Korizmeni hod s Gospom 31. dan – nutarnje vježbe življenja posvete

Nutarnje vježbe življenja posvete

U dva zadnja dana priprave na posvetu Isusu Kristu po Mariji govoriti ćemo o načinu kako živjeti posvetu, o nutarnjim i vanjskim vježbama življenja posvete. U nakani sv. Ljudevita,posveta je škola duhovnosti čiji je cilj dovesti vjernika do svetosti. Montfort uči:
«Dušo, živa sliko Božja, otkupljena predragocjenom krvlju Isusa Krista, Gospodin tvoj želi da u ovom životu postaneš sveta kao On, a u drugom slavna kao On! Posve je sigurno da je tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava. Oh, divnoga li djela! Prah se pretvara u svjetlo, blato u čistoću, grijeh u svetost, stvor u Stvoritelja i čovjek u Boga! Oh, divnoga li djela! – ponavljam, ali to je djelo tako teško u samome sebi i nemoguće samoj naravi. Jedini ga Bog može proizvesti svojom milošću, i to milošću obilnom, izvanrednom. Stvaranje čitavog svemira nije tako veliko remek-djelo kao to» (MT 3). «Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je priopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca; drugo, da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi. Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast; treće, uz uvjet da se zahvaljuješ Bogu sve dane svoga života za milost koju ti je iskazao kada ti je dao da upoznaš tajnu koju nisi zavrijedila znati. I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. U početku ćeš je spoznavati nesavršeno zbog množine i težine grijeha i potajne navezanosti na samu sebe» (MT 1).
Kako tjelesni, tako i duhovni život ima svoje faze i dinamike rasta. Možemo govoriti o postepenim etapama duhovnog rasta i razvoja života milosti u nama. Svaki stupanj duhovnog života podrazumijeva određeno stanje duše, duhovne potrebe i sredstva duhovnosti koja potiču rast na putu vjere. Bit puta je suobličenje Isusu Kristu u nutrini duše, koje se očituje u konkretnom životu i življenju Evanđelja u ljubavi i poniznosti pred Bogom i ljudima.
«Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se ustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj. Neki će, i to malo njih, unići u njezinu unutarnjost, ali će se popeti samo na prvu njezinu stepenicu. A tko će se popeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? Napokon, tko će na toj trećoj stepenici stajati stalno? Samo onaj komu Duh Isusov otkrije tu tajnu. Na tu će visinu sam Duh Sveti voditi dušu jako vjernu, da napreduje od kreposti do kreposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla, da jednom dospije do svoga preobraženja u Isusu i do punine njegove dobi na zemlji i do njegove slave na nebu» (PP 119).
Nutarnje vježbe o kojima svetac govori su bit življenja posvete i ključ dinamizma rasta. O tome kako i koliko ustrajno ih duša živi ovisiti će učinkovitost i plodnost posvete.Svetac opominje: «Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice: takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost, te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve koje su u njemu ustrajale». (MT 44)
Na kraju Rasprave, nakon što je izložio posvetu, sv. Ljudevit govori o nutarnjim vježbama njenog življenja. «Ima i drugih, nutarnjih pobožnih vježbi, koje imaju veliku snagu posvetiti one koje Duh Sveti zove na visoku savršenost. Te se vježbe sastoje u tome, da se izrazim u četiri riječi, da sva svoja djela činimo po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, da ih tako savršenije činimo po Isusu, s Isusom, u Isusu i za Isusa» (PP 257). Ono što sv. Ljudevit zove unutarnje vježbe posvete Isusu Kristu po Mariji, u stvari su duhovni stavovi i raspoloženja koje treba njegovati onaj koji prihvati ovu duhovnost. Radi se o opisu osobnog odnosa s Marijom na putu vjere u ljubavi. Kada istinski ljubimo neku osobu onda želimo da ona bude prisutna u svim dimenzijama i sferama našeg života. Nutarnje vježbe življenja posvete imaju za cilj oblikovati u duši nutarnji stav «svetog ropstva ljubavi» to jest svojevoljnog predanja i potpune podložnosti i ovisnosti duše o Mariji na putu čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Isusom, na putu oblikovanja Isusa u duši. Naravno da osoba čini svoj dio u rastu u vjeri, ali ga čini po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, a krajnji cilj, kao što to tako jasno kaže svetac, uvijek ostaje Isus. Na prvi pogled nutarnje vježbe življenja posvete ostavljaju utisak složenosti i dodatne kompliciranosti življenja duhovnog života. Međutim upravo obrnuto, sve ove četiri formule su izraz samo jednog jednostavnog nutarnjeg stava duše, trajnog raspoloženja i usmjerenosti na Mariju u svemu što se živi, moli i radi, te predanja u njene ruke da ona vodi dušu Isusu. Dakle, nije nužno prije svakog čina ili djela strogo razlučiti koju nutarnju vježbu valja primijeniti, nego oblikovati jedinstveni i jednostavni nutarnji stav. Svetac to tako jednostavno izražava:
«Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene» (PP 259).
Treba odmah napomenuti da, kao kada se radi i o svim drugim duhovnim stavovima koje duša treba usvojiti na putu vjere, ne može se umišljati niti tražiti, ni od sebe ni od drugih, da osoba koja se posvetila odmah na početku ima potpuno jasan, cjelovito proživljen i doživljen stav predanja Mariji. Na početku će se raditi samo o sjemenu koje, ako brižno i strpljivo uzgajamo, raste i sazrijeva te će bitno označiti duhovni put i donijet svoj plod. Po nutarnjoj spremnosti, stvarnoj sposobnosti i u mjeri u kojoj posvećena osoba uistinu živinutarnje vježbe, mjeri se duhovni put pojedine osobe i stupnjevi napretka na ovom putu svetosti. To su pobožne vježbe koje imaju za cilj uskladiti svoj život s Marijinim životom te doći do izvjesnog sjedinjenja s Njom kako bi se dublje u ljubavi živio odnos s Isusom Kristom. Prepustimo riječ svecu:
«Trebamo raditi svoja djela PO MARIJI, to jest trebamo se pokoravati u svemu Presvetoj Djevici i vladati se, također u svemu, po njezinu duhu koji je Duh Sveti Božji. Koje vodi duh Božji, oni su sinovi Božji (Rim 8,14);koje vodi duh Marijin, oni su Marijini sinovi i, prema tome, sinovi Božji, kako smo to dokazali. Zato između tolikih štovatelja Presvete Djevice samo su oni pravi i vjerni njezini štovatelji koje vodi njezin duh. Spomenuo sam da je duh Marijin Božji duh, jer nju nikada nije vodio njezin duh, nego vazda Božji duh, koji je tako zavladao njome da je postao njezinim vlastitim duhom. Zato kaže sveti Ambrozije: “Neka u svakome bude Marijina duša, da tu slavi Boga; neka Marijin duh bude u svakome, da se tu raduje u Bogu”. Sretne li duše kad je sasvim zaposjedne i njome upravlja duh Marijin, po primjeru nekog dobrog brata Družbe Isusove, imenom Rodriguez, koji je umro na glasu svetosti, jer je taj duh blag i jak, revan i razborit, ponizan i srčan, čist i plodan. Hoće li duša da je vodi ovaj Marijin duh, treba:
1. Odreći se svoga vlastitog svjetla i volje prije svakog svoga djela, na primjer prije nego, ćemo se pomolit, reći ili slušati svetu misu, pričestiti se i tako dalje … ; jer bi tmine našega vlastitoga duha i zloća naše vlastite volje i djelovanja, kad bismo se povodili za njima, bile zapreka svetom Marijinu duhu, ma koliko nam se činile dobre.
2. Treba se predati Marijinu duhu, da nas pokreće i vodi, kako se njoj svidi. Treba se staviti i pustiti u njezine djevičanske ruke, kao što je oruđe u rukama radnika, ili kao lutnja u rukama izvrsna svirača. Treba se izgubiti u Mariji i njoj se prepustiti poput kamena što ga bacimo u more. To možemo učiniti jednostavno i u tren, jednostavnim duhovnim pogledom, kratkim činom volje, ili riječju, na primjer govoreći: Ja se odričem sebe i darujem se tebi, mila moja Majko! Pa sve i da ne osjećamo nikakve slasti u ovom činu sjedinjenja, on je ipak istinit, kao što bi netko jednako istinito pripao sotoni kad bi, Bože sačuvaj, jednako iskreno rekao: “Ja se predajem sotoni”, makar on i ne osjetio u sebi na te riječi nikakve osjetne promjene.
3. Treba od vremena do vremena, za naših djela i poslije njih, obnoviti isti čin darivanja samih sebe i ujedinjenja. Što budemo to češće radili, to ćemo se prije posvetiti i brže doći do ujedinjenja s Isusom Kristom, koje vazda dolazi nužno iza našega ujedinjenja s Marijom, jer je duh Marijin duh Isusov» (PP 258 -259). Formula po Mariji znači sredstvo. To je izraz koji susrećemo puno puta u Raspravi počevši od prvog broja. Riječ “po” ne znači pasivnosredstvo, nego radije posredništvo. Ako živimo posvetu, sva naša djela i molitve trebamo predati u Marijine ruke s velikom povjerenjem u Gospu. Duh Sveti u Mariji kod utjelovljenja sjedinjuje Božju i ljudsku narav Isusa Krista. Ona je “ambijent Božji”, puna milosti. Uđimo u to prebivalište Božje i bit ćemo u zajedništvu s Bogom. To je prvi korak koji svaki istinski učenik Isusa Krista treba učiniti u poslušnosti Njegovoj riječi: Evo ti Majke (Iv 19,27). Mi trebamo prihvatiti Isusov dar te dati Mariji mjesta i prostora u našem duhovnom životu. To znači ići Bogu računajući s Njom na duhovnom putu rasta u vjeri.
«Drugo: SVE RADITI S MARIJOM, to jest trebamo u svim našim djelima gledati na Mariju kao na savršeni uzor svake kreposti i svetosti, što ga je Duh Sveti naumice proizveo u netaknutom stvoru, da se ugledamo na nj prema svojim slabim silama. Valja nam, dakle, pri svakom činu promatrati kako ga je vršila Marija, ili kako bi ga učinila, da je na našemu mjestu. S tom svrhom trebamo proučavati i promišljati velike kreposti što ih je ona vršila tokom svoga života, a osobito: 1. Njenu živu vjeru, kojom je povjerovala bez kolebanja anđeoskoj riječi; ona je vjerovala vjerno i postojano sve do podno križa na Kalvariji; 2. Njenu duboku poniznost, iza koje se je skrivala, šutjela, u svemu se podlagala i odabirala zadnje mjesto; 3. Njenu potpunu božansku čistoću, kojoj nikada pod nebom nije bilo ravne niti će ikada biti, i uopće sve ostale njene kreposti. Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma, vrijedna da proizvede žive slike Božje, s malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista, kojega ova forma prirodno prikazuje» (PP 260). Formula s Marijom pokazuje zajedništvo. Znači uzeti Mariji kao primjer i uzor u svakoj životnoj situaciji, naučiti od nje kako živjeti vjeru i živjeti od vjere. To znači u zajedništvu s Marijom pitati sebe kako bi se Ona ponašala da je na našem mjestu. Naravno da se ne radi o tome da mi ponovimo Marijine osobne izbore, jer svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva u povijesti spasenja, nego da imamo njen duh poniznosti, vjere, povjerenja, spremnosti, služenja …kada mi moramo odlučivati u našem životu.
«Treća vježba. Trebamo sva svoja djela raditi U MARIJI. Da dobro shvatimo ovu vježbu, trebamo znati:
1. Da je Presveta Djevica pravi raj zemaljski novoga Adama, i da joj je stari raj zemaljski bio samo slika. U ovom, dakle, raju zemaljskom postoje bogatstva, ljepote, rijetkosti i neizrecive slasti, što ih je tu ostavio novi Adam, Isus Krist. U tom je raju on uživao za devet mjeseci, činio čudesa i prosipao svoje bogatstvo božanskom darežljivošću. Ovo presveto mjesto sastoji se jedino od djevičanske i neoskvrnjene zemlje, od koje je bez ikakve mrlje i ljage stvoren i othranjen novi Adam, djelovanjem Duha Svetoga koji tu prebiva. U ovom je zemaljskom raju uistinu stablo života koje je donijelo Isusa Krista, plod života, i stablo znanja dobra i zla, koje je dalo svjetlo svijetu. Ima na ovom divnom mjestu stabala zasađenih Božjom rukom i natapanih njegovim božanskim pomazanjem, koja su nosila i vazda nose plodove božanskog ukusa. Ima tu lijeha okićenih krasnim raznim cvijećem kreposti, koje širi miomiris, te njime mirišu i sami anđeli. Ima na tom mjestu zelenih livada, nade neosvojenih tvrđava jakosti, čarobnih zgrada pouzdanja, itd. Jedini nam Duh Sveti može otkriti istinu koja se skriva u ovim slikama tvarnih predmeta. Na ovome je mjestu čist, neokužen zrak čistoće; bijeli, bez noći, dan svetoga čovječanstva; sjajno, bez sjena, sunce Božanstva; neprestano užarena peć ljubavi, u koju netom se ubaci gvožđe, sve se ono usije i pretvori u zlato; tamo je i rijeka poniznosti, koja ključa iz zemlje i, dijeleći se na četiri rukavca, natapa čitavo ono čarobno mjesto. Ta četiri rukavca označuju četiri stožerne kreposti.
2. Duh Sveti, na usta svetih Otaca, još naziva Presvetu Djevicu: 1. Istočna vrata, na koja Veliki svećenik Isus Krist ulazi u svijet i izlazi iz njega, jer zbilja preko nje je on ušao u svijet prvi put, a preko nje će u nj doći i drugi put; 2. Svetište Božanstva, odmaralište Presvetoga Trojstva, Božje prijestolje, Božji grad, Božji oltar, Božji hram, Božji svijet. Svi ti razni nazivi i pohvale sasvim su istiniti s obzirom na razna čudesa i milosti, što ih je Svevišnji učinio u Mariji. Kolikoga li bogatstva! Kolike li slave! Kolikog li uživanja! Kolike li sreće moći unići u taj vrt-Mariju i stanovati gdje je Svevišnji postavio prijestolje svoje najveće slave! Ali, teško li je nama grješnicima imati dopuštenje i sposobnosti i svjetla da možemo unići u mjesto tako uzvišeno i sveto koje čuva, ne više Kerub, kao stari raj zemaljski, nego sam Duh Sveti, koji se je učinio njegovim neomeđenim gospodarom i govorio o njoj: Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren, zdenac zapečaćen (Pj. 4,12). Marija je zatvoren vrt! Marija je zapečaćen studenac! Bijedna djeca Adama i Eve, izgnana iz raja zemaljskoga, ne mogu unići ni u ovaj raj nego po osobitoj milosti Duha Svetoga, koju moraju zaslužiti. No, ako smo svojom vjernošću postigli ovu milost, trebamo rado prebivati u lijepoj Marijinoj unutarnjosti, tu mirno počivati, tu pouzdano tražiti oslonac, tu se sigurno skrivati i tu se neograničeno izgubiti, da bi se u djevičanskom Marijinu krilu duša: 1. Hranila mlijekom njezine milosti i njezina majčinskog milosrđa; 2. Oslobodila od svih svojih smetnja, bojazni i skrupula; 3. Bila sigurna od svih svojih neprijatelja: đavla, svijeta i grijeha, koji tamo nisu nikada imali pristupa, radi čega Marija izjavljuje: Tko u meni radi, taj ne griješi (Sir 24,22), to jest: koji ostaje duhom u Presvetoj Djevici, neće počiniti znatnijega grijeha; 4. Da bi se tu oblikovala u Isusa, a Isus u njoj, jer je djevičansko Marijino krilo, po riječima Otaca, dvorana Božjih tajna gdje su bili oblikovani Krist i svi odabranici: Ovaj i onaj u meni je rođen. (Ps 86,5). (PP 261-264)
Formula u Mariji ukazuje na prebivanje i jedinstvo. Ovu formulu možemo najmanje opisati. Sam svetac se koristi slikama i simbolima. Cijeli ovaj odlomak je duhovni komentar Post 2,8-10. Radi se, o “marijanskoj mistici”, o mističnom iskustvu, o jednom općenju duha s Marijom toliko dubokom da se skoro više ne razlikuje duh onoga koji se posveti od Njenog duha. Sv. Ljudevit daje nam razumjeti da naše sjedinjenje s Marijom nijesamo prisutnost jednog uzora u našem životu, nego je to nutarnje jedinstvo, svojstvo žarke ljubavi koje, dinamički a ne ontološki, prenosi biće koje ljubi u ljubljeno biće. Samo iskustvo nam može pomoći da to shvatimo. Montfort nas uvjerava da je moguće doći do tih otajstvenih dubina koja su dar Duha Svetoga onima koji su ustrajni na Marijinom putu. Sveci i duhovni velikani koji su slijedili Montfortov savjet potvrđuju da on ima pravo. Sam Ljudevit svom prijatelju Blainu jednom zgodom reče: «Osjećam u duši trajnu Marijinu i Isusovu prisutnost». Na kraju sv. Ljudevit da je lijepi opis onoga što se nalazi na kraju dugog puta posvete: život u Kristu! To je radost, odmor, mir, milost i milosrđe, nutarnja sloboda i sigurnost od zla. Radi se o vrhuncima kontemplacije, mistike i svetosti. Taj put sazrijevanja nije lišen sudjelovanja u tajni Križa Isusova kako nas uči svetac u brojevima Rasprave 153-154.
«Četvrta vježba. Napokon trebamo sva svoja djela raditi ZA MARIJU. Doista je pravedno, kad smo se potpuno predali njoj na službu, da radimo sve za nju kao dvorjanici, sluge i sužnjevi; ne kao da bi nju uzeli za posljednju svrhu svoje službe, jer je to samo Isus Krist. Ali svakako ona nam treba biti naš bliži cilj, naša otajstvena okolina i naše lako sredstvo da dođemo k Isusu Kristu. Zato, poput dobrih slugu i robova, ne smijemo se predati besposlici, nego trebamo, potpomognuti njezinom zaštitom, poduzimati i činiti velike stvari za ovu uzvišenu Vladaricu. Trebamo ustati na obranu njezinih povlastica, kad ih tko osporava. Trebamobraniti njezinu slavu, kad je netko napada. Trebamo privesti sav svijet, ako je moguće, u njezinu službu i na ovu krasnu i ozbiljnu pobožnost. Trebamo govoriti i vikati protiv onih koji zloupotrebljavaju pobožnost prema njoj, vrijeđajući njezina Sina, i ujedno trebamo nastojati promicati ovu pravu pobožnost.A kao nagradu za ove naše male usluge ne smijemo tražiti od nje ništa, nego neka nam bude dosta čast što pripadamo tako ljubeznoj Vladarici, i sreća što smo po njoj sjedinjeni s Isusom, njezinim Sinom, nerazrješivom vezom u vremenu i u vječnosti. Slava Isusu u Mariji!Slava Mariji u Isusu! Slava samomu Bogu!» (PP 265).
Formula za Mariju pokazuje cilj. To je apostolska i misionarska dimenzija posvete. Ono što živimo, kušamo i iskusimo u vjeri, to trebamo drugima svjedočiti. Učiniti sve da drugi upoznaju Marijinu tajnu na putu posvete Isusu Kristu,da bi Ona učinila i u njima ono što čini s onima koji joj se posvećuju. Tko posjeduje Mudrost ”ima divnu sposobnost tu istinu predati drugima”(LJVM 95). Cijeli život sv.Ljudevita je bio aktivan, prožet naviještanjem Evanđelja. Njegova apostolska duhovnostdolazi do izražaja naročito u “Gorućoj molitvi” i u “Izvornim pravilima” koje je napisao za svoje misionare. Na kraju, možemo primijetiti zadnji horizont života, spisa i djela sv. Ljudevita. On u svemu traži “Slavu Božju”.

Za razmišljanje: Jesam li razumio poruku sveca? Koliko uvodim Mariju u moje svakodnevno življenje i prakticiranje vjere? Uviđamli da je Marija Majka moje duše?
Molitve: Molitvu Isusu Kristu od sv. Augutina…, više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova

Misionari Monfortanci – Družba Marijina


Foto: Pixabay.com

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.