Kada se s nekim upoznajem, često me pitaju koliko imam godina. Ali baš im to ne mogu reći. Ne zato što ne bih htio ili zbog toga što bih išta imao skrivati. Ne mogu im reći naprosto jer – ne znam!
Imam ili nemam godine?
Ne znam koliko godina imam ispred sebe, koliko mi je još ostalo života na ovoj zemlji koja nam je gledajući samo materijalnim očima nekakav okoliš zahvaljujući kojemu živimo ovaj tjelesni život. Ali ta je ista zemlja, gledajući kroz prizmu Vječnosti, tek privremeni logor u koji smo ubačeni, a da nas nitko nije pitao, i odakle nitko ne izlazi osim po smrti.
Ono što znam i što mogu odgovoriti jest koliko nemam godina. Nemam više ništa od mnogih godina koje sam proveo u ovom ograničenom tijelu. Od trenutka začeća, preko rođenja, rasta i zrelosti do danas, nemam više niti jednu godinu, niti jedan mjesec, dan, minutu, sekundu. Nemam. Netko je to proteklo vrijeme usporedio s mlijekom razlivenim po ulici. Ne može ga se ničim pokupiti i vratiti u posudu. Ne može ga se više podgrijati, prokuhati, uliti u šalicu, ispiti…
Najbolje godine života
Najbolje godine, koje su to? Jutro, podne ili večer, možeš li odabrati što ti je draže? Ili sve jednako? Doista, najbolje su godine one koje upravo SADA živimo, a dva su bitna razloga za to. Prvi je razlog zemaljski prozaičan – pusti razum i logika koja nam govori da drugih godina niti nemamo – prošlost je povijest, budućnost je tajna te imamo tek ovaj trenutak kao poklon Stvoritelja. Drugi je razlog pak nebeski vječan – čovjek, ako je biće u Bitku, u stalnom je razvoju. Ponekad je to, kao u slučaju svetaca, doista vidljivi znak božanske prisutnosti u svijetu, dok su drugi, zakopavši svoje talente, možda tek malo napredovali u Mudrosti poznih godina jer ih je iskustvo života dozvalo pameti, ali su zapravo promašili životni smisao.
„Ispunjenjem smisla ostvaruje čovjek samoga sebe. Ispunimo li samo smisao patnje, mi smo ostvarili ono najčovječnije u čovjeku, mi dozrijevamo, mi rastemo, mi uvelike prerastamo sami sebe. Upravo ondje gdje smo toliko bespomoćni i beznadni da ne možemo neku situaciju mijenjati – upravo ondje smo pozvani i od nas se traži da mijenjamo sami sebe.“
(Viktor E. Frankl: Patnja zbog besmislena života)
Ima, međutim, jedna važna ideja za dodati: živeći u sadašnjosti, nikada ne smijemo izgubiti iz vida da je čovjek projekt u razvoju i da nikada, kao niti biciklist koji je vezao stopala za pedale, ne smije stati. Ako stane, onda pada. Stoga život u sadašnjosti DA, ali uvijek s pogledom u budućnost ispunjenu smislom.
Prilika života
Zašto Bog dopušta patnju? Osobito patnju nevinih? Za mnoge koje poznajem ta je patnja krunski dokaz da Bog ne postoji ili ne mari. Ali ako prihvatim da je ta patnja poruka da ovaj svijet možemo učiniti boljim mjestom, pozvan sam biti znak dobrote ljudima oko sebe.
On koji je prošao svijetom čineći dobro i na kraju umro za moje grijehe trpeći nezamislive muke na križu… i ja koji sam ga bezbroj puta odbacio. Kad se budemo sreli oči u oči, hoću li mu imati što reći? Hoće li me moja djela optuživati ili olakšavati?
Staro više ne postoji, nepovratno je minulo. Ali nam je darovano još neko vrijeme do odlaska odavde. Kad bismo barem shvatili tu priliku života! Kad bismo shvatili da nam je, nakon naporne utakmice koju gubimo, darovana sudačka nadoknada u kojoj možemo zadnjim naporom stići do pobjede…
„A onda se Yehuda Bacon pitao kakav smisao bi mogle imati godine koje je proveo u Auschwitzu…Tako sam mnogo godina kasnije uistinu shvatio što je pravi smisao patnje. Patnja ima svoj smisao ako ti sam postaneš drukčijim.“
(Viktor E. Frankl: Patnja zbog besmislena života)
Što ja mogu učiniti?
Počet ću od malih znakova. Svakome mogu pokloniti osmijeh, ništa ne košta. Mogu biti ljubazan i kad su drugi osorni i grubi. Mogu biti dobre volje i pozitivan, čak i tada kad su svi kritički i negativni. Mogu biti smiren i sabran u buci života i žurbi dana. Mogu zastati i propitivati dubine čovjeka i Stvoritelja i tako saznavati Istinu. Mogu shvatiti da čovjek nije zao nego izranjen i da se može popraviti. Ponajprije ja.
Stoga ne znam koliko koraka još mogu napraviti, ali hodam. Ne znam koliko još mogu utješiti, ali tješim. Ne znam koliko još mogu zagrliti, ali grlim. Ne znam koliko još mogu dobra učiniti, ali činim… Neka me smrt nađe čvrstog u vjeri. Nepostiđenog. Živog!
Hoću i mogu. I bit će dobro.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Fred Kearney – Unsplash
