Katolička je vjera svugdje i zauvijek – utjelovljena vjera. To je vjera sakramenata i sakramentalnog, liturgijskih običaja i gesta. To je vjera koja naučava da je sva stvorenja stvorio Bog, da se u njima ogleda i da ih On voli. Svaka stvar na ovome svijetu ima potencijal biti primjerom Božje slave. Katolici to znaju. Mi to osjećamo u svojoj duši, čak i ako ne znamo objasniti. Zbog toga kada zakoračimo u katoličku crkvu očekujemo da će se u njoj odražavati ono u što vjerujemo, ne samo u svetoj liturgiji već i u samoj građevini – u visini svodova, čistoći tapeta, sakralnoj umjetnosti unutar svetišta ili postavljanju svetih posuda na oltaru. U suštini, očekujemo vidjeti utjelovljenje vjere u gipsu, staklu i mramoru gdje će i zidovi objavljivati Božju slavu. Trebali bismo očekivati nešto slično tome kada uđemo u katolički dom.
Zapravo, nedjeljna Misa nije jedino vrijeme kada smo pozvani slaviti Boga. Također smo pozvani slaviti Ga i zahvaljivati Mu i dok hodamo, spavamo, sjedimo za ručkom ili ustajemo za posao. Isto tako, pouke o vjeri, nadi i milosrđu se ne uče isključivo u crkvenim klupama. Mnogo se češće uče u svom domu
Zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi
Kao što objašnjava Katekizam katoličke Crkve, obiteljski se dom smatra „domaćom Crkvom, zajednicom milosti i molitve, školom ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi“. (br. 1666)
Domaća Crkva nije ništa manje vrijedna od župske Crkve, ona je njezin produžetak. Zbog toga se, barem teoretski, i tu primjenjuju mnoga načela održavanja i uređivanja doma. Katolički dom i dalje bi trebao odražavati katoličku vjeru. Istine koje Crkva naučava bi se trebale utjeloviti na materijalan način.
U praksi to ne zahtjeva ukrašavanje dnevnih soba vitrajima ili mramornim kipovima u stvarnoj veličini. Ne podrazumijeva ni održavanje doma besprijekorno čistima cijelo vrijeme, sa sjajnom mjedi i lakiranim drvom. Domovi su namijenjeni za život, a mala djeca imaju svoj vlastiti pristup ulaštenoj mjedi.
Stoga, što čini dom katoličkim, ne samo po svojim stanarima već i izgledom?
Katolički dom je redovito održavan
U Rajskom je vrtu Bog pozvao Adama i Evu da upravljaju svim stvorenjima. Trebali su ga obrađivati i održavati, uspostaviti red u prirodi i osigurati da Božja stvorenja budu dobro zbrinuta. Isti se poziv odnosi i na nas i na naš mali krov nad glavom. Bilo da su naši domovi veliki ili mali, u gradu ili na selu, oni predstavljaju naš „vrt“ i mi se o njemu moramo brinuti, dobro upravljajući svime što nam je Bog povjerio i učeći našu djecu istom.
To ne znači da katolički dom mora izgledati kao uprizoreni Ikein katalog. Ako vas nisu odabrali za naslovnicu, ne znači da niste dobro odradili svoj posao. Zapravo, stanarev posao nikada nije gotov. Uvijek će biti kvaka za popraviti, travnjaka za pokositi, podova za oprati. Savršenstvo je nemoguće (osim uz neograničene izvore novca i osoblje s punim radnim vremenom).
Srećom, Bog od nas ne traži nemoguće. On od nas samo traži da napravimo što možemo. Ne trebate biti bogati da biste zasijali sjeme u proljeće koje će procvjetati u ljeto. Ne trebate se razbacivati novcem da biste očistili plijesan sa zidova kupaonice. Mala djela upravljanja su jako korisna. U konačnici mogu uštedjeti i vrijeme i novac.
Na primjer, redovito košeni travnjaci zahtijevaju manje posla nego oni koji su povremeno pokošeni. Ako odmah popravite kapanje u potkrovlju manje će vas koštati nego ako ga zanemarite.
Redovito čišćenje i održavanje potvrđuju izreku „Bolje spriječiti nego liječiti“. Bez obzira koliko grandiozan ili skroman bio vaš dom, svima nam je dan na dar. Jednog ćemo dana svi poput sluge u Matejevu evanđelju biti pozvani na odgovornost za ono što smo uradili s tim darovima… što donosi skroz novi pogled na važnost brisanja prašine.
Katolički dom je osoban
Sve što je stvorio Bog, otkriva nešto o Njemu. Oceani govore o Njegovoj beskrajnoj ljubavi, planine o Njegovoj trajnoj vjernosti, a kolibrići o Njegovoj nepromjenjivoj brizi za najmanje detalje u svom djelu. Na takve i mnoge druge načine, stvorenja čine Stvoritelja prepoznatljivim.
Naši bi domovi trebali činiti isto u naše ime – muškarca i žene stvorenih na Stvoriteljevu sliku. Domovi bi trebali utjeloviti ono što mi jesmo: ono što volimo, radimo i želimo. Trebali bi govoriti o nama baš kao što crkve govore o povijesti spasenja i kao što sve stvoreno u svemiru govori o Stvoritelju.
Ovo utjelovljenje ne zahtijeva dizajnera za interijere ili zakladu. Zahtijeva samo malo domišljatosti. Knjige mogu ukrašavati zidove doma kolekcionara. Omiljene tave i lonci mogu se izložiti u kuhinji strastvenog kuhara. Fotografije obiteljskih izleta u planine ili kampiranja, rođendanskih slavlja ili Božićnih okupljanja mogu se objesiti na zidove dnevnog boravka. Omiljene se pjesme mogu ispisati i uokviriti. Dječja odjeća može visjeti s ukrasnih vješalica. Bakini tanjuri mogu biti izloženi na blagovaonskom ormariću.
Štogod da ste odabrali, važno je zapamtiti da cilj uređenja nije nekoga impresionirati. Nije važno da vaši odabiri prođu kod dizajnerske inspekcije. Ono što je važno jest da vas sve što vidite oko sebe čini sretnima.
Nevažne sitnice, nakit ili predmeti koje ste skupili možete negdje pohraniti ako ih nema mnogo, no uglavnom takvi predmeti često nepotrebno zatrpavaju prostor i odvlače pažnju od onih važnijih stvari koje ste izložili – poput dječjih radova, fotografija obitelji, prijatelja ili odmora za pamćenje.
Katolički dom ispunjen je nabožnim predmetima
Katolička se vjera ne živi isključivo unutar zidova crkve. To je vjera koja se, u prvom redu, živi u svijetu oko nas – na poslu, ulicama i u kući. To je jedan od razloga zašto nam crkva daje nabožne predmete – krunice i blagoslovljenu vodu, slike svetaca i kipove, križeve, ikone i još puno toga.
Svi ti nabožni predmeti služe kao nenametljivi podsjetnici na našu vjeru, povezujući nas s Bogom dok se bavimo svakodnevnim obavezama. Pomažu nam da razmišljamo o Njemu, zahvaljujemo Mu i pouzdamo se u Njega. Kao takvi oni postaju kanali milosti, usmjeravajući Božju pomoć i ljubav prema nama usred naših užurbanih života.
Prema tome, u katoličkom domu nabožni predmeti zaslužuju posebno mjesto. Križevi iznad okvira vrata i kreveta podsjećaju nas da živimo pod znakom križa. Posudica s blagoslovljenom vodom i slika Blažene Djevice Marije pored ulaznih vrata pomažu nam zazvati Božju milost kada dolazimo ili odlazimo iz kuće. Kartice s molitvama na okvirima prozora pomažu nam prikazati dnevne obaveze poput kuhanja i čišćenja. Kapelice s Marijinim kipom ili nekim drugim voljenim svecem ispred kuće nagoviještaju da smo naš dom stavili pod Božju zaštitu.
Nabožni bi se predmeti trebali nalaziti u svakoj prostoriji, a Katekizam katoličke Crkve nas navodi da obitelj odvoji jedan poseban kutak gdje bi izložio svoje najcjenjenije nabožne predmete (KKC, br. 2691). Ovaj obiteljski oltar ili, kako ga Katekizam naziva, mali oratorij može postati mjesto zajedničke molitve ili molitve u osami. Ne mora biti izrađen od mramora ili kamena. Jednako će poslužiti mali drveni stol ili polica iznad kamina.
Vrijednost malog oratorija ne dolazi iz njegove grandioznosti već iz jednostavnog čina smještanja nabožnih predmeta na povlašteno mjesto u domu što nas podsjeća da utjelovimo ono što putem tih predmeta u našim životima častimo.
Katolički dom pun je ljepote
Kada je Bog stvorio dom za muškarca i ženu, ispunio ga je ljepotom – cvijećem i leptirima, jezerima i šumama, zlatnim lišćem i nebom ukrašenim crvenkastim oblacima. On je, kako Katekizam kaže, „Tvorac ljepote“, a ljepota koju nam je dao u svemu stvorenom odražava Njegovu vlastitu „beskonačnu ljepotu“ (br. 2129, 341). Ljepota može biti prilika za slavu upravo zbog toga. Ona uči duh spoznaji i ljubavi prema Bogu.
Čak su i u katakombama tijekom okupljanja vjernika umjetnici oslikavali zidove prekrasnim nabožnim slikama. Jednom kada su kršćani započeli gradnju vlastitih bazilika, ljepota je postala još važnija u katoličkom životu. Crkve, bilo male ili velike, poučavale su vjernike svojim izgledom gotovo jednako kao i funkcijom.
Svaki katolički dom ima potencijal pridonijeti takvom poučavanju.
Bez obzira gdje živimo ili koliko jednostavno živimo, svaka bi domaća crkva trebala težiti da bude lijepa na neki način. Za to postoje mnogi putovi.
Vaza sa žutim narcisima na kuhinjskom stolu ili ljubičica zasađena u teglici na prozorskom oknu, zapaljena svijeća pored glavnog ulaza ili umjetničko djelo na zidu u blagovaonici, prekrasna starinska komoda u sobi ili predivan prekrivač na krevetu – svi ti mali detalji donose ljepotu u naš dom.
Isto tako, najobičnija boja za zidove može učiniti čudo za vašu sobu. Isto vrijedi i za pravu kombinaciju uzoraka na složenim jastucima ili polica puna knjiga.
Čišćenje poda dok se ne ulašti ili gašenje televizije da biste poslali tinejdžere vani kako bi pomogli očistiti vrt također mogu osvježiti domaću crkvu. Ljepota je u čistoći i redu isto kao i u umjetnosti i arhitekturi.
Srećom, ova vrsta ljepote može se postići uz malo novca. To vrijedi i za neke druge oblike ljepote. Pokušajte pronaći rabljeni namještaj. Reprodukcije slavnih umjetnika mogu se vrlo povoljno kupiti. Paketići sjemena proljetnog cvijeća vrlo su jeftini. Bez obzira koliko smo financijski ograničeni, uz dovoljno mašte i malo vremena možemo preurediti najsiromašnije i najskromnije domove. Ako imamo želju i volju donijeti ljubav u naš dom, ne može nam biti nedostižan Božji sjaj.
Katolički dom rasterećen je od viška stvari
Lijepe su stvari dobre, nabožni predmeti također. Osobne uspomene isto tako. Međutim, moguće je i da ih se skupi previše.
Kuća pretrpana stvarima, bilo kipovima Blažene Djevice Marije ili gomilama nepotrebnog papira, ima jednak učinak na duše kao i treštanje televizora, zvonjava telefona ili galama s radija. Takve nas stvari preplave i odvraćaju nam pažnju otežavajući našim dušama da pronađu odmor. Isto vrijedi i za ormar pretrpan odjećom koja nam ne odgovara ili podrum prepunjen odbačenim igračkama i neupotrebljenom sportskom opremom. Dok se ostali lako riješe takvih stvari, mi se za njih previše vežemo. Na taj način sami sebe lišavamo milosrđa velikodušnog poklanjanja stvari kao i mira koji nam dolazi s redom i jednostavnošću.
U povijesti crkve mnogobrojni su vjernici živjeli u sobicama s bijelim zidovima s tek nekoliko osobnih stvari. Težili su tome da ne budu navezani na materijalne stvari ili nešto što im ne treba, a mogli su živjeti i bez onih nekoliko koje su im potrebne. Oni su jednim dijelom živjeli na taj način tako da bi njegovali dublje i trajnije povjerenje u Božju providnost. Također su tako živjeli da bi se podsjetili na istinske životne vrijednosti: ljubiti Boga i bližnje.
Materijalne su stvari nužno zlo, ali mogu izražavati ljubav. Mogu biti korisni u životu ispunjenim vjerom i kada ih se smjesti u kontekst katoličkog svjetonazora, mogu obogatiti naše shvaćanje Boga i odnosa s Njim. Međutim, kada se navežemo na materijalne stvari ili smatramo stjecanje i brigu oko njih važnijim od darivanja i služenja, tada takve stvari mogu stati na put ljubavi.
Prema tome, darivanje odjeće koju više ne nosimo i kućanskih predmeta koje ne koristimo, davanje prednosti uspomenama, a ne predmetima ili korištenje papira umjesto nakupljanja istih – sve su to sitnice koje obični ljudi mogu iskoristiti za prakticiranje svete jednostavnosti vjerskoga života i ugledanje u minimalizam monaha iz prošlosti. Ovakav nam stav pomaže održati prioritete i slobodan duh da bismo ljubili i služili onako kako nas Bog poziva. To je, u konačnici, ono što dom čini istinski katoličkim.
The catholic table
Prevela i prilagodila: LR
Foto: TeiTo
