Nikad ne reci nikad – koliko djece treba imati?

Iako nekad postoji dobar razlog za izbjegavanje trudnoće, važno je da takve odluke donosimo u svijetlu nade koje donosi novo dijete.

123

Neki su pitali pritišću li me liječnici da ne planiram još djece. Moj odgovor je gromoglasni smijeh koji znači „Nemate pojma“. Liječnici su govorili o tome i ranije, kad mi je dijagnosticiran poremećaj zgrušavanja nakon što sam dobila duboku vensku trombozu u drugoj trudnoći, ali srećom za moje treće, četvrto, peto i šesto dijete, mislila sam da nisu toliko ozbiljni kad su rekli: „Ozbiljno ne možete imati više djece.“

Sada to već govore poprilično dramatično, no, više od svega, njihove riječi potvrđuju moja pluća punih ugrušaka i bebina pluća puna rupa.

Što ovo znači za mene? Kad sam se obratila na katoličku vjeru, na moje veliko iznenađenje, prihvatila sam svim srcem učenje Crkve o kontracepciji. (Loše) koristim prirodno planiranje obitelji i vjerojatno mi ostaje još 8 godina plodnosti. Hoću li ustrajati u tome? Jesam li ljuta zbog ovih pravila? Želim li uopće imati još djece? E-mailovi koje dobivam pokazuju zanimanje mnogih za moj slučaj…

Nastavimo s ovim teškim pitanjem, dobit ćete dug odgovor…

Vaši liječnici su rekli da ne bi trebali imati više djece. I što sad?

Popričajmo o riziku

Prije svega, sjetimo se kad pričamo o opasnosti trudnoće ili bilo kojeg pothvata, govorimo o riziku.

Ne govorimo o nečemu što će se sigurno dogoditi. Nitko ne posjeduje kristalnu kuglu. Zapravo je sve pogađanje, samo na višoj, učenijoj razini.

Čini se očito, no ovo iznenađujuće lako zaboravljamo.

Čuješ liječnika koji kaže: „Ne trebaš činiti to i to jer ćeš riskirati svoje zdravlje“ i u iskušenju si odmah izjaviti; „Rizik, kažete? ZNAČI DA TO VIŠE NIKAD NE TREBAM UČINITI!“  Bilo bi dobro kritički utvrditi razinu rizika o kojem govorimo.

U mojem osobnom slučaju, na primjer, imam odgovornost prema postojećoj djeci ne riskirati nepotrebno vlastiti život. Riječ koja je bitna ovdje je „nepotrebno“, jer stvarnost je da riskiramo svoje živote cijelo vrijeme.

Razmišljam o izletu automobilom opasnim cestama. Vozila bih vikendom, kad je mnogo ljudi na cesti koji piju alkoholna pića na obližnjim jezerima. Neupitno je da bih svoj život izložila opasnosti ako bih išla na taj izlet, zapravo, opasnost za moje zdravlje nije puno niža u usporedbi s  trudnoćom. Ali ipak, trudnoću doživljavamo puno opasnijom od izleta automobilom.

Postoji mnogo razloga zbog kojih smo uvijek u iskušenju biti uznemireni i bojati se dolaska novog života, više nego što nas je strah izazova u životu. Majci koja se penje na poznatu planinu kao projekt samoostvarenja čestitat ćemo i ohrabrivati ju, dok će se majku koja je otvorena životu usprkos postojećim zdravstvenim rizicima koriti i obeshrabrivati, iako su rizici za obje žene sa zdravstvene perspektive jednaki.

Posebno kad dolazi u pitanje imati ili ne više djece, pažljivije trebamo razmotriti pitanje „Koliki je rizik?“

Ponekad, kad pomnije promotrimo, shvatimo da je rizik velik i zabrinjavajući, neki drugi put uvidimo da rizik od trudnoće nije veći do „normalnih“ aktivnosti te da su negativne pretpostavke o budućoj trudnoći više rezultat naše kulture straha od života nego logične analize rizika.

Faktor nade

Postoji uvijek i druga strana rizika, što često zaboravljamo kad govorimo o trudnoći, a to je korist poduzimanja rizika.

Problem našeg društva je gledanje na novi ljudski život kao teret. Umjesto da slavimo zbog novih ljudi, previše često ih gledamo kao nešto što zauzima mjesto i troši zalihe planete. Smatramo druge (uvijek druge, ne ljude koje znamo) uzrokom „prenapučenosti“. I ne koristim ovdje „mi“ retorički. Ozbiljno, ni sama nisam imuna na ovaj mentalitet.

Sve moje trudnoće počinju mojim grintanjem. Uvijek zaboravljam na život novog sina ili kćeri koje nosim, govorim o velikom teretu koji je ova trudnoća za mene. Možda zbog svih godina koje sam provela u sekularnoj kulturi, prirodno me privlači način razmišljanja koji želi zaboraviti sve u vezi trudnoće čim doktori kažu „rizik“. Posebno kod nas koji već imamo mnogo djece, zašto ne? Uostalom, koliko djece jedna osoba treba?

Nekad ne cijenimo vrijednost života drugih ljudi dok se ne sjetimo što oni mogu učiniti za nas

Ali djeca su više od broja u obitelji, svaki ljudski život posjeduje neizmjernu vrijednost. Razmisli o nekome koga voliš. Kad uzmeš u obzir vrijednost njenog ili njegovog života, gledaš trudnoću koja ga je donijela u svijet na drugačiji način. Ovo te čini spremim prihvatiti veću razinu rizika da osoba kao što je ova dođe na svijet.

Zamislite da vam je dijagnosticirana rijetka i neizlječiva bolest, i saznali ste da postoji doktor koji je izumio potpuno novi oblik liječenja. Zamislite da vas je ovaj doktor izliječio. Zamislite valove radosti i olakšanja koji vas preplavljuju kad ste saznali da ste pobijedili ovu bolest koja je mogla skratiti vaš život. Zamislite da ste saznali da je on bio sedmo dijete u obitelji, i da je njegova majka nastavila trudnoću usprkos savjetima liječnika koji su bili protiv više djece. Zar bi trebalo njegovu majku proglasiti ludom što je usprkos tome ostala trudna? Treba li nju smatrati neodgovornom jer je odlučila da dodati još jednu dušu obitelji vrijedi rizika?

Nažalost, nekad ne cijenimo vrijednost života drugih ljudi dok se ne sjetimo što oni mogu učiniti za nas.

Ne želim reći da nikad ne postoji dobar razlog za izbjegavanje trudnoće, i ako isključimo zdravstvene rizike, postoji mnogo drugih razloga da parovi odluče da sad nije dobro vrijeme za iduće dijete. Ja samo predlažem da je, kad donosimo ove odluke, ključno donositi ih u svijetlu nade koje donosi novo dijete. Kad razmišljaš o žrtvi za bezimenu, bezličnu „trudnoću“, ne čini se vrijednim napora. Pogled na „uloženo“  prema „učinku“  drastično se mijenja kad razmišljaš o vrijednosti života jednog dječaka ili djevojčice.

PPO ima svoju vrijednost

Nakon svega što sam rekla, mislim da postoji dovoljan rizik u mojoj situaciji da za sada odustanem od trudnoća, možda zauvijek. U tom slučaju, zar ne bi uz kontracepciju ili sterilizaciju sve postalo lakše?

Kratko ću reći: Ne.

Kao prvo, prirodno planiranje obitelji može biti učinkovit način za napraviti razmak između djece. Ako utrošite neko vrijeme da naučite, može biti učinkovito poput kontracepcije. Prva priznajem da nije lako, postoje stvarni izazovi kod korištenja PPO. Ipak, ni alternativna rješenja nisu bez popratnih problema. Kao što je Simcha Fisher jednom rekla: „U susretu s plodnošću, sva Božja djeca su tjeskobna.“

Poznajem mnogo parova koji su prestali koristiti kontracepciju i započeli s PPO, niti jedan od njih nije se vratio korištenju kontracepcije. Ne kažem da se to nikad ne događa, ali je jako rijetko. Nasuprot zdravom razumu jer je PPO program vezan uz žrtvu, ali većina parova kad odustane od umjetne kontrole rađanja da prirodno naprave razmak između djece (posebno kad uključe Boga u cijeli proces), smatra da je to što je osobna žrtva uključena odlika, a ne loša strana PPO.

PPO nije samo drugi oblik kontrole rađanja, to je potpuno novi stil života.

Čini da vidiš sebe i svog supruga i svoju djecu na potpuno drugačiji način. Čini da vidiš smisao života drugačije. Također i tvoj odnos s Bogom. Kad provedeš neko vrijeme u takvom načinu života, ne želiš se vratiti nazad.

Intelektualno, ne mislim da je kontracepcija dobra stvar. Došla sam do uvjerenja da krade ženinu reproduktivnu slobodu, i na društvenoj razini, podupire kulturu abortusa. Ali, kad mislim o svojoj osobnoj situaciji nikad ne idem tako daleko u analiziranju. Kao i mnogi drugi koji su se prebacili na prirodno planiranje obitelji, nisam zadovoljna s bilo kojom oblikom sterilizacije, bez obzira je li privremena ili trajna, ne znam kako to oblikovati nego da kažem da to ne bih mogla. Duboko u srcu, u mjestu gdje stanuju najvažnije istine ljudske istine, znam sigurno da ništa osim katoličkog učenja o ljudskoj spolnosti nije istinito niti dobro.

Nikad ne reci nikad

Kao što možete zamisliti, nedavno su me kritizirali u vezi svega, pogotovo u vezi ove katastrofalne trudnoće. Ponekad uhvatim samu sebe kako reagiram riječima: „Nisam znala“.

Pri tome mislim: da, znala sam da imam poremećaj zgrušavanja krvi koji se pogoršava u trudnoći, i da, postojala je životno ugrožavajuća venska tromboza u drugoj trudnoći. ALI, Mislila sam da će biti dobro ako preventivno koristim lijek. Nisam znala da postoji mogućnost obostrane plućne embolije kad je netko na terapiji protiv tromboze. Smatrala sam da se ovakve stvari sprečavaju bockanjem iglama svaki dan. Nisam znala da će jednomjesečna zaliha antitrombotika koštati tako mnogo. Nisam znala da ću završiti na medicinskom procedurama koje sam do sad vidjela samo na televiziji. Nisam znala da će jedna od mojih vena pocrniti od 10 vađenja krvi iz iste ruke tijekom nekoliko sati. Sigurno nisam znala da će moje dijete imati vlastite, nepovezane s mojima, životno ugrožavajuće probleme s plućima zbog čega će boraviti na intenzivnom liječenju dva tjedna.

Ljudi, stvarno nisam znala!

Ovo sve vodi do zaključka da bih učinila nešto drugačije da sam znala kakva trudnoća me čeka.

Ali bih li?

Promatram svog slatkog dječačića, spava mi u krilu dok ovo tipkam, i preplavljena sam radošću što on postoji. Ispunjena sam sigurnošću da je njegov život morao postojati. Teško se sjećam sve boli koju sam podnijela da bih ga donijela na ovaj svijet, jer određena količina boli se čini tako beznačajnom prema neizmjernoj vrijednosti njegova života.

Hoću li imati još djece?

Također sjedim ovdje i govorim da bi bilo vjerojatno najbolje da nemam više djece. Ali progoni me jedna misao: „Ako je ovo dijete vrijedno svega ovoga, zar se to ne bi moglo reći za još jedno?“ Kao majci, dužnost prema mojoj dragocjenoj djeci je ne poduzimati rizik za moje zdravlje; ali da sam slijedila taj put ranije, mnoga od moje djece ne bi danas postojala.

Kad promišljam o ovim činjenicama shvaćam: „Sve je užasno komplicirano.“

Ne postoji teža, kompliciranija, zbrčkanija odluka kod ljudi od odluke o djeci. Ne postoji područje života s više mogućnosti za patnju i gubitak, radost i ljubav i povezanost koja će trajati vječno.

Nemam odgovor na sve, često se osjećam da nemam nikakve odgovore. Nemam pojma hoću li imati još jedno biološko dijete. Danas mislim da vjerojatno neću… Ali hoću li se tako osjećati sutra?

Ako sam nešto naučila ove godine, to je da se cijeli svijet može promijeniti u nekoliko sati, mijenjajući potpuno cijelu perspektivu. Srećom, s PPO izbore ove vrste radimo svakog mjeseca, ne dugoročno, imamo redovno prilike za preispitati svoje izbore.

I tako, kad me ljudi pitaju mislim li imati još djece, odgovor koji dajem zvuči odgovorno, kažem da sam svjesna rizika i razborito idem u smjeru izbjegavanja trudnoće ostatak svojih plodnih godina.

Onda pogledam svog plavookog sinčića, i ponekad kad se sretnu naše oči, teško susprežem smiješak dok mislim: „Nikad ne reci nikad.“

Jennifer Fulwiler – JenniferFulwiler.com

Prevela: Slavica Zubčić Krišto

Foto: Heidy SequeraUnsplash

 

 

 

 

In this article