Korizmeni hod s Gospom 27. dan – Muka, smrt i uskrsnuće

muka

Muka, smrt i uskrsnuće, najveći dokaz i ostvarenje Isusove pobjedničke ljubavi

Cijeli život Isusa Krista je škola vjere i ljubavi. On svojim skrovitim životom, šutnjom, čudesima, djelima, ljubavi prema ljudima, poglavito prema malenima i siromasima, ispunja plan spasenja i objavljuje Oca. Pa ipak, vrhunac objave i ostvarenja Isusove ljubavi sastoji se u slobodnom i svjesnom prihvaćanju potpune žrtve na križu za spasenje i otkupljenje svijeta te njegovom pobjedničkom Uskrsnuću. Otkupljenje Kristovo jest u tome da je on došao služiti i dati svoj život za ljude i tako ih osloboditi od «ispraznog načina života baštinjenog od otaca (1 Pt 1,18). Svojim posluhom Ocu do smrti na križu, Isus je ostvario pomirenje ljudi s Bogom jer je kao Sluga patnik, koji opravdava mnoge, uzeo na sebe njihove krivnje.Isus Krist kao nevini jaganjac prolivši svoju krv zaslužio nam je život. U njemu nas je Bog pomirio sa sobom i među nama te nas otrgnuo iz ropstva grijeha i đavla. Sv. Ljudevit pripovjedački prikazuje muku Isusovu kao poziv vjerniku da upozna ljubav njegovu, uzljubi svoga Spasitelja i pokaje se za grijehe koji su uzrok Njegove patnje.
«Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav. Postoji najjači motiv, kaže sv. Bernard koji me neodoljivo sili da ljubim Isusa Krista, a to je, o moj dobri Isuse, kalež gorčine koji si za nas ispio da tako izvedeš djelo otkupljenja po kojemu si postao drag našim srcima. To, naime, vrhunsko dobročinstvo koje si nam iskazao i taj divni dokaz tvoje ljubavi nužno povlače našu ljubav, jače nas privlače k tebi i nukaju nas na sebedarje i uzvraćanje ljubavi. I dalje obrazlaže riječima: Moj je dragi Spasitelj mnogo podnio i mnogo pretrpio da nas sve otkupi. Koliko li nam je muka i tjeskoba uklonio! No, ono što nam još jasnije pokazuje tu veliku ljubav te Mudrosti prema nama jesu okolnosti koje prate samo Isusovo trpljenje. Prva ta okolnost jest uzvišenost njegove osobe koja, jer je u svemu neizmjerna, neizmjerno uzdiže sve što je pretrpjela.

Da je Bog poslao kojeg serafina ili anđela, ma i najnižeg reda da postane za nas čovjekom i da umre, bilo bi to veličanstveno djelo dostojno da mu kroz cijelu vječnost zahvaljujemo. A koliku nam je prekomjernu ljubav iskazao sam Stvoritelj neba i zemlje, Jedinorođeni Božji Sin i Vječna Mudrost kad je sam došao za nas položiti život uz koji su životi svih anđela, ljudi i svih stvorenja zajedno manje vrijedni od života mušice kad se usporedi sa svim kraljevima svijeta. Kakvo li nas mora obuzeti udivljenje i kolika treba biti naša zahvalnost! Druga okolnost jesu osobine osoba za koje trpi. To su ljudi, ružna i njemu neprijateljska stvorenja, kojih se nije trebao bojati i od kojih se nije imao čemu nadati. Bilo je takvih prijatelja koji su umrli za svoje prijatelje, no da li se ikada našao tko osim Sina Božjega da umre za svoje neprijatelje? – “Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas”(Rim 5, 8-9.).

Treća okolnost jest mnoštvo, težina i trajanje njegovih trpljenja. Mnoštvo njegovih boli bilo je tako veliko da je nazvan čovjek boli (Iz 53, 3.), u kojemu od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane (Iz 1, 6.). Taj dragi prijatelj naših duša trpio je u svemu: izvana i iznutra, u duši i u tijelu. Trpio je u svojim dobrima: da ne govorimo o njegovu siromaštvu pri rođenju, o bijegu i boravku u Egiptu i o cijelom njegovu životu, a u Muci bio je lišen čak i svojih haljina koje su međusobno podijelili vojnici i gola ga prikovali na križ, ne ostavivši mu ni komad krpe da bi se mogao pokriti. Odrekao se svoje časti i dobra glasa, bio je zasićen pogrdama, a nazvaše ga bogohulnikom, zavodnikom, pijanicom i izjelicom i opsjednutim od zloga. Lišio se i svoje mudrosti, jer su ga smatrali neznalicom i varalicom, i postupali su s njim kao s luđakom i bezumnikom.

Kao da je odložio i svoju moć: držali su da je čarobnjak i neki šarlatan koji svoja nazovi čudesa čini u savezu s đavlom. Trpio je i od svojih učenika: jedan ga je prodao i izdao, prvi među njima ga je zanijekao, a svi ga ostaviše i napustiše. Trpio je od svih vrsti ljudi: od kraljeva i upravitelja, od sudaca, upravitelja i dvorjana, od vojnika, prvosvećenika i svećenika, crkvenih ljudi i svjetovnjaka, Židova i pogana, muškaraca i žena, jednom riječju: trpio je od sviju. Njegova sveta Majka još mu je povećavala boli kad ju je vidio uronjenu u more žalosti dok je stajala pod križem. Naš dragi Spasitelj trpio je na svim dijelovima svoga tijela. Glava mu je bila trnjem okrunjena, kosa i brada počupane, obrazi išćuškani, lice pokriveno pljuvačkom, vrat i ruke stegnute užetima, ramena opterećena i izderana od tereta križa, a ruke i noge probodene čavlima. Bok mu je bio otvoren sulicom, a cijelo mu je tijelo bilo izbrazdano bez milosrđa s nekih pet tisuća udaraca, tako da su se vidjele napola gole kosti. I sva su mu se sjetila kupala u moru boli: oči su mu gledale grimase i poruge njegovih neprijatelja i suze žalosti prijatelja, uši su slušale uvrede i lažna svjedočenja, kletve i grozne hule koje su ta nesretna usta rigala protiv njega, njegov je nos osjećao zadah pljuvački što su mu pokrivale lice.

Usta su mu gorjela od žeđi koju su mu utažili octom i žući, dok su mu udovi i cijelo tijelo osjećali neizrecive boli prouzročene bičevima, trnjem i čavlima. Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše. Što je još više povećavalo njegove muke bilo je njihovo trajanje, jer su one počele časom začeća i trajale su sve do smrti, jer je On kao vječna i neizmjerna Mudrost jasno vidio sva ta trpljenja koja će morati pretrpjeti. Tomu svemu dodajmo još najokrutnije i najstrašnije trpljenje od svih, a to je bila njegova posvemašnja zapuštenost na križu da je uzviknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti sa sv. Tomom i drugim svetim ocima da je naš Isus trpio više od svih mučenika zajedno, od onih koji su bili, kao i od onih koji će doći do konca vjekova. Ako je, dakle, najmanja patnja Sina Božjega vrijednija i učinkovitija nego smrt i uništenje svih anđela i ljudi zajedno umjesto nas, kakva li mora biti naša žalost zbog grijeha, naša zahvalnost i naša ljubav prema njemu koji je za nas trpio sve ono što se može pretrpjeti, i to s tolikom ljubavlju! A uza sve to, on to nije morao učiniti! “Namjesto određene mu radosti podnese križ” (Heb 12, 2.).

Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. A kad je već postao čovjekom, mogao je svom tijelu dati istu radost, istu besmrtnost i blaženstvo koje sada uživa, ali on to nije htio, samo da može trpjeti. Sv. Rupert dodaje da je vječni Otac u času utjelovljenja predložio svom Sinu da spasi svijet bilo radostima, bilo trpljenjem, slavom ili prezirom, bogatstvom ili siromaštvom, životom ili smrću. Tako je Gospodin mogao otkupiti svijet, da je samo htio živeći u radostima, užicima, u slavi i bogatstvu, u časti i pobjedi, i na taj način sve ljude dovesti u raj. No, On je radije odabrao trpljenje i križ da uzvrati Ocu više slave, a nama ljudima zasvjedoči više ljubavi. Štoviše, on nas je toliko ljubio da nije htio skratiti svojih muka, već ih je naprotiv produžio u želji da još mnogo više pretrpi

. I zato je na križu, zasićen pogrdama i uronjen u more muka, uzviknuo kao da mu još nije dosta: “Žedan sam!” (Iv 19, 27.). A čega je bio žedan? “Žeđaš“, veli sv. Lovro Justinijani, “od žara svoje ljubavi, od preobilnog svog milosrđa i dobrohotnosti prema nama. Žedan si nas samih i žeđaš da nam se dadeš da trpiš iz ljubavi prema nama.” Nakon svega toga ne moramo li i mi uzviknuti sa sv. Franjom Paulskim: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ta ljubav koju si nam pokazao u svojoj muci i smrti!” Ili sa sv. Magdalenom Paciškom: “O ljubavi! O ljubavi! Kako si malo poznata!” A sveti je Franjo ponavljao vukući se po blatu usred ulice: “O Isuse, moja raspeta ljubavi, tako te malo poznaju! O Isuse, moja ljubavi, kako si malo ljubljen!” I zaista, sveta Crkva ponavlja svaki dan: “Svijet ga nije upoznao”(Iv 1,10) I ako zdravo promislimo, spoznati što je Isus za nas pretrpio i ne uzvratiti mu žarkom ljubavlju, gotovo je moralno nemoguća stvar» (LJVM154-166).
Nakon što je predočio prilike i način Isusove muke, sv. Ljudevit duhovno-teološki interpretira ta događanja . Svetac nastoji ući u otajstvo Križa Kristova,tražeći zadnji razlog i temelj u neizrecivoj Isusovoj ljubavi i spremnosti učiniti sve za ispunjenje Očeva plan spasenja čovjeka. Isto tako Montfort, dok piše ovo poglavlje, je duboko svjestan da se Kristovi učenici moraju Njemu suobličiti sve dok se On ne oblikuje u njima. O uzvišenom otajstvu Križa Kristova svetac piše:
«Evo što je, po mom mišljenju, najveća kraljeva tajna (Tob 12, 7.), najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ. O kako su misli i putovi Vječne Mudrosti udaljeni i različni od misli i putova ljudi, pa i od onih najmudrijih! Taj veliki Bog želi otkupiti čovjeka, otjerati i sputati đavle, zatvoriti pakao i otvoriti ljudima nebo i povratiti vječnome Ocu beskrajnu slavu. Evo te velike odluke, toga teškog djela i ogromnog pothvata. Kojim će se sredstvom poslužiti ta Mudrost “koje se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom?” (Mudr 8, 1.).

Ona ima svemoguću mišicu i samim jednim jedinim njezinim pokretom može uništiti sve što joj se protivi i učiniti sve što hoće; jednom jedinom riječi svojih ustiju može sve stvoriti i sve uništiti. Potrebno je da samo nešto htjedne, i sve će se dogoditi. Ali njezina ljubav daje zakone njezinoj svemoći. Želi se utjeloviti da pokaže ljudima svoje prijateljstvo, sama želi sići na zemlju, da se čovjek popne na nebo. Neka bude!Ali prije nego li će se ta Utjelovljena Mudrost pojaviti u slavi i veličanstvu, praćena milijunima i milijunima anđela i izabranika, i prije nego li će u sjaju slave, bez sramote, poniženja, siromaštva i slabosti, poraziti sve svoje neprijatelje, ona će za se pridobiti srca ljudi svojom milinom i svojim čarima, svojom veličinom i svojim bogatstvom. Da, upravo tako! Ali čudne li stvari!

Među Židovima ona vidi predmet sablazni i užasa, a među poganima predmet ludosti,(usp. 1Kor 1,23.) jer vidi komad drva kojega preziru i odbacuju, kojim su sramotili i mučili najveće zločince i robove, a to se drvo nazivalo vješalima, drvetom križa ili križem. I ona gleda taj križ i u njemu nalazi svoju nasladu, uzljubila ga je iznad svih velikih i znamenitih stvari na nebu i na zemlji, jer on će biti oruđe njezinih pobjeda i ukras njena veličanstva, njezina bogatstva, slast njezina kraljevstva, prijatelj i zaručnik njezina srca. “O dubino mudrosti i znanja Božjega!”(Rim 11, 33.) Kako je iznenađujuć njezin izbor, i kako su njezini sudovi i njezine odluke uzvišeni i neshvatljivi! A kako je tek neizreciva njezina ljubav prema tom križu! Utjelovljena je Mudrost ljubila taj križ već od svog djetinjstva: “Uzljubih ga od svoje mladosti”(Mudr 8, 2.). Još u utrobi svoje Majke dok nije ni ušla u svijet, već ga je primila iz ruku vječnoga Oca i stavila ga usred svog srca da u njem kraljuje, govoreći: – “Milje mi je, Bože, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim” (Ps 40 (39), 9.). Bože, moj Oče, dok ostajem u tvom krilu, izabirem taj križ, izabirem ga u krilu moje Majke; ljubim ga svim srcem i stavljam ga u svoje srce da bude moj zaručnik i moj gospodar. I za vrijeme čitava života ona ga je gorljivo tražila. I kad je trčala kao ožednjeli jelen iz grada u grad i iz sela u selo, kad je divovskim korakom stupala prema Kalvariji, i kad je češće govorila svojim apostolima i učenicima, pa čak i prorocima u svom prebraženju, o svojoj muci i o smrti, često je ponavljala: – “Vruće sam želio” (Lk 22, 15.), a svi njezini koraci, sva zanosna traženja i osjećaji, smjerali su prema križu, jer je smatrala za najveću sreću i častumrijeti u njegovu zagrljaju. Ona se već u svom utjelovljenju zaručila s njim u najvećoj ljubavi, nosila ga je i tražila s neopisivom radošću, tako da je čitav njezin život bio neprestani križ te je mogla reći idući u susret križu i smrti na njemu na Kalvariji: “O kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši!” (Lk 12, 50.). Tko će mi ga zabraniti? Tko će me zaustaviti? O kada ću te zagrliti, dragi križu Kalvarije!? Konačno je stigla k ispunjenju svojih želja. Bila je obasuta pogrdama, bila je pribijena i kao srasla s križem, i radosno je umrla u zagrljaju tog dragog prijatelja kao na prijestolju slave i pobjede. Ne vjerujte da se nakon smrti, da lakše trijumfira, Mudrost odijelila od križa, da je odbacila križ. Ni izdaleka! Ona se toliko sjedinila s njim i kao da se njemu pritjelovila, da nema ni anđela, ni čovjeka, ni bilo kojeg stvorenja na nebu ni na zemlji koji bi je mogao od njega rastaviti. Veza je nerazrešiva i savez je vječan: Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa. Po njezinoj smrti pogrde Križa postale su slavom, siromaštvo i golotinja bogatstvom, boli uživanjem, a trpljenja postadoše ugodna, jer je na neki način taj Križ pobožanstvenila da je naredila da mu se zajedno s njom klanjaju svi anđeli i ljudi. Ona ne želi da se čast klanjanja iskazuje makar samo relativno, ni kojem stvorenju, ma bilo ono ne znam kako uzvišeno poput njezine presvete Majke, osim njezinu dragom Križu. Na veliki dan suda prestat će čašćenje relikvija svetaca, čak i onih najuzvišenijih, a zapovjedit će prvim kerubima i serafima da idu po svem svijetu i saberu čestice pravoga Križa koje će njezina ljubav tako divno ujediniti da će sazdati onaj pravi Križ na kojem je i umrla. I taj će Križ nositi Anđeli u pobjedničkom slavlju i pjevati pjesme radosnice. Taj će Križ ići pred njom na presjajnom oblaku i po njemu i s njime sudit će svijet. Kako će se tada razveseliti prijatelji Križa kad ga ugledaju! A kako će tek biti očajni njegovi neprijatelji kad vide sav njegov sjaj i slavu. Vikat će planinama da ih pokriju i paklu da ih proguta. Čekajući veliki dan svoje proslave u konačnom sudu, Vječna Mudrost želi da Križ bude znak, oznaka i oružje svih izabranika. Neće primiti ni jedno dijete koje ne bude imalo tu oznaku, neće primiti ni jednog učenika koji ga ne bude nosio na svom čelu tako da zbog njega ne pocrveni, u svom srcu, tako da se protiv njega ne buni, i na svojim ramenima, tako da ga ne vuče za sobom niti ga odbaci. Ona govori: – “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!”(Mt 16, 24.) Neće primiti nijednog vojnika koji ga ne uzme kao svoje oružje za obranu, za napad da pobijedi i uništi svoje neprijatelje. Ona im dovikuje: “Imajte povjerenja, vojnici moji, ja sam vaš kapetan, ja sam pobijedio križem svoje neprijatelje i vi ćete također pobijediti po tom znaku.” U taj je Križ ona pohranila tolika blaga, milost, život i radost, i njegovu spoznaju daje samo svojim ljubimcima. Ona često otkriva sve druge tajne svojim prijateljima (usp.Iv 15, 15.), kao i apostolima, ali blago Križa otkriva tek onima koji su to zaslužili velikom vjernošću i svojim naporima. Kako je potrebno biti ponizan, malen, umrtvljen, okrenut u svoju dušu i prezren od svijeta da bismo spoznali otajstvo Križa, koji je još i danas, i to ne samo među Židovima i poganima, među Turcima i hereticima, među mudracima ovoga svijeta i lošim katolicima, već i među pobožnim, i vrlo pobožnim osobama predmet sablazni i ludosti, prezira i bijega. Od Križa se ne bježi na području teorije, jer se nikad nije toliko govorilo i pisalo o njegovoj uzvišenosti i ljepoti kao danas, već na području prakse, jer ga se bojimo, na nj se tužimo, ispričavamo se i od njega bježimo kad treba bilo što pretrpjeti. Zahvaljujem ti, Oče, reče jednog dana u zanosu radosti na pogled ljepote Križa ta Utjelovljena Mudrost, što si sakrio od mudrih i razumnih ovoga svijeta ljepotu i blago mojega Križa, i što si ih objavio poniznima i malenima (Lk 10, 21). Ako je spoznaja tajne Križa tolika posebna milost, što je tek kad duša uživa u njemu i stvarno ga posjeduje! Takav dar Vječna Mudrost daje samo svojim najvećim prijateljima, nakon mnogih molitava, želja i preklinjanja. Ma kako bio uzvišen dar vjere, kojim se posebno dopadamo Bogu, njemu se približujemo i nadvisujemo svoje neprijatelje, a bez kojega bivamo odbačeni, dar Križa još je mnogo veći. Sveti Petar, kaže sv. Ivan Krizostom, mnogo je sretniji u tamnici zbog Isusa Krista nego na Taboru okružen slavom; blaženiji je dok nosi lance na nogama, nego ključeve raja u rukama. A sv. Pavao smatra većom čašću nositi verige zbog svoga Spasitelja, nego uzdignuće do trećeg neba. Bog je apostolima i mučenicima davao veću milost dajući im da nose njegov križ poniženja, siromaštva i najužasnijih muka, nego da im je dao dar čudesa i obraćenja čitavog svijeta. Svi oni kojima se priopćila Vječna Mudrost žarko su željeli križ koji su tražili i radosno prihvaćali, a kad im se ukazala prilika za trpljenje, klicali bi iz sveg srca sa sv. Andrijom: “O dragi Križu, tako dugo željkovani!” Križ je dobar i dragocjen iz mnogo razloga: čini nas sličnim Isusu Kristu; po njemu postajemo dostojna djeca nebeskog Oca dostojni udovi Isusa Krista i dostojni hramovi Duha Svetoga. Bog Otac kažnjava svu svoju djecu koju prihvaća (Heb 12, 6.). Isus Krist priznaje za svoje samo one koji nose svoje križeve. Duh Sveti kleše i obrađuje svaki živi kamen nebeskog Jeruzalema, tj. sve predodređenike. Križ je dobar jer prosvjetljuje duh i daje mu veću spoznaju nego što mu daju sve knjige svijeta: “Tko nije ništa iskusio, malo znade!”(Sir 34, 10). Ako ga dobro nosimo, postaje izvor, hrana i svjedočenje ljubavi. On u srcu raspiruje vatru božanske ljubavi i odvaja ga od stvorenja. On podržava i povećava tu ljubav. I kao što je drvo hrana vatri, tako je i Križ hrana ljubavi. On je najsigurniji dokaz da ljubimo Boga, a Bog se tim dokazom služi da nam pokaže svoju ljubav, no također traži taj dokaz da mi njemu zasvjedočimo svoju ljubav. Križ je dobar jer je obilan izvor svih slasti i utjeha i jer daje radost, mir i milost u duši. Konačno, Križ je dobar jer donosi onome tko ga nosi izvanredno veliku vječnu slavu.(2 Kor 4, 17.) Kad bismo poznavali cijenu Križa, obavljali bismo devetnice i devetnice, kako kaže sv. Petar Alkantarski, da dobijemo taj ljupki djeličak raja. Govorili bismo sa sv. Terezijom: – “Trpjeti ili umrijeti!” – ili sa sv. Magdalenom Paciškom: – “Ne umrijeti, nego trpjeti!”Molili bismo s blaženim Ivanom od Križa milost da smijemo nešto pretrpjeti i biti prezreni za Gospodina. Taj je blaženik nakon svoje smrti rekao jednoj službenici Božjoj: “Od svih zemaljskih stvari na nebu se ništa ne štuje osim Križa.”- “Imam neprocjenjivih križeva, reče Gospodin jednome od svojih slugu, jer je to nešto najvrednije što moja draga svemoguća Majka može od mene zadobiti za svoje vjerne sluge.” Svjetski mudraci, velikani ovoga svijeta, vi ne razumijete otajstveni ovaj govor. Previše volite užitke, tražite samo lagodnosti, ljubite jedino dobra ovoga svijeta, previše se bojite prezira i poniženja, jednom riječju: vi ste neprijatelji Isusova Križa. Istina, i vi poštujete i hvalite općenito križ, ali ne onaj vaš, koji izbjegavate koliko god možete, ili ga vučete nevoljko za sobom, mrmljajući i nestrpljivo se na nj tužeći. Čini mi se da vidim pred sobom krave koje su i protiv svoje volje vukle kovčeg zavjetni u kojemu je bilo pohranjeno najveće blago svijeta: mukale su idući (1 Sam 6, 12.). “Ogroman je broj nesretnika i luđaka,” kaže Mudrost, jer je neizmjeran broj onih koji ne shvaćaju cijenu Križa i nose ga protiv svoje volje. Ali vi, istinski učenici Vječne Mudrosti, koji zapadate u razne kušnje i trpljenja, koji trpite progonstvo zbog pravednosti, koje smatraju kao smeće ovoga svijeta, utješite se i razveselite, poskakujte od veselja, jer je Križ koji nosite dragocjeni dar na kojem vam mogu zavidjeti i blaženici da im je to još moguće. Sva čast, slava i krepost Božja i ona Svetoga Duha počiva na vama, jer će biti velika vaša nagrada na nebesima, ali i na zemlji zbog duhovnih milosti i darova koje vam taj Križ pribavlja. Pijte, prijatelji Isusa Krista, pijte iz njegova Kaleža gorčine, i postat ćete njegovim prijateljima. Trpite s njime, i bit ćete s njime i proslavljeni. Trpite strpljivo, pače i radosno. Još samo malo, a onda dolazi sretna vječnost nakon trenutka muke» (LJVM 167 -180).
Za kršćane ne postoji Kristov križ bez slave. Patnja nije sama sebi razlog. Ona je sredstvo kojim se Isus htio poslužiti. Uskrsnuće Isusovo je najviša istina vjere u Krista te je kao središnju istinu treba vjerovati i živjeti u Crkvi. Upravo je čudesno otajstvo Uskrsnuća pomoglo učenicima da shvate značenje Isusova života, propovijedanja i poglavito njegova poniženja, muke i smrti na križu. Tako da se s pravom može reći kako se vjera Crkve rađa iz smrtii Uskrsnuća Isusova. Uzašavši jednom zauvijek u nebesko svetište, Isus Krist nas bez prestanka kao posrednik zagovara kod Oca i trajno nam osigurava izljev Duha Svetoga. Crkva s pravom naglašava: «Zato smo i uzeti u otajstvo Njegova života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali» (LG 7). Uskrsnuće je i ključ odgovora na bitna pitanja ljudske egzistencije kao što su pobjeda života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, zajedništva nad egoizmom, svjetlom nad tamom koja se trajno nadvija nad čovječanstvom. Sv. Ljudevit kontemplira kontinuitet ljubavi uskrslog Spasitelja prema svakom čovjeku, kao i potrebu da vjernik nasljeduje Isusa po križu na putu uvječnu domovinu.
«Nakon tri grozna sata na križu Spasitelj svijeta je izdahnuo u svojoj trideset i trećoj godini života. Josip iz Arimateje imao je snage zamolitiPilata za Isusovo tijelo koje je položio u novi grob. Ne zaboravimo ni to da je cijela priroda pokazala svoju žalost nad Isusovom smrću različitim čudesnim znacima koji se dogodiše u času kad je Isus izdahnuo. Uskrsnuo je,i nekoliko se puta ukazao svojoj svetoj Majci i učenicima kroz četrdeset dana. Poveo je učenike na Maslinsku goru, odakle je, njima naočigled, svojom vlastitom snagom uzašao na nebo da sjedne s desne Ocu, dok je na zemlji ostavio tragove svojih svetih stopa» (LJVM 116) «Od časa kad je vječna Mudrost po Križu ušla u nebo, potrebno je da i mi ulazimo u nebo istim putem. Kud god se vi okrenuli, kaže “Nasljeduj Krista”svuda ćete naći križ. Naći ćeš križ kao odabranik, ako ga nosiš kako treba, strpljivo i radosno, iz ljubavi prema Bogu; naći ćeš ga i kao odbačenik, ako ga nosiš nestrpljivo i protiv volje, kao i toliki jadnici koji će ponavljati čitavu vječnost u paklu: “Bazali smo stazama propasti” (Mudr 5, 7.), uzalud smo se trudili i patili brinući se za svijet, i konačno, evo smo osuđeni. Prava se Mudrost ne nalazi na zemlji niti u srcu onih koji žive po vlastitim prohtjevima. Ona se tako trajno nastanila u križu, da je nećete naći izvan njega na ovome svijetu, i tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost» (LJVM180). «I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti i spremnosti da nam se približi. Nasuprot, njegova slava na neki način usavršava njegovu blagost.

On i sada više želi opraštati nego se pokazati u slavi, i više mu je stalo pokazati nam bogatstvo svog milosrđa negoli slave. Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo, kad se ta slavna Utjelovljena Mudrost objavila svojim prijateljima, da im se nije pokazala uz munje i grmljavinu, nego na ljubak i blag način, i nije uzela veličanstvenost vrhovne Gospodarice svemira i Boga nad vojskama, već nježnost zaručnika i milinu prijatelja. Nakon svega ovoga, nećemo li još više zavoljeti tu Vječnu Mudrost koja nas je toliko ljubila i još nas uvijek ljubi, a koje ljepota i milina nadvisuje sve što je najljepše i najljupkije i na nebu i na zemlji!» (LJVM 127 -131).

Za razmišljanje: Jesam li svjestan da je grijeh bio uzrok Isusova trpljenja te da svaki grijeh i danas ranjava Crkvu, tijelo Isusovo? Prepoznajem li u tajni Kristova Križa Isusovu ljubav? Vjerujem li da mi Krist pobjednik želi iskazati ljubav, oprostiti grijehe i voditi me putem istinske sreće sve do života u vječnosti?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv.Augutina… više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova…

Misionari Monfortanci – Družba Marijina


Foto: Pixabay.com

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.