Korizma je vrijeme milosti za pojedinca, kao i za cijelu kršćansku zajednicu. Kao što znamo, započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, a doseže svoj vrhunac u slavljenju Uskrsnuća Gospodinova. Cijelo korizmeno vrijeme prožeto je pozivom na obraćenje i pokoru kako bi se čovjek otvorio primanju milosti. Osobito prisustvujući u nedjeljnoj liturgiji, osoba opaža evanđeoske tekstove pune poticaja da ide u susret Kristu, nasljedujući Njegov život kroz poslušnost Njegovoj Riječi.
Milosni je čas!
“Bog je nježnost i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom”, čujemo ove biblijske riječi na sam dan Pepelnice. Po ovim riječima prorok Joel, a i sama Crkva, pozivaju nas na dublje promišljanje volje Božje, odnosno na ono što Bog traži od svakoga od nas kroz ovo vrijeme milosti. A milost je biti još jednom sudionik korizmenog vremena. Vremena u kojem sam pozvan dublje “zaroniti” u smisao samoga života, odnosno poziva da budem u neprestanom odnosu s Bogom, živeći svjesno u Njegovoj prisutnosti. Tako još jednom imamo mogućnost ući u dublji, živi odnos s Bogom. I to je pravi smisao korizme. A to nam i sam Isus poručuje.
Krštenje i korizma – put prema uskrsnuću
Živeći u današnjem vremenu u kojemu su mnogi, osobito na zapadu, izgubili vlastiti identitet sinova i kćeri Božjih, više je nego bitno posvijestiti sebi obećanja dana na krštenju. Glavni uzrok svih zala koja pogađaju današnjeg čovjeka jesu upravo nezainteresiranost, mlakost pa čak i hladnokrvnost prema obećanjima danima Bogu. Umjesto da bježimo i opravdavamo se pred zahtjevima kraljevstva Božjega, uronimo u samo otajstvo krštenja jer je usko povezano s korizmom. Upravo krštenje treba vidjeti kao dar. I jest dar, odnosno milost po kojoj čovjek može upoznati “Njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih” (Fil 3,10-11).
Crkva, nasljedujući Gospodina Isusa, vidi u četrdesetodnevnom trajanju korizme simbolički čin onoga što je i On sam učinio. Važnost svega toga nam prenose i evanđelisti: “Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana (nakon krštenja) i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom” (Lk 4,1); “I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana” (Mk 1,12-13); “Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje” (Mt 4,1-2). U ovim citatima možemo vidjeti barem četiri bitna aktera samog korizmenog vremena, a to su: Duh Sveti, pustinja, molitva i post.
Pustinja kao škola života
Zbog toga je potrebno ići putem kojim nam je pokazao Isus. A to je prije svega put pustinje, odnosno put čišćenja i prosvjetljenja. Odvažnoj i hrabroj duši Bog daruje potrebne milosti da bi mogla spoznavati vlastiti grijeh i volju Božju. Ići putem pustinje znači oslobađati se svega onoga što nije Božje; svega onoga što nas priječi da postanemo autentična djeca Oca nebeskoga. A to je put preobrazbe, obraćenja. Put posvećenja naših misli, riječi i djela kako bismo postali sve sličniji samom Bogu.
Poznajući stanje čovjekove duše, Bog čovjeku predlaže konkretnu pomoć da bi mogao spoznati vlastito srce i da bi se po tom spoznanju mogao pokajati. A pokajanje je onaj bitni čimbenik koji nam otvara put da iskustveno doživimo oprost i milosrđe Božje. Zbog toga nam i kaže: “Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome” (Jl 2,12).
Duh Sveti vjerni pratitelj kroz tegobe života
Sav taj put koji nam je prijeći nemoguć je bez pomoći Duha Svetoga. On je Onaj koji nas uvodi u svu istinu o nama samima, koji nas poziva u dubinama naše savjesti da idemo putem Božjim. On je Onaj koji nam ukazuje na zamke Zloga i koji nam pomaže osloboditi se svake suvisle navezanosti na stvari ovoga svijeta.
Na tom putu postajemo svjesni naše slabosti, našega grijeha i nemogućnosti da vlastitim snagama postignemo željeni cilj.
Do pobjede samo Isusovim “oružjem”
Poradi toga Isus nam je ostavio oružje potrebno da bismo se mogli boriti i pobijediti protiv onih sila koja nadilaze ljudske snage. Samo s molitvom, postom ili mrtvljenjem, nadodao bih još milostinju, možemo ići naprijed.
Naravno da nam u tom boju Gospodin ostavlja i druga sredstva da bismo došli do cilja, a to su: Euharistija, odnosno često pričešćivanje, pohod Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, česta sveta ispovijed, meditacija Riječi Božje i meditacija Isusovog života prebirući zrnca krunice, posveta Majci Božjoj dopuštajući da nas Ona uči živjeti potpuno predanje Isusu Kristu živeći Njene kreposti (Totus tuus), čitanje životopisa svetaca, njegovanje duhovnog zajedništva sa svetima u Crkvi i dr.
Potaknuti Isusovim pozivom da se popravimo iskoristimo, dakle, dobro ovo vrijeme milosti jer posebni je blagoslov dan onima koji traže Boga iskrena srca, sudjelujući u crkvenom zajedništvu. “U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti” riječi su proizašle iz usta svemogućega Boga. Dakle, vjerujmo i pouzdajmo se u Njega jer samo idući tim putem, čovjekovo srce i ovaj svijet, moći će baštiniti Božji mir.
Po zagovoru Majke Božje, neka nam ovo korizmeno vrijeme bude poticaj da dublje shvatimo što nam Bog poručuje kroz svoga Sina Isusa Krista. Neka nam bude na dobrobit da razumijemo Njegovu smrt i uskrsnuće kako bismo iskusili Njegovu brigu za čovjeka i postali svjesniji kršćanskoga poziva.
p. Nikola Tandara – Žena vrsna
Foto: Pixabay
