s. Sunčica Kunić: Dijagnoza karcinoma dopustila mi je iskustvo blistave slobode u bespomoćnosti

Najprije, kako ste osjetili u sebi poziv, kako ste ga prepoznali? Je li bilo pitanja, sumnji, propitivanja, traženja?

Poziv Božji nešto je malo teže prevedivo u riječi. Nadnarav je to koja zadire u nas naravne. Nisam rođena u tradicionalnoj obitelji. Vjera je kroz mala vrata, ali sigurno ulazila u moju obitelji. U temeljima mojega bića roditelji su ugradili mnoge vrijednosti koje su bile kriteriji po kojima sam nastojala živjeti. A živjela sam kao većina mladih. Studirala, bila aktivna u župi i zajednici mladih, izlazila, bila zaljubljena. Poziv nije došao kao grom iz vedra neba. Malo po malo. Misli su se javljale, postajale su stalnije i jasnije. Bila sam uvijek otvorena za obitelj, govorila sam da želim sedmero klinaca. To su sve lijepi, normalni planovi jednog mladog bića.

Promišljanje o pozivu obilježile su i pitanja i sumnje i traženja. Osobito kad si osvijestiš, kroz molitveni život koji postaje intenzivan, sve svoje nedovršenosti. Pomogla mi je moja zajednica mladih, župnik te oci Isusovci koji su vodili našu zajednicu i moje razlikovanje. Kada sada promatram taj put, gledam na njega kao na jedno simpatično tapkanje obilježeno mladenačkim zanosom, hrabrim pitanjima, sumnjama i traženjima jasnih odgovora na dinamiku onoga što je unutar mene bilo živo.

Kad ste odgovorili Bogu da? Kako su reagirali Vaši najbliži, obitelj, prijatelji?

Kao što sam rekla, nisam odrastala u tradicionalnoj obitelji te je redovnički poziv bio nešto nepoznato. Kao takav, izazvao je strah, pitanja i nevjericu. Svi roditelji, vjerujem, očekuju da će djeca osnovati vlastitu obitelj, da će, kao što se to može čuti u sakramentu ženidbe, vidjeti sinove sinova svojih. Nastojala sam razumjeti svu tu konfuziju koju je moja odluka u njima izazvala. Nakon što su vidjeli da sam sretna, da sam se snašla, unatoč prognozama onih koji me najbolje poznaju da ću za dvadeset dana doći nazad u Rijeku, prihvatili su da neće nikada do kraja razumjeti, ali i da je to moj put. Dapače, poticali su me da na putu koji odaberem budem potpuno, cjelovito, cijelim bićem, a ne polovično. To mi se snažno urezalo u srce. Nakon deset godina, mogu reći da su i ponosni na mene i moj put te da ga cijene i vole.

Kako ste se odlučili za red? Koja je posebnost, karizma Vašeg reda? Što Vas posebno oduševljava u duhovnosti Vašeg reda?

Za družbu Klanjateljica Krvi Kristove saznala sam preko jedne poznanice. Tada sam malo išla istraživati po internetu. Stupivši u kontakt s jednom sestrom, odlučila sam otići u Zagreb na jedno kraće iskustvo. Ondje sam se oduševila životom sestara. Karizma našeg reda može se jasno iščitati u riječima naše utemeljiteljice sv. Marije De Mattias „ Svima objavite ljubav i nježnost Raspetog Isusa“. Ondje gdje sestre borave biti blizu čovjeku kojemu je teško, pomaganje u osmišljavanju križeva svakodnevice kao mogućnost sudjelovanja u djelu otkupljenja, klanjanje Krvi Kristovoj u svima onima kojima služe. Klanjateljica Krvi Kristove žena je Vazma. To je njezin identitet. Svojim životom nastojati u svijetu koji je ranjen razdijeljenošću, osudama, nesigurnošću, donositi snažnu poruku muke, smrti i uskrsnuća.

Kako izgleda život u redovničkoj ženskoj zajednici? Kako se nosite s neslaganjima u karakterima?

Meni je taj život lijep. Zajedništvo me obogaćuje. Iz njega mogu jasno i na jedinstven način učiti o sebi samoj. Specifična je to životna zajednica u kojoj su okupljene žene koje se ranije nisu poznavale. Kada ulaziš u samostan, započinješ živjeti sa ženama koje ranije nisi poznavala. Nisi imala priliku ni vremena zavoljeti ih. U svijetu se inače zajednice uvijek formiraju s onim kojega voliš. Ali s vremenom, a zbilja ne treba dugo, jer smo okupljene oko naše ljubavi Isusa (zbog njega smo tu, njega sve volimo, njemu smo sve darovale život), zavoliš sestre. Ne bih mogla sada zamisliti drugačije svoj život. Različitosti su dobre, ma koliko nam se povremeno činile komplicirane. Smatram da je ljudska zrelost i htjenje biti dobar, osnovno. Smatram da nije nužna potpuna sinkronizacija karaktera kako bi se osobe slagale.

Kako spajate posao i redovnički život? Trpi li ponekad molitva zbog obaveza?

Važna je dobra organizacija vremena i ne razbacivanje njime. Kad sam ušla u samostan, jedna mi je sestra ispričala priču kako se jednom negdje čulo da su redovnici preporučili ako nemaš što raditi, stani pokraj vrata i zatvaraj i otvaraj vrata.  Doista, nastojim od jutra čuvati red kako bi red čuvao mene. Sve se stigne. Za sve ima dovoljno vremena. Klanjateljice Krvi Kristove aktivno su kontemplativna zajednica što znači da uz molitvu časoslova (jutarnja i večernja molitva), te zajednička Euharistija, sestre provode sat i pol dnevno u osobnoj molitvi. To je važno izorganizirati i uskladiti s obvezama u apostolatu. Ukoliko se dobro usredotočiš, naravno ne grozničavo, za sve nađeš vremena. Pa i za šetnju nasipom, planinarenje na Sljeme, posjet potrebitima, razgovor s mladima i ono što me nosi, susrete i zajedničke rekreacije s mojim sestrama. To je vrlo važna dimenzija redovničkog života.

Što Vam znači rad u školi? Osjećate li kako Vas Bog tamo upotrebljava za sebe?

Moj apostolat u školi, koji sam započela odmah po polaganju prvih zavjeta kad se škola i otvorila, moja je velika radost. Fakultet sam završila prije ulaska u samostan i bio je moja velika ljubav. Raduje me rad s djecom i doživljavam da me i dragi Bog obdario darovima potrebnima za obnašanje te dužnosti. Nastojim savjesno i odgovorno pristupati radu svjesna da je primarni poziv učitelja, osim prenošenja formalnog znanja, oblikovanje duša djece te razvoj socio-emocionalnih kompetencija koje su, smatram, temelj zrelog društva. Vjerujem da me Bog upotrebljava. S godinama sam sve više uviđala važnost prepuštanja mog apostolata Božjem vodstvu. Zahvalna sam mu što mogu biti učitelj.

Kako Vas doživljavaju roditelji učenika? Ima li u tim susretima prostora za evangelizaciju?

Mislim da me doživljavaju kao učiteljicu i kao ženu koja  živi posvećeni život na malo drugačiji način od njihova posvećena života. Naravno da se na početku naše suradnje većina pita predajem li vjeronauk.

Mislim da je svaki kršćanin pozvan biti evangelizator u suvremenom društvu. Smatram da je važno to osvješćivati, bez obzira na životne okolnosti i dužnosti koje obnašamo. Tako je i škola, moje radno mjesto, mjesto gdje mogu evangelizirati, jednako mogu i biti evangelizirana. Znate, djeca su divni, istinski evangelizatori.

Kako je izgledao Vaš prvi susret s „intervencijom Neba” kako ste je nazvali, sa spoznajom da bolujete od raka u poodmakloj fazi?

To je bilo vrlo intenzivno životno razdoblje. U trenutku kada vam priopće jednu takvu vijest, svijet stane. Kako stane? Baš tako, stane. Ta riječ najbolje opisuje te trenutke. U raznim životnim okolnostima, mi ljudi, bez obzira na to što nastojimo živjeti u predanju i s povjerenjem u Boga, uvijek negdje imamo neko rješenje i ohrabrenje u težim situacijama, oslanjajući se na razne mogućnosti, snagu, zdravlje, vrijeme…U trenu kad saznaš da si teško bolestan, toga nema. Gube se sve mogućnosti svojstvene čovjeku, sve sigurnosti postanu prelabave, smiješne…Ne znaš kako će biti, više nema nikakve izvjesnosti za sutra, prekosutra, ne znaš kako će biti to liječenje, kemoterapija zvuči jako strašno, gubitak kose, gubitak snage, gubitak sigurnosti, gubitak života? Sve se to naizmjence vrtjelo po glavi.

Trebalo je vremena da se sve to staloži, da se prihvati takvo novo stanje koje zadire u svaki segment mog života, i fizički i psihički i duhovni i socijalni…

Kako ste se nosili sa silnim emocijama na samom početku prihvaćanja činjenice da u Vam je u dobi od 33 godine postavljena dijagnoza karcinoma? Koje su to emocije bile?

Ne sjećam se baš točno emocije koja se javila, ne mogu je imenovati. Javljao se strah pomiješan s tugom i neizvjesnošću. Da, tuga je bila prisutna, ali tu je tugu na neobičan način povremeno pratio i mir. Javljao se i osjećaj malodušnosti, beznađa, sumnje u Boga i u sve što je do sada činio. Plakala sam. Sjećam se da sam jednom prilikom pitala Boga hoću li ja tako svaki dan plakati.

Je li Bog bio blizu u najtežim trenucima? Jeste li se pitali zašto baš Vama, zatvarali se pred Bogom?

U početku nije bilo lako. Ne mogu reći da sam se pitala zašto meni… Na početku se pojavila sumnja u Božju prisutnost i djelovanje u mome životu, pa i sumnja u njegovu egzistenciju. To mi je najteže padalo.  Neko vrijeme nisam nikako dolazila do mira i utjehe. Ništa, nikakva riječ, odnos, gesta nije mogla ispuniti prostor koji je bio za Boga i  kojeg sam posumnjavši ispraznila. Primjeri svetaca kojih sam se sjetila bili su mi kao neki dokazni materijal da Bog ipak jest. Sjetila sam se tada prvo Ivana Pavla II i njegovog života. Sjetila sam se i Majke Terezije. Osobito su mi tu pomogla ta dva sveca kojih se sjećam dok su još bili živi. Nisam mogla zamisliti da bi oni sami, bez Boga, mogli osmisliti takav život.

Ovo sam jednom prilikom zapisala…

Kroz trnje nema drndanja. Ideš spokojno i svjesno. Takvi su puti najbrži, iznenađujući, razotkrivajući. Ne daju mogućnost vrludanja ili neodlučnosti. Tada tek jesi. Onakav kakav doista jesi. Kao da se naglo pojavi snažna potreba za pronalaženjem smisla kojega si ranije zaboravio tražiti. Kad je dobro, sve je naoko smisleno. Naoko. Traganje za smislom treba moje vrijeme i moju nemoć, ispuštanje konaca kojima usmjeravam tuge i radosti. Narod priča da si treba osvijestiti koliko imamo, da se treba sjetiti da smo zdravi, da nam je dobro, da imamo krov nad glavom, kruh u rukama, vodu u slavini…`mačku o rep… Sve to prolazi kroz glavu, natjera te da se na sekundu i pol zagledaš u neku neodređenu točku. I ideš dalje.

Dok imaš, imaš. Kad nemaš, kad ti se otme, onda boli. A ljudi, ko’ ljudi. Zamisliš se tek kad boli. Kad te bol iznenadi. Kad te bol na tren paralizira i prelomi brane koje su te čuvale od bujica svijeta, od bujica sebe. Kreneš opet, jer vidiš da ima snage. Osjetiš kako se rađa. Samo ti se oči promijene. Budu mirnije i dublje.

Koliko Vam je značila potpora ljudi u tim trenutcima?

Ljudi su u takvim trenutcima itekako potrebni. Bez obzira na to što ti na početku treba vrijeme gdje sam dolaziš do nekih odgovora, trebaju ti ljudi. Trebali su i Isusu kad mu je bilo najteže, kad mu se spremala smrt. Bolest je stanje gdje smo neminovno intenzivnije upućeni jedni na druge. Živo sam osjećala molitvu i blizinu ljudi koji me vole, koji su mi blizu. Ne bih bez toga mogla. Snažna prisutnost i ljubav mojih sestra, moje obitelji i bliskih prijatelja uistinu me nosila.

Nije uvijek lako biti uz onoga koji trpi, kojega čeka križ, koji se mijenja iz dana u dan te se i na fizičkom izgledu očituje ozbiljnost stanja. Ali brižnost bliskih ljudi činila me snažnijom. Po njima mi je Bog puno progovarao. Telefonski poziv, poruka na WhatsApp-u, zajednički trenutci uz moju bolesničku postelju, posjete na Rebru. To su sve izuzetno snažni trenutci.  Prijatelji bi znali ostajati po dva-tri sata s maskicom na licu, prepričavali bismo zajedničke trenutke, pričali o životu i Bogu, molili, jeli sladoled, smijali se, plakali…živjeli.

Kad ste krenuli s kemoterapijama, osim užasne nemoći i slabosti, teško Vam je pao i gubitak kose… Kako ste se suočavali s tim otkrivanjem svojih slabosti koje do sada niste upoznali?

Gubitak kose najsnažniji je fizički znak da si ozbiljno bolestan. Razmišljala sam da bi možda bilo sve manje strašno kad bi kosa ostala na glavi. To te obilježi, jasno. Kad je krenula kemoterapija, odmah sam se na kraće ošišala. Ljudi oko mene hrabrili su me, a i ja njih obrazlažući da će kosa narasti, da to nije ništa, da nekome naraste i kovrčava, druge boje, da je najvažnije da ozdravim… Ali to nije ništa i to nije tek tako.

Očekuješ to svakodnevno. Kad je krenula kemo ujutro bih se probudila i još u krevetu provjeravala drži li se moja kosa. Kad je počela otpadati…odmah sam željela da ode sva. Da se i to dogodi. I  kad se i to dogodilo, sve se nekako smirilo, staložilo. Mislim da se tek tada dogodilo potpuno prihvaćanje mog stanja. Naučila sam se brzo na svoju novu frizuru. Čovjekova spoznaja o slabosti naravno da nije ugodna. Boriš se, koliko možeš. Najvažnije što sam spoznala o sebi jest to da sukladno opadanju moje fizičke snage, raste moja duhovna snaga, moje bezuvjetno povjerenje i predanje u  Božje ruke.

Odlazeći u bolnicu susretali ste ljude koji se također bore s teškim i smrtonosnim bolestima. Kako su na Vas utjecali susreti s njima?

Susreti su me dirnuli. Dirnule su me životne priče, okolnosti, koincidencije… Obogatili su me. S tim se ljudima vrlo brzo i duboko povežeš. Nadahnuo me jednom jedan susret te sam napisala nekoliko rečenica baš o tim susretima.

Zavoljela sam to Rebro. Bilo je toliko susreta koji su me promijenili na bolje, promijenili moj ustaljeni kut gledanja na život. Dirnuli su me iznenađujuće izrazi lica mladih ljudi koji imaju rak. Mirni, tako mirni, spokojni, ni u kakvom grču, ovdje, sada, pogledi duboki, kilometri u očima koje se uvijek smiju  s usnama, iako usne često nisam vidjela jer ih pokriva maskica, ali osjetiš to. Smiješak koji se dogodi kad se pogledi sretnu. Izgovorene riječi koje nikad nisu suvišne ili samo da se izgovore, tišine koje nikad nisu neugodne. Zaustavljen život ili ono što se mislilo da je život… započet život, proživljavanje svakog trenutka.

Mir koji donosi spoznaja da zapravo imaš taman, da ti nitko više ništa ne može oteti, zato ništa grčevito ne držiš, zato je biće slobodno. Provocira ta sloboda na naoko slabašnim i bljedunjavim licima, ubrzani i moćni svijet s velikim planovima i dobrim nakanama. Provocira i poziva da se bar malo zastane kako bi se shvatilo da On sve vodi i da možemo doista onoliko koliko On misli da možemo… ni više, ni manje.

dijagnoza karcinoma

Bogatija sam za desetak novih ljudi koje ne bih susrela da se nisam razboljela. Oni čine ovu godinu osobito lijepom. Duboki su to bili susreti i jesu. Volim promatrati sjaj u njihovim očima. Volim jer nam ne treba mnogo riječi. Sretna sam jer sam susrela i frenda kojeg nisam vidjela od osnovne jer se preselio u Zagreb. Susreli smo se u dnevnoj bolnici. Dijagnoza: leukemija. Nisam ga najprije prepoznala od maskice i kape, ali on mene jest. Rekao mi je da se nisam promijenila  od osnovne. Bio je to kompliment dana.

Drago mi je da sam prije zadnjeg ciklusa svoje kemoterapije bila uz njega. Dugo smo se i tiho promatrali. Sjećam se peciva i jogurta koje su nam sestre dale za doručak. Jela sam. On je uzeo, ali nije imao snage žvakati. Ne znam je li imao više od 40 kilograma. Nije imao snage ni otvoriti jogurt. Ja pak nisam imala snage pitati ga želi li da mu ga otvorim. Isprekidanim rečenicama kratko je pričao o Bogu i smislu života. Imao je onu bijelu plastičnu krunicu oko vrata. Kako je bio miran. Umro je tjedan dana nakon našeg zadnjeg susreta. Kratko sam plakala kada sam saznala. Zahvalila sam Bogu za Njegovu snagu i puno molila za njega.

Ono što je jedna velika istina koju ste spoznali, a s kojom se teško nosimo u životu, jest sposobnost živjeti sadašnji trenutak.. Mi svi previše živimo u prošlosti i budućnosti, i nesposobni smo odvojiti njihove terete od trenutka u kojem sada jesmo, i živjeti sadašnjost u njenoj punini. Jeste li razmišljali o svojoj smrti?

Ne sjećam se da sam baš direktno mislila da bih mogla umrijeti. Po prirodi sam optimist, bez obzira na strah i čežnju za životom koja je osobito izražena kad si na rubu, nisam se bavila pretjerano mišlju o smrću. Ono što sam spoznala, nakon početne muke, jest da ne može ne biti dobro sve što mi dolazi od Boga…to je bio moj stav za vrijeme bolesti, to je moj stav i sada.

Može li čovjek u takvom bliskom susretu sa smrću ojačati svoju vjeru u vječni život ili i ona dolazi u sumnju?

Kao što sam rekla, nisam se direktno bavila mišlju o smrću. Na početku su sumnje bile prisutne. Kao da sam na tren ostala ja slaba, život neizvjestan, Bog upitan. Spoznajem da je to i jedan od najjasnijih Božjih zahvata u mome životu.

Poslije je sumnje zamijenio mir. Sjećam se da mi je nekoliko puta prošla kroz glavu misao – kako god bilo, ja sam ionako odlučila život dati Bogu, cijeli moj život…Vjera zasigurno postaje jača, ozbiljnija, molitva ustrajnija, dulja i rekla bih dublja.

Što Vam je davalo snagu i utjehu?

Ponajprije Bog, do kojeg sam morala doći u tišini, sama, a na tom putu do Boga u meni slaboj, podržavale su me nebrojene molitve i ljubav onih koji me okružuju.  Euharistija, na koju sam nastojala ići kad bih god mogla, a kad to nije bilo moguće gledala bih ju preko interneta, a moje sestre donosile su mi pričest u sobu. To su bili osobiti trenutci. Osim pričesti, molitva Ružarija svaki dan, razmišljanje o Božjoj sveprisutnosti i brizi…

Moji najbliži, ljudi koji me vole i koje neizmjerno volim svakako su mi bili velika utjeha. Dovitljivost njihove ljubavi zadivila me. Bile su to jednostavne, ljudske geste, iskrene i velikodušne, osobne. Po tome sam spoznala veličinu Božjeg čovjekoljublja, baš po tim osobama. Pronalaženje i prihvaćanje osobnog „vazmenog otajstva“ za mene je bilo, jest i zasigurno će biti u svemu što me još čeka, put oslobođenja, prisnije sjedinjenje u ljubavi rasterećenoj pretjeranog tereta tuge i straha.

Iz svog osobnog iskustva, koji bi bio smisao patnje i križeva u našem životu? Zašto ih Bog dopušta?

To mi je postalo vrlo jasno. I vrlo je jednostavno. Ne zamaram se previše nekim filozofijama i promišljanjima jer sam svjesna da na neka pitanja odgovora jednostavno nema. Pa ipak, kad sve sagledam vidim da me po križevima i patnji čini boljom ženom. Moj omiljen romanopisac M. O´ Brien u romanu „Očeva pripovijest“ piše da je cijelo srce samo slomljeno srce. To je zbilja tako. Osjećam da, osim što me čini boljom, čini me i cjelovitijom, toplijom, pažljivijom, staloženijom. Moja bolest, koja je bila suputnica i učiteljica na mome putu i koja me zaustavila u razdoblju snage, radosti, osposobljenosti, tražila je moju spremnost na predanje, povratak Bogu.

Što se u Vašem životu promijenilo nakon što je ova životna bitka s Gospodinom dobivena?

Mogla bi to opisati riječima koje sam zapisala nakon svega. Doživljavam da izražavaju bit…To nastojim, mislim da i On to želi.

Ostao je život. Zagrlila sam ga čvrsto i nježno. Ne želim da prolazi pokraj mene u obličju vremena kojega je premalo za sve što volim. Ne želim da ga progutaju planovi.

Lijepo je moći, ali vjeruj, lijepo je i ne moći. On može, uvijek. To je ono što me moja bolest, taj rak naučio. On nosi. Nose oni koji razgovaraju s Bogom. Snaga je od Neba. Blistavu i divnu slobodu najviše sam osjetila u trenutcima potpune bespomoćnosti. Tu noć sam provela na pomoćnom ležaju hematologije i primala tuđu krv koja je imala cilj povratiti mi malo snage. To je bio jedan od zanimljivijih trenutaka moga života.

Sve ide polako. Vrijeme i Nebo čine svoje – uvijek tako lijepo, neobično i jednostavno. Odahnula sam i zahvalila Bogu na prilici da još živim. Dozvolit ću životu da se događa. Ne želim ukočeno, uporno i marno iščekivati i predviđati, niš’ od toga, to samo umori. Želim da moj svaki udah i korak bude hvala, bude život. Želim sitnice koje su meni lijepe i koje me čine sretnom, mirnom, nasmiješenom. Želim trenutke koji otkrivaju moju ranjivost te čine da me boli kad boli onoga do mene. Želim suze koje će teći kad to žele, sretne ili manje sretne. Želim da živi taj sanjar u meni. To sam ja.

Imate potrebu o tome pisati i govoriti, Bog Vas i preko takvih svjedočanstava upotrebljava da bi približio ljude sebi?

Pišem kad osjetim da trebam, ne mogu i ne želim potencirati pisanje. Ne mogu to na silu. Kad osjetim poticaj unutar bića, ono kad se pojave leptirići u trbuhu i osjetim da bih mogla malo duše prenijeti u slova i da to i On želi, onda pišem. Osjećam da se služi mnome, kao i svakim otvorenim bićem, a želja mi je iznad svega da se On proslavi. Moje ga pisanje, moja životna priča, sve što sam prošla, želi proslaviti. Osjećam da mi je sve darovano od Njega i nastojim mu uzvratiti za tu ljubavi, koliko to čovjek može. Nekada osjećam nelagodu kad  moram javno izlaziti sa svojom pričom, jer znam da svatko od nas krije biserje koje je izbrusio pod težinom križa i koje je bogatstvo Njegove ljubavi. Bilo kako bilo, stavljam mu se na raspolaganje zahvalna zbog svega što mi dolazi od Njegove ruke.


Diana Tikvić – Žena vrsna
Foto: s. Sunčica Kunić, privatna zbirka