Ideologija „samo treba biti dobar” jedna je od najopasnijih. Navodi nas da sve promatramo kao „dobro” lažirajući na taj način i sve ono što je dio ljudskog života. Isus nije rekao preljubnici: „Idi dakle i nastavi raditi ono što radiš jer sam ti oprostio.” Ne! Jer se ona bacila pod njegove noge i molila za oproštenje, On joj govori: „Idi i ne griješi više!”. Samo ako ovo razumijemo, možemo u potpunosti uživati u plodovima koje nam nudi Jubilej milosrđa – poručuje pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Robert Sarah.
Kardinal Sarah autor je knjige „Bog ili ništa. Razgovor o vjeri”
PITANJE: Velika mi je čast što mi je dozvoljeno voditi ovaj razgovor s Vašom Eminencijom, posebno s obzirom na nedavno objavljivanje poljskog izdanja prekrasne knjige pisane u obliku razgovora nazvane „Bog ili ništa. Razgovor o vjeri”. Izražavajući veliku radost zbog toga što je knjiga dostupna poljskim čitateljima, voljela bih započeti s pitanjem o gore navedenom, vrlo zadivljujućem nazivu. Treba li se on promatrati samo kao sažetak osobnog života Vaše Eminencije i Vaše službe Crkvi ili radije kao podsjetnik i poruka svim ljudima dobre volje?
ODGOVOR: To je najvećim dijelom sažetak mog osobnog života jer moja knjiga započinje od mog iskustva. Pokušao sam to objasniti na prvim stranicama. Htio sam život posvećen kontemplaciji otajstva i nasljedovanju Krista. Samo sam htio moliti, ali Gospodin je imao druge planove za mene i on je htio sve ovo. Mi smo beskorisni sluge; mi smo kistovi u rukama velikoga Umjetnika. Zato mi je bilo lako reći „da” na Božje brojne pozive. Jako je puno poziva koji su zapravo privilegije koje su mi darovane: postao sam svećenik, mogao sam nastaviti učiti i produbljivati Bibliju, odabran sam da postanem biskup i nasljednik apostola i na kraju me sv. Ivan Pavao II. pozvao da dođem u Rim kako bih služio Njegovoj Svetosti koji je nasljednik sv. Petra.
Danas je izazov staviti Boga u središte
Međutim, život bez Boga život je koji gubi svoje značenje za svakoga, ne samo za mene. Ne toliko, doduše, za ljude dobre volje kako ste spomenuli u vašem pitanju, već za svakoga tko se naziva kršćaninom. Ako smo kršteni, ako se prepoznajemo kao djeca Božja i nasljedovatelji Krista, onda ili je Bog sve za nas i naše živote ili će naši životi biti uzalud u potrazi za neprestanim zadovoljavanjem našega „ega”. Izazov je, posebno za današnji svijet koji nije toliko ubio Boga koliko ga je potisnuo u ravnodušnost, staviti Boga u središte. I Benedikt XVI. i Franjo podsjetili su nas na to: od ravnodušnosti prema Bogu dolazi ravnodušnost prema drugima. Zapravo, ako ne prepoznajemo sebe kao djecu istoga Oca, kako ćemo jedni druge prepoznati kao braću?
Svetost nije poziv za one koji mijenjaju svijet ili ga čine boljim
P: Od prvih stranica knjige Vaše Eminencije vidljivo je da ste uvijek zahvalno shvaćali katoličku vjeru kao privilegiju, veliki dar od Boga i na kraju, ali ne manje važno, kao obvezu. Europski svećenici, npr. oci kongregacije Duha Svetoga, su ti koji su donijeli svjetlo vjere u Afriku kao i u selo Vaše Eminencije, Ourous. Međutim, u knjizi pronalazimo tužnu tvrdnju Vaše Eminencije da je Europa ili Zapadni svijet prestala živjeti po principima vjere koju je tako plodonosno i učinkovito propovijedala. Zašto je danas tako mnogo katolika na Zapadu nevoljno voditi svet život, zašto oni ponekad namjerno odbijaju biti sveti? Zašto, s takvom lakoćom, odbijaju svoju dragocjenu, višegeneracijsku baštinu vjere bez žaljenja?
O: Uglavnom zbog dva razloga. Prvi je taj što se svetost smatra povlasticom nekolicine, onih koji su savršeni. Kada je Isus pozvao prvog apostola, Petra, koji ga je izdao u opasnosti od smrti, on je bio sve samo ne savršen. Sv. Ivan Pavao II. nam je kroz svoje papinstvo pokušao objasniti da svetost svatko može pronaći u svakodnevnom životu dokle god to želimo i dokle god smo posvećeni istinskom nasljedovanju Krista. U suštini, svetost nije poziv za one koji mijenjaju svijet ili ga čine boljim. Svetost je poziv onima koji vole Boga i koji dopuštaju Bogu da uđe u njihova srca i koji žive milosrđe koje je Božja ljubav svakoga dana svojih života.
Biti sam sebi dovoljan
Drugi razlog, naprotiv, je razmišljanje koje navodi sekularizirani svijet da smatra svetost praznovjerjem. Isključivanje Boga iz naših života gura nas u isključivanje bilo kakve mogućnosti da nas Bog spasi od naših grijeha. U korijenu, uvijek je pokušaj da to učine sami, da budu sami sebi dovoljni i također ono što su nas pozitivizam i znanost učili. A ovo čak vodi vjerovanju da smo sposobni sami od sebe stvoriti život kroz tehnologiju. Blaženi Pavao VI. ovo je već potvrdio u enciklici „Populorum Progressio” u kojoj kaže da „nema, dakle, istinskoga humanizma osim onoga koji je otvoren prema Apsolutnomu priznajući poziv koji ljudskomu životu daje pravi smisao.”
Suvremena ideologija „samo biti dobar” jedna je od najopasnijih
P: Trenutno možemo promatrati širenje „hereze dobrog čovještva”. Puno je ljudi koji govore: „Zapravo nije važno što radim dok god sam dobar čovjek.” Čega je takav stav simptom? Nije li to prvi korak prema traženju vlastite bezgrešnosti kao što sugeriraju sve praznije ispovjedaonice. Ako ne prepoznajemo potrebu za pokajanjem, možemo li zaista imati korist od plodova Jubileja milosrđa kojeg je proglasio Sveti Otac?
O: Nažalost, ono što govorite dio je suvremene ideologije koja je među najopasnijima – to je „samo biti dobar”. Ovo pretpostavlja da je svaki istinski sadržaj gonjen i opovrgnut. Ovo nas navodi na to da sve smatramo „dobrim” lažirajući na taj način i sve ono što je dio ljudskog života. Važan suvremeni filozof, Fabrice Hadjadj, skovao je briljantnu formulu govoreći o „herezi milosrđa” modernog čovjeka koji miješa milosrđe s jednostavnom čežnjom za dobrim (u najboljem slučaju) ili milostinjom (u najgorem slučaju). Ali milosrđe je Božja ljubav, stoga „mi jesmo” milosrđe i mi svjedočimo milosrđe prema drugima zato jer je Bog nas volio prvi.
„Idi i NE GRIJEŠI više!”
Na isti način, također, milost je površno shvaćena od mnogih kao brisanje svih grijeha. No nema oprosta, ako nema pokajanja. Isus nije rekao preljubnici: „Idi dakle i nastavi raditi ono što radiš jer sam ti oprostio.” Ne! Jer se ona bacila pod njegove noge i molila za oproštenje, On joj govori: „Idi i ne griješi više!”. Jedino ako ovo razumijemo, možemo u potpunosti uživati u plodovima koje nam nudi Jubilej milosrđa. Sveti Otac mnogo je puta rekao: „Istina je da Isus uvijek ide pred nama i čeka nas raširenih ruku, ali i na nama je da idemo prema njemu!” Isus je umro na križu s rukama ispruženim prema svima, umro je preklinjući Oca oproštenje za nas. Tko to može napraviti osim samoga Boga? Kako možemo ne prepoznati ga?
Vjera se hrani djelima
P: Prije godinu dana Vaša Eminencija postavljena je od Njegove svetosti, pape Franje za pročelnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Kao vatikanski glavni čuvar liturgije možete li nam, Vaša Eminencijo, ponuditi komentare o Vašem viđenju trenutne međuovisnosti između lex orandi i lex credendi? Ako se vodimo stavom da Crkva vjeruje dok moli, koji su glavni nedostatci u načinu na koji mi danas molimo i kako ovi nedostatci utječu na naša uvjerenja?
O: Prvo trebamo prepoznati da nema vjere bez molitve. Vjera nije spiritualizam ili sentimentalizam. Vjera je putovanje koje započinje susretom, osobnim susretom s Bogom kao što je Benedikt XVI. dobro rekao u enciklici „Deus Caritas est”. Također, vjera nije pitanje koje je postavljeno jednom zauvijek, već je odnos kojeg treba hraniti. Kako ćemo ga hraniti ako ne molitvom koja je razgovor s Bogom?
Imam pitanje: Kada volite osobu, mislim na primjer na dvoje zaljubljenih ili muža i ženu, ono što želite je provesti više kvalitetnog vremena s tom osobom, želite živjeti s tom osobom do kraja svog života. E sad, ako kažemo da volimo Boga, kako možemo pomišljati da budemo bez njega i da ne razgovaramo s njim? Dakle, vjera se hrani djelima. Kao što sam rekao, Bog je volio nas prvi, učinio nas svojom djecom i jedino po ovoj vrlini možemo voljeti naše bližnje kao braću. Ovo je ljubav, Božja ljubav po kojoj smo pozvani živjeti svaki dan jedni s drugima.
Afrika je spasila Isusa!
P: Papa Benedikt XVI. nazvao je Afriku kontinentom nade, „duhovnim plućima čovječanstva”. U knjizi „Kristova nova rodna zemlja – Afrika” koja uključuje doprinose afričkih biskupa Sinodi o obitelji, Vaša Eminencija se osvrnula na navike afričkih ljudi koji govore glasno ili čak i viču kako bi otjerali divlju zvjer. Postoji li nada da će u ovim vremenima u kojima raste zbunjenost koja okružuje bilo koju moguću promjenu pastoralne prakse u viđenju obitelji i braka afrički katolici ustati i progovoriti kako bi zaštitili ugrožene obitelji od onih koji bi ih mogli povrijediti još i više? Može li se tako pozitivan doprinos Afrike očekivati također i u drugim područjima života sveopće Crkve?
O: Svaki katolik mora dati sve od sebe za sveopću Crkvu. Crkva je „mater et magistra”; ona je zaručnica Kristova. Stoga, ako smo dio toga braka, kako možemo stajati sa strane i ne provoditi naše obveze kao supružnika? Govoreći o Crkvi u Africi, ja vjerujem da ona može mnogo dati. Afrika je od početka dio Božjega plana. Pogledajte samo knjigu Otkrivenja. Kad je Bog odlučio sklopiti savez s čovjekom, počeo je u Egiptu. Afrika je spasila Isusa. Marija i Josip pobjegli su u Egipat kako bi se zaštitili od Herodove zapovjedi protiv svih novorođenih dječaka uključujući i Isusa. I opet, Afrikanac je, Šimun Cirenac, bio taj koji je pomogao Isusu nositi križ do Kalvarije. Dakle, od početka je Bog htio uključiti Afriku u plan spasenja svijeta. Zatim, pozornost koju pape posvećuju ovom kontinentu je dugovječna. 1969. godine papa Pavao VI. rekao je da je Afrika „nova Kristova domovina”.
S njezinom slabošću i siromaštvom, Afrika je instrument kojim Bog pokazuje svoju moć
Brojevi svjedoče o tome kako je Afrika otvorena Bogu. Kršćanstvo je naraslo s 2 milijuna na 200 milijuna u jednom stoljeću. Ivan Pavao II. Rekao je da je „ime svakog Afrikanca zapisano u Kristovim razapetim rukama” (EIA, br. 143.). Drugim riječima, to znači da je Afrika, s njezinom slabošću i siromaštvom, instrument kojim Bog pokazuje svoju moć. Benedikt XVI. nazvao je Afriku „duhovnim plućima čovječanstva”. Ovo je skroman doprinos Afrike sveopćoj Crkvi: mučenici prvih stoljeća i oni danas, njihova vjernost Kristu, njegovom evanđelju i postojana privrženost crkvenom učenju. U svjetlu ove uzajamne ljubavi papa Franjo bio je u središnjoj Africi gdje je otvorio, čak i prije Rima, Sveta vrata jubilarne godine. To je bila nevjerojatna gesta.
Svi bismo trebali imati bar malo obzira kada izgovaramo riječ „ljubav”
P: Prečasni Fulton J. Sheen znao je reći: „Nije potrebno puno vremena da budemo sveci; potrebno je samo puno ljubavi”. Po Vašoj Eminenciji, ako netko želi pokušati biti svet, gdje treba početi?
O: Početna je točka samo Božja ljubav. Nema drugog rješenja. Mi možemo voljeti našeg bližnjeg kao što je Bog nas ljubio samo zato što je Bog nas ljubio prvi. Zato, kada govorimo o ljubavi, to se ne odnosi na apstraktni i prolazni sentimetalizam, već na trajnu i vječnu ljubav. Ljubav je pojam koji je toliko zloupotrijebljen i unakažen u suvremenom društvu da bismo svi trebali imati bar malo obzira kada izgovaramo tu riječ. Danas smo suočeni s vrstom suosjećajnosti po kojoj, u ime ljubavi, dolazimo do trenutka kada ubijamo jedni druge – eutanazijom ili pobačajem – kako bismo oslobodili druge njihove patnje! Shvaćate li do kakvog gnusnog zaključka dolazimo? Koristimo riječi ljubav, osjećaj, privrženost da bismo opravdali djela smrti!
Ljubav je zahtjevna, a suvremeni čovjek obeshrabren
Umjesto toga kao što je Benedikt XVI. napisao u enciklici „Deus Caritas est”: “Ljubav je `božanska` jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i po tom postupnom sjedinjenju preobražava nas u jedno `mi` koje nadilazi naše podjele i daje da postajemo jedno sve dok, na kraju, Bog ne bude `sve u svemu` (1 Kor 15,28).” Ali ljubav Božja i ljubav bližnjega su nerazdvojne; Crkva sama po sebi plod je ljubavne priče. Ljubav je zahtjevna. Istinski voljeti znači voljeti do smrti – čak i do smrti na križu. Suvremeni je čovjek obeshrabren putovanjem koje ga čeka zato jer ne razumije razlog svog života, trebaju mu visoki ciljevi, čezne za visokim ciljevima jer je njegov cilj svetost. Cilj planinara je vrh planine jer zna da će tamo pronaći mir i osvježenje dok bi, da je slušao one obeshrabrujuće glasove, pao u rupu.
Činjenica je da se danas čini lakše ne obvezati se na uzvišeniji poziv. Živimo u raspršenom društvu, u kulturi u kojoj osobne čežnje postaju prava. Moramo razumjeti da je svetost put kojeg trebamo slijediti svaki dan nudeći Bogu vrijednost stvari koje činimo u obitelji, na poslu, u društvenom životu i životu zajednice. To je ono što nas veliki sveci Crkve uče i ne postoji ništa ljepše.
Izabella Parowicz – Rorate Caeli
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: LifeSite News
