Četvrti dio: Upoznati Isusa Krista
(”Treći će tjedan upotrijebiti za upoznavanje Isusa Krista.” Rasprava 230)
Uvod u četvrti period priprave
Upoznavanje Isusa Krista je cilj i vrhunac cijelog puta priprave. Mi smo stvoreni i pozvani u život kako bi ljubili i služili našem Gospodinu. A može li se ljubiti nekog koga se ne poznaje? Ljubav pretpostavlja upoznavanje, a spoznaja rađa ljubav. Valja odmah napomenuti da se ne radi o znanju, nego o duhovnoj spoznaji koja postaje iskustvo u vjeri. O upoznavanju Isusa Krista se može govoriti na više načina i s različitim naglascima. Sv. Ljudevit u svojim djelima s pravom naglašava ljubav kao bitnu kategoriju upoznavanja Isusa Krista. Iz njegova srca, kao i kod mnogih svetaca, kao da izlazi krik i poziv: «Ljubav nije ljubljena». Svetac nas želi voditi putem kontemplacije Isusove ljubavi kako bi u nama pobudio ljubav prema Isusu, želju da mu služimo cijelim bićem i sjedinimo se s njime. U zadnje tri meditacije objašnjavamo samu bit posvete kao i načine kako je živjeti u svakodnevici.
Isus Krist, Vječna i utjelovljena Božja Mudrost, izraz i dar Očeve ljubavi
Bog je stvarajući svijet i čovjeka za sreću i vječni život dao prvo i sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće očinske ljubavi i mudrosti te prvi navještaj svoga spasenjskog plana koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Isusu Kristu. Stvaranje je djelo Oca, Sina i Duha Svetoga. Svemir koji je stvorio, Bog trajno uzdržava po svojoj Riječi, Sinu i Duhu Svetom, stvoritelju koji daje život. Bog je stvorio svijet da očituje i daruje svoju slavu kako bi stvorenja, prvenstveno čovjek, imala udjela u njegovoj istini i ljepoti. Ali čovjek je sama sebe po grijehu isključio iz prijateljstva s Bogom i osudio na propast.
U svojoj prevelikoj ljubavi, Bog nije zauvijek ostavio čovjeka pod vlašću grijeha i đavla nego je odlučio otkupiti ga. Ljudevit, svetac uzvišene kontemplacije, nazivajući Isusa Krista Božjom Vječnom i Utjelovljenom Mudrošću, polazeći od Presvetog Trojstva naglašava u slikovitom prikazu svu dramatičnost grijeha, ali još više veličinu Božje ljubavi koja se očituje u daru Sina Božjega svijetu.
Poslušajmo sveca:
«Vječna Mudrost je duboko ganuta nesrećom jadnoga Adama i njegovih potomaka. Sa žalošću promatra kako je razbijen njezin počasni brod, rastrgan njezin vjerni portret, razoreno njezino remek-djelo, a njezin namjesnik na zemlji svrgnut s prijestolja. Ona nježno osluškuje njegov plač i uzdahe. Blago gleda znoj njegova čela, suze u očima, napore njegovih ruku, bol njegova srca i žalost njegove duše. Pričinja mi se da vidim kako ta blaga Gospodarica i po drugi put poziva i okuplja, da tako kažemo, Presveto Trojstvo da bi ono čovjeka popravilo kao što ga je i sazdalo. I na tom savjetovanju kao da se odigrao boj između Vječne Mudrosti i Božje Pravde.
Kao da čujem kako Mudrost govori u prilog čovjeku: da je on uistinu grijehom zaslužio da bude zauvijek sa svojim potomstvom osuđen s buntovnim anđelima, ali treba mu iskazati milosrđe, jer je više sagriješio iz slabosti i neznanja, negoli iz zlobe. I tumači dalje kako je velika šteta da jedno remek-djelo ostane zauvijek u ropstvu neprijatelja te da milijuni i milijuni ljudi zbog grijeha jednoga budu vječno izgubljeni.
S druge pak strane, pokazuje na nebu prazna mjesta otpalih anđela koja treba popuniti i ukazuje na veliku Božju slavu u vremenu i vječnosti ako čovjek bude spašen. Čini mi se također da čujem Pravdu koja odgovara da je čovjek sa svim svojim potomstvom osuđen na smrt i vječno odbačenje te da se osuda mora izvršiti bez odlaganja i milosrđa, kao što je izvršena nad Luciferom i njegovim pristašama.
Čovjek, nezahvalan za primljene darove, u svojoj je neposlušnosti i oholosti slijedio đavla, pa neka ga sada slijedi i u kazni, jer grijeh mora biti primjereno kažnjen. Vidjevši da u svemiru nema ničega dostojnijeg da okaje čovjekov grijeh, da zadovolji pravdi i da ublaži srdžbu, Vječna Mudrost je pronašla divno sredstvo da spasi toga jadnog čovjeka kojega je nježno ljubila. Čudo neshvatljive i zapanjujuće ljubavi koja ide do skrajnosti! Ta ljubazna i uzvišena Vladarica, sama se nudi kao žrtva svome Ocu da zadovolji Pravdi, da mu ublaži srdžbu, a nas da izvuče iz đavolskoga ropstva i paklenoga ognja te nam tako pribavi vječnu sreću.
Njezina je ponuda prihvaćena. Prijedlog je prihvaćen i donesena je odluka: Vječna Mudrost, Božji Sin, postati će čovjekom u odgovarajućem vremenu i u točno određenim okolnostima. Kroz nekih četiri tisuće godina koje su protekle od stvaranja svijeta i Adamova grijeha do utjelovljenja božanske Mudrosti, Adam i njegovi potomci umirali su prema Božjem zakonu koji se okrenuo protiv njih, ali zbog budućeg utjelovljenja Božjeg Sina i oni su dobivali milosti da se mogu pokoravati njegovim zapovijedima i činiti dostojnu pokoru nakon što su te iste zakone prekršili. I, ukoliko su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, duše su im sišle u limb, čekajući svoga Spasitelja da im otvori nebeska vrata.
Kroz sve vrijeme prije svoga utjelovljenja, Vječna Mudrost je davala ljudima znakove svoga prijateljstva, kao i veliku želju da im daruje svoje čari i da boravi s njima. Moja su radost, kaže ona, djeca čovjekova (Izr 8,31). – Ona hodi naokolo tražeći sebi dostojne (Mudr 6,16). Traži osobe dostojne svoga prijateljstva i svoga blaga, same svoje osobe. Ta se Mudrost izlila na različite narode, na svete duše da od njih učini Božje prijatelje i proroke. Zato je ona sama oblikovala sve svete patrijarhe, Božje prijatelje, proroke i svece Staroga i Novoga saveza. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u svete duše i čini od njih Božje prijatelje i proroke» (Mudr 7,27.) (LJVM 41-47)
U vremenu koje je Bog odredio, jedinorođeni Sin Očev, vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno, utjelovio se i postao čovjekom. Ne gubeći božansku uzeo je ljudsku narav. Začet je po Duhu Svetom i rodio se od Djevice Marije. Utjelovljenje je čudesno ujedinjenje božanske i ljudske naravi u jedinstvenoj božanskoj o sobi Sina Božjega tako da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, te je zato jedini posrednik između Boga i ljudi.
A Marija je uistinu Majka Božja, jer je Majka vječnog utjelovljenog Sina Božjega, Boga samoga. U tom velikom otajstvu Marija je sudjelovala slobodnom vjerom i posluhom u ljudskom spasenju. Na navještaj Arkanđela Gabrijela rekla je svoj «neka mi bude» u ime cijelog čovječanstva te je po poslušnosti postala nova Eva, majka živih.
Motreći to otajstvo Utjelovljenja sv. Ljudevit naglašava i Marijinu aktivnu ulogu u njemu:
«Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale. Marija je pobijedila tu Mudrost, jer ju je s toliko ljubavi tražila!
“O velike li ljubavi Marijine koja je pobijedila Svemogućega!”, veli sv. Augustin. I začudo, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti, i da je poželjela da se u njoj utjelovi.
Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla:
“Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38). I u tom času pristanka na Božju ponudu, dogodiše se čudesa. Duh je Sveti u Marijinu tijelu sazdao i divotno uredio malo tijelo, a Bog je stvorio najsavršeniju dušu koja će ikada opstojati. A Vječna Mudrost ili Božji Sin, se u jedinstvu osobe sjedinila s tim tijelom i s tom dušom. I evo najvećeg čuda na nebu i na zemlji, objave prekomjerne Božje ljubavi: “RIJEČ JE TIJELOM POSTALA” (Iv 1,14), Vječna Mudrost se utjelovila. Bog je postao Čovjekom, a da nije prestao biti Bogom. Taj se Bogo-Čovjek naziva Isus Krist, što znači Spasitelj» (LJVM 107-108).
Mi u vjerovanju ispovijedamo da je Sin Božji «radi nas i našeg spasenja sišao s nebesa utjelovio se po Duhu Svetome od Djevice Marije i postao čovjekom». Dakle, Isus je središte i bit kršćanstva. Bit kršćanstva je osobni odnos čovjeka s Bogom, a upravo to nam je moguće ostvariti ako u vjeri prepoznamo i prihvatimo Isusov identitet Bogo–čovjeka, i zaživimo osobni odnos s njime u Crkvi po molitvi i životu u skladu s njegovim naukom.
Sin Božji, Vječna Riječ i Mudrost Očeva je postao čovjekom:
1. da nas spasi pomirujući nas s Bogom. Bog nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (1 Iv 4,10).
2. da nam bude učitelj i uzor svetosti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene (Mt 11, 29). Otac sam nalaže nam: Slušajte ga (Mk 9,7)
3. da mi postanemo zajedničari i dionici same božanske naravi. A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja (Iv 1,12). Pa ipak sve ove stvarnosti koje smo naveli su izraz ljubavi i mogu se sažeti u ljubav Božju koja se ljudima objavljuje u Isusu Kristu. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (Iv 3,16).
Svaki čovjek je ljubljeno Božje biće, znao on to ili ne, i samo kada otkrije to otajstvo osobne Božje ljubavi koja mu dolazi u susret po Isusu Kristu shvaća i misterij sama sebe. Upoznata i prihvaćena Božja ljubav, nužno vodi vjernika do djelotvornog predanja samoga sebe i nasljedovanja Isusa u suživotu na koji nas i On poziva: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. (Iv 15,12) Sv. Ljudevit na tako jednostavan u molitvi proživljeni način govoreći o životu Isusa Krista.
O toj prevelikoj Spasiteljevoj ljubavi piše:
«Budući da se Mudrost utjelovila samo zato da k svome prijateljstvu privuče ljudska srca da je nasljeduju, ona se ukrasila svim ljupkostima i svim ljudskim čarima i dražestima u kojima nema ni sjenke kakve manjkavosti i nesavršenosti. Ako tu Mudrost promatramo u njezinu izvoru, vidimo da je sama dobrota i milina. Ona je dar ljubavi vječnoga Oca i kao učinak ljubavi Duha Svetoga. Ona je dana po ljubavi i oblikovana po ljubavi. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina” (Iv 3,16).
Mudrost je, dakle, sva ljubav, ona je ljubav Oca i Duha Svetoga. Rođena je od najmilije, najnježnije i najljepše od svih majki, božanske Marije. Objasnite mi Isusovu milinu! Objasnite mi najprije Marijinu milinu, jer on naliči svojoj Majci milinom temperamenta. Isus je Marijino Dijete, i, prema tome, nema u njemu ni oholosti ni strogosti ni bilo koje druge mane, jer je on ne samo Marijin, nego je i Vječna Mudrost, sama milina i ljepota. Proroci, koji su unaprijed vidjeli tu Utjelovljenu Mudrost, nazivaju je ovcom i “krotkim janjetom” (Jr 11,19). Zbog svoje blagosti “neće slomiti ni napola prelomljenu trsku, niti ugasiti stijenj koji tek tinja” (Mt 12,20).
Ta će se Mudrost u svojoj blagosti tako sažaliti nad jadnim slomljenim grješnikom, zaslijepljenim i upropaštenim zbog grijeha, s jednom nogom već u paklu, da ga neće do kraja slomiti, osim ako je sam grješnik na to prisili. No, što nam označuje ime Isus, to ime koje je vlastito Utjelovljenoj Mudrosti?
Ono nam označuje žarku i beskrajnu ljubav i neopisivu milinu. Isus Spasitelj, onaj koji spašava čovjeka, kojemu je vlastitost ljubiti i spašavati! “Što nježnije da zapjevaš, što ljupkije da poslušaš, što li da draže promatraš, no što je Isus, Gospod naš!” O kako to Isusovo Ime blago zvuči u duši i u srcu jedne predodređene duše: «U ustima slatki med, u uhu divna pjesma, a u srcu radosno klicanje»!
”Isus mio licem, blag u riječima, krotak u djelma.” Taj ljubezni Spasitelj imao je tako milo i dobrotvorno lice da je očarao milinom sve koji su ga vidjeli. Pastiri koji su ga došli vidjeti u štali bili su tako zaneseni ljupkošću i ljepotom njegova lica da su danima bili kao izvan sebe dok su ga promatrali. A kada su ponosni kraljevi vidjeli mile crte lica toga lijepog Djeteta, odložili su svu svoju uznositost i pali preda nj uz njegove jasle.
Koliko li su puta sebi rekli: “O kako je divno biti ovdje! Ni u našim palačama ne nalazimo radosti slične ovoj što je osjećamo u ovoj štali uz to drago Dijete!” Isus je blag u svojim riječima. Dok je živio na zemlji, sve je pridobivao blagošću svojih riječi i nikada ga se nije moglo čuti da viče niti da žučljivo raspravlja, kako su već i proroci pretkazali: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.” (Iz 42,2).
Svi oni koji su ga bez zlobe slušali bili su zadivljeni riječima što su izlazile iz njegovih ustiju da su govorili: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek”! (Iv 7,46). A i oni koji su ga mrzili, iznenađeni rječitošću i mudrošću njegova govora, govorili bi: “Odakle mu tolika mudrost u govoru”? (Mt 13,54). Na tisuće siromaha ostavljalo je svoje kućice i obitelji da ga slušaju pa i u pustinji bez jela i pića kroz nekoliko dana, zasićujući se milinom njegove same riječi.
Tom je milinom privukao kao na neki mamac i svoje apostole da ga slijede, ozdravljao je i neizlječive bolesnike i tješio neutješive. Bilo je dosta da kaže Mariji Magdaleni: “Marijo!” – i ispunio ju je radošću i utjehom. Isus je konačno bio blag u činima i krotak u svem svojem ponašanju. “Sve je dobro radio” (Mk 7,37), a to znači da je sve što je radio činio s toliko odmjerenosti, mudrosti, svetosti i blagosti da mu se nije mogla naći ni najmanja zamjerka. Pogledajmo s koliko li se blagosti ponašala ta ljupka Mudrost u svemu svom vladanju.
Siromasi i mala djeca slijedila su ga posvuda kao njima ravnoga. Oni su u tom dragom Spasitelju vidjeli toliko jednostavnosti, krotkosti, dobrohotnosti i ljubavi da su se tiskali oko njega da mu budu što bliže. Jednog su se dana djeca htjela po običaju dogurati do njega dok je propovijedao na nekoj ulici. Apostoli koji su bili uz njega htjedoše ih odgurnuti. Isus to opazi i ukori ih: “Pustite k meni tu dječicu.” (Mk 10,4).
A kad su došli do njega, on ih je zagrlio i blagoslovio. Kakve li blagosti i nježnosti! Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grješnicima! Kako je blago postupao s Magdalenom grješnicom, s kakvom milosrdnošću obratio Samaritanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grešnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grješnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem!
Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine. O kako je ta Utjelovljena Mudrost, Isus, lijepa, blaga i ljubezna! Kako je lijepa od vječnosti kao odraz svoga Oca, zrcalo bez ljage i slika njegove dobrote, ljepša od sunca i sjajnija od same svjetlosti! A kako je lijepa i u vremenu, jer ju je oblikovao Duh Sveti, čista bez ljage i grijeha, jer je za vrijeme svog zemaljskog života zanijela oči i srca ljudi, jer je sada slava anđela, jer je blaga i ljupka prema svima, a posebno prema jadnim grešnicima koje je došla potražiti na vidljiv način, i koje još uvijek traži na nevidljiv (LJVM 117-126).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan ljepote Božje ljubavi i rugobe grijeha? Razmišljam li često o tome tko je uistinu Isus Krist? Što mi znači Isusova ljubav u mom životu?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv. Augutina, više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
