam, ipak, da je to rješenje također uzaludna rasprava. Baš kao što moramo pitati protestanta koji vjeruje u sola scriptura (samo pismo, op, prev.): „Čije tumačenje Pisma?“, tako moramo pitati anglikanca: „Čiji razum i čija tradicija?“ U raspravi oko ređenja žena (a sad u raspravi oko homoseksualnosti), obje strane se pozivaju na ljudski razum, Pismo i tradiciju, a došle su do potpuno različitih zaključaka.

Na koncu, anglikansko prizivanje na tronožac počiva na individualnom tumačenju, baš kao i protestantsko prizivanje na sola scriptura. Tronožac se pokazao teološki klimav.

Sin svetog Benedikta progovara

Otprilike u to vrijeme vodio sam razgovor s opatom opatije Quarr (katolički benediktinski samostan na otoku Wight). Sa suosjećanjem i zanimanjem saslušao je moju situaciju. Objasnio sam mu da nisam htio zanijekati ređenje žena. Htio sam potvrditi sve ono što je dobro, a vidio sam neke dobre argumente u korist ređenja žena. Divio se toj želji za potvrdom svega, ali je rekao nešto što me potaklo na daljnje razmišljanje:

“Ponekad moramo zanijekati neko manje dobro da bismo potvrdili veće dobro. Mislim da moraš zanijekati ređenje žena da bi potvrdio veće dobro apostolske službe. Ako apostolski autoritet kaže ne ređenju žena, tada, da bi potvrdio veće dobro apostolskog autoriteta, morat ćeš zanijekati manje dobro ređenja žena. Jer ako zaniječemo veće dobro, na koncu ćemo izgubiti i manje dobro.”

Pogodio je „u sridu“. Njegove su me riječi potakle na istraživanje temelja autoriteta Katoličke crkve. Već sam pročitao i uvelike iz Pisma prihvatio podršku Petrove službe u Crkvi. Također sam došao do spoznaje i poštivanja četverostruke oznake istinske Crkve – da je ona „jedna, sveta, katolička i apostolska.“ Kako sam dublje proučavao i pronicao građu, vidio sam još i dvanaest drugih značajki crkvenog autoriteta.

Tih dvanaest značajki – postavljenih u šest parova –pomoglo mi je shvatiti kako je sveobuhvatno i potpuno katoličko potraživanje prava na autoritet. Shvatio sam da druge crkve i crkvene zajednice mogu potraživati pravo na neke od značajki, ali samo je Katolička Crkva pokazivala u potpunosti svih dvanaest.

Ukorijenjena je u povijesti . . .

Kojih je to dvanaest znakova autoriteta? Trebamo se pitati što bi grupa kršćana koja promišlja teško pitanje trebala za donijeti odluku.

Prije svega, čini se jasnim da bi njihova odluka morala biti donesena s povijesne perspektive. Nije bilo dovoljno dobro donijeti složenu odluku vezanu uz moralna, društvena pitanja ili pitanja nauka na temelju anketa popularnosti ili jučerašnjih novina. Da se odluči o teškim pitanjima, pravovaljan autoritet mora biti povijestan.

Pod tim ne mislim samo na to da mora razumjeti povijesne okolnosti, nego sam mora biti ukorijenjen u povijest. Dodatno, autoritet mora pokazati stvarni kontinuitet s povijesnim iskustvom kršćanstva. Crkve koje postoje četiristo ili petsto godina mogu to pokazati do određenog stupnja, ali samo Katolička (i Pravoslavna) crkva ima živu vezu sa povijesti koja seže do vremena starog Rima – a onda, kroz judaizam, do početaka ljudske povijesti.

. . . i prilagodljiva

Povijesna veza je ključna, ali sama po sebi nije dovoljna. Povijesni autoritet mora biti uravnotežen sposobnošću da bude suvremen. Autoritet koji je samo povijestan postaje okoštao. Nikad se ne mijenja. Autoritet koji ne može biti suvremen nije samo ukorijenjen u povijesti, nego je sputan poviješću. Pravovaljane strukture autoriteta moraju biti fleksibilne i prilagodljive. Kršćani su suočeni sa složenim dvojbama vezanim uz moral i nauk. Pravovaljani sustav autoriteta crpi mudrost iz prošlosti kako bi se ispravno nosio s pitanjima sadašnjosti.

Objektivna je . . .

Treća osobina pravovaljanog sustava autoriteta je da treba biti objektivan. Pod tim mislim da mora biti neovisan o programu, ideologiji, filozofiji ili interesu pojedinca ili neke grupe. Pravovaljani autoritet nadilazi sve političke, ekonomske i kulturne pritiske. Objektivnost ovog sustava autoriteta dopušta mu da donosi odluke koje su nepopularne ili se protive duhu vremena i mišljenju većine.

Objektivan autoritet je utemeljen na određenim univerzalnim pretpostavkama, nepromjenjivim principima, te premisama koje su vidljive i ne mogu se zanijekati. Pravovaljani sustav autoriteta gradi svoje naučavanje iz ovog objektivnog kriterija.

. . . i fleksibilna

Da bi autoritet bio pravovaljan ne može, ipak, počivati samo na apstraktnim principima i objektivnim kriterijima. Pravovaljani autoritet je primjereno subjektivan u primjeni objektivnih principa. Drugim riječima, razumije da složenost stvarnog života i pastoralne potrebe pomaganja stvarnim ljudima zahtjeva fleksibilnu, praktičnu i prizemnu primjenu. Katolički sistem autoriteta čini upravo to. Kroz čitav Kodeks kanonskog zakona podsjeća nas se da je zakon ovdje da služi narodu Božjem na putu spasenja.

Individualni kršćani, ili određene kršćanske grupe, često odu u jednu ili drugu krajnost. Rigoristi ili legalisti žele da sve bude objektivno i „crno-bijelo“ čitavo vrijeme, dok liberali ili sentimentalisti žele da svaka odluka bude relativna, da nije konačna i da je fleksibilna prema pastoralnim potrebama. Samo katolički sustav može balansirati između tog dvoga, jer samo katolički sustav ima nezabludivi autoritet koji te dvije strane drži u ravnoteži.

Sveopća (univerzalna) je . . .

Autoritet koji može progovarati za sve situacije može to samo ako dolazi iz sveopćeg izvora. Taj izvor autoriteta treba biti sveopći ne samo geografski, nego i kronološki. Drugim riječima, nadilazi nacionalne programe i granice, ali također nadilazi kulturne trendove i intelektualne mode određenog vremena. Svaka druga crkvena struktura osim Katoličke crkve je ograničena, bilo povijesnim utemeljenjem ili kulturnim i nacionalnim identitetom.

Na primjer, pravoslavnima je jako teško nadići svoj nacionalni identitet, dok se crkvene zajednice reformirane tradicije muče nadići određene kulturne probleme koji okružuju njihovo utemeljenje. Nacionalni, kulturni i kronološki identiteti drugih crkvenih tijela ograničavaju njihovu sposobnost da progovaraju univerzalnim glasom. Kad se odmaknu od svojih temelja, često se nađu uronjeni u more mode i trenda sadašnjice. Često također otkriju da gube svoj specifični identitet kad se udalje od svojih osnova. Sveopći sustav autoriteta, s druge strane, nadilazi i kronološka i geografska ograničenja.

. . . i lokalna

Ovaj sveopći autoritet ipak treba primijeniti na određen i lokalan način. Autoritet koji je samo sveopći ostaje neodređen, apstraktan i neutjelovljen. Da bi sveopći sustav autoriteta bio pravovaljan mora također biti lokalno izražen. Katolicizam progovara univerzalnim glasom, ali je jednako lokalan kao i župa svetog Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici. Ne samo da sveopća Crkva ima lokalni izričaj, nego taj izričaj ima određenu autonomiju koji mu dopušta fleksibilnost u primjeni sveopćeg autoriteta. Katolicizam je prilagodljiv određenim uvjetima, a zbog sveopćeg sustava autoriteta može dopustiti daleko više varijacija i inkulturaciju na lokalnoj razini, nego crkvene zajednice koje su sputane vremenom i mjestom svoga nastanka.

Intelektualno je zahtjevna . . .

Četvrti par značajki koje pokazuju pravovaljanost katoličkog sustava autoriteta uključuje intelektualno zadovoljenje i pristupačnost. Ako sustav autoriteta treba progovoriti složenosti ljudskih prilika, onda mora biti u stanju nositi se s filozofskim i intelektualnim stručnjacima na svakom polju ljudskih nastojanja. Koji drugi crkveni sustavi imaju raspoređene stručnjake iz svih područja ljudske stručnosti kako bi mogli govoriti s autoritetom o stvarima vjere i morala? Katolička Crkva je u stanju opetovano progovarati s autoritetom o duhovnoj dimenziji ekonomije, etike, politike, diplomacije, umjetnosti i filozofije.

Ovaj autoritet ne samo da mora biti u stanju nositi se s intelektualnim stručnjacima na svim područjima, nego mora biti i intelektualno zadovoljavajuć i koherentan u sebi. Ujedinjen i cjelovit intelektualan sustav mora biti u stanju objasniti svijet kakav jest. Nadalje, taj se intelektualni sustav mora kontinuirano razvijati i opetovano se izjašnjavati – uvijek interpretirajući bezvremensku istinu na način prihvatljiv vremenu u kojem živi. Taj intelektualni sustav mora biti integralan i vitalan dio religije, a isto tako biti dovoljno prostran da bude samokritičan. Samo katolička vjera ima takav sveobuhvatan i impresivan sustav učenja.

. . . a pristupačna neobrazovanima

Ništa manje nije važna činjenica da, dok sustav autoriteta mora biti intelektualno na vrhunskoj razini, religiozni sustav mora također biti pristupačan običnom puku i nepismenima. Religiozni sustav koji je samo intelektualan, ili se odnosi samo na pismene, može progovarati samo intelektualcima i pismenim ljudima.

Neka denominacije se obraćaju jednostavnima i neukima, ali imaju problema nositi se s vrhunskim umovima. Drugi se obraćaju obrazovanoj eliti, ali gube mase. S druge strane, katolicizam je religija najvećih umova povijesti i religija neobrazovanog seljaka. To je religija dovoljno složena za svetog Tomu Akvinskog i dovoljno jednostavna za svetog Josipa Kupertinskog. Ima mjesta kraj jaslica i za mage i za pastire.

Vidljiva je . . .

Kao protestanta učili su me da je Crkva nevidljiva. To jest, sastoji se od ljudi koji vjeruju u Isusa posvuda, a istinski članovi Crkve su poznati samo Bogu. To je istina, ali ima tu više od toga. Nevidljivost i vidljivost sačinjavaju peti par karakteristika koje označavaju istinski autoritativnu crkvu.

Crkva se sastoji od svih ljudi posvuda koji vjeruju u Isusa. Ipak, ova karakteristika po sebi nije dovoljna jer ljudsko biće koje je zaključano u vidljivom području realnosti također zahtijeva da Crkva bude vidljiva. Oni koji vjeruju samo u nevidljivu crkvu moraju zaključiti da crkva koju pohađaju zapravo nije važna.

. . . i nevidljiva

Katolički sustav autoriteta prepoznaje i nevidljivu i vidljivu dimenziju Crkve. Crkva je veća nego što mi to možemo opaziti, ali i Crkva koju opažamo je veća nego što  mislimo. Nevidljiva Crkva postoji u Katoličkoj Crkvi, i iako nismo u stanju identificirati granice nevidljive Crkve, možemo sa sigurnošću pokazati na Katoličku Crkvu i reći: „Tu je tijelo Kristovo.“

Nekoliko malih protestantskih denominacija tvrdi da je njihova crkva prava crkva, ali njihove tvrdnje su smiješne jer nemaju ni jednu drugu od dvanaest značajki istinskog autoriteta. Zbog toga što ima sve ove značajke, samo Katolička Crkva može tvrditi da je živo i povijesno utjelovljenje tijela Kristovog na zemlji.

Ujedno je i ljudska i božanska

Konačno, da bi crkva progovarala s autoritetom, mora biti i ljudska i božanska. Autoritetu koji progovara samo božanskim glasom nedostaje autentičnost koja dolazi s ljudskim iskustvom. Tako islam i mormonizam, koji su utemeljeni na knjizi koju su navodno diktirali anđeli, ne zadovoljavaju jer je njihov autoritet nadnaravno nametnut ljudskom stanju.

S druge strane, religija koja je čista konstrukcija ljudskog stanja predstavlja tek sustav dobrih djela, religioznih tehnika ili dobrih zamisli. Scijentisti ili unitaristi su se, na primjer, razvili iz ljudskih poimanja i naravne dobrote. Kao takvima, i jednima i drugima nedostaje nadnaravni glas autoriteta.

Judeokršćanska priča je, s druge strane, i ljudska i božanska. Glas autoriteta se uvijek izražava kroz ljudsko iskustvo i ljudsku povijest. Božansko nadahnuće u judeokršćanskoj tradiciji je Božji glas koji progovara ljudskim riječima. Ovaj utjelovljeni oblik autoriteta nalazi svoje ispunjenje u Isusu Kristu, koji svoj potpuno utjelovljeni autoritet predaje Petru i njegovim nasljednicima.

Sagrađena je na stijeni

Neke crkvene zajednice mogu prakticirati neke od ovih dvanaest značajki, ali samo Katolička Crkva je u stanju ispuniti svih dvanaest kao temelj za donošenje odluka. Kad se Katolička Crkva izjasni o bilo kojem teškom pitanju, odgovor je povijestan, ali suvremen. Utemeljen je na objektivnim karakteristikama, ali primjenjiv na specifične potrebe. Crkveni autoritet nadilazi prostor i vrijeme, ali je mjerodavan za određeno mjesto i vrijeme. Odgovor će biti intelektualno uzvišen, ali izražen na način koji je dovoljno jednostavan kako bi ga bilo tko mogao primijeniti. Konačno, izražavat će istine koje su usađene u ljudskom iskustvu, ali izviru iz božanskog nadahnuća.

Ovaj autoritet djeluje nezabludivo kroz aktivnu službu čitave Crkve. Katekizam Katoličke Crkve kaže da je Krist onaj koji je nezabludiv, i on daruje mjeru svoje nezabludivosti svome tijelu, Crkvi. Ta nezabludivost djeluje kroz ovih dvanaest značajki, ali je najveličanstvenije i najpotpunije izražena kroz Kristovog službenika nezabludivosti: jednoj osobi – stijeni na kojoj je Crva sagrađena, Petru i njegovim nasljednicima.


Dwight Longenecker, This Rock, svezak 18, broj 5
Prevela: Snježana Šudić
Foto: Pixabay

 

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.