Oslobađati se duha ovoga svijeta obraćenjem
Pozvan u život i postavljen u svijet, čovjek se mora odrediti i odlučiti. On ima mogućnost izbora za dobro ili zlo, mora se boriti protiv požuda i grijeha ili pristati na njih. Povijest nas uči i osobno iskustvo nam pokazuje da, s jedne strane, susrećemo ljude altruiste, velikodušne i plemenite koji se istinski trude za dobro ljudi i porast kraljevstva Božjega na zemlji, dok s druge strane, susrećemo osobe duboko označene zlom, požudom i grijehom. Čovjek je sposoban za velika dijela ljubavi, ali i za velika zlodjela. Tu temeljnu podvojenost svaki čovjek nosi u sebi i izgrađuje svoj život u svakodnevnici ili opredjeljujući se uz velike napore za dobro ili prepuštajući se zlu i grijehu. Isusove prve riječi ljudima bile su i jesu: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko (Mt 4,17).
O tom pozivu Božje ljubavi, koja dolazi ljudima u susret u Isusu Kristu, svetac tako proživljeno piše:
“Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp. Mt 11,28). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grešnici? – Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grešnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? – Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato treba da dođete k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti!” (LJVM 70).
Obratiti se prije svega znači spremnim srcem prihvatiti vjeru u Isusa Krista i njegovu ljubav. To podrazumijeva jedno sinovsko povjerenje i potpuno pristajanje uz njega, njegovu osobu i njegov nauk, te nasljedovanje Isusa u našem životu. Kada Isus govori o obraćenju, osim vjere u njega, On pod time podrazumijeva i traži da osoba ima dobru volju, da ponizno i u kajanju iskreno priznaje svoje grijehe, da je spremana prihvatiti borbu i napor za ispražnjavanje od duha ovoga svijeta i svjedočenje za Boga u tom istom svijetu.
Tako da je obraćenje istovremeno djelo Božje milosti u nama koju dobivamo po vjeri u Isusa Krista i njenom življenju u svakodnevnici koje se očituje u molitvi i sakramentalom životu, te plod našeg napora u borbi protiv požuda, grijeha i duha ovoga svijeta koji ponekad od vjernika zahtijevaju veliki napor i jakost. Kršćanin nije pesimista, on zna da je sve stvoreno od Boga i da je kao takvo dobro, ali zna i da je Isus za svoje govorio Ocu: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga (Mt 17,15).
Duh ovoga svijeta od kojeg se trebamo ispražnjavati sastoji se u viđenju života, a kao posljedica toga i ponašanju, koje ne prihvaća Isusa Krista, njegov nauk i vrijednosti kraljevstva Božjega. Odbacuju se nadnaravne vrijednosti milosti, molitva i sakramenti. Duh ovoga svijeta širi mentalitet suprotan kršćanskim krepostima. Izruguje se čistoća, odbacuje milosrđe, praštanje i žrtva, a čak se ponekad sve to prikriva i pod maskom prividnog kršćanskog života popraćenim nekim praksama vjere, ali bez ikakvog iskrenog i ozbiljnog napora da se uistinu živi po Evanđelju. Upravo ta ljudska dvoličnost u odbacivanju duha svijeta i neodlučnost za Isusa je glavna prepreka na putu obraćenja.
O tome Montfort piše:
“Potrebno je da želja za Mudrošću bude veliki Božji dar, jer je on kao nagrada za vjerno vršenje Božjih zapovijedi: “Sinko, želi Mudrost i čuvaj pravdu, i Bog će ti je dati. Razmišljaj o zapovijedima Gospodnjim i neprestano se drži njegovih naredaba, i Gospod će osnažiti srce tvoje, i steći ćeš mudrost koju želiš” (Sir 6,37). “Jer Mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu” (Mudr 1,4).
Potrebno je da ta želja za Mudrošću bude sveta i iskrena koja vjerno čuva Božje zapovijedi, jer ima bezbroj luđaka i lijenčina koji imaju tisuće želja, ili bolje željica za dobrim, ali ništa ne čine da se okane grijeha i ne nanose sebi ni u čem silu. To su lažne i varave želje koje ih ubijaju i osuđuju: – “Lijenčinu ubija želja njegova” (Izr 21,25). Jer Sveti Duh pouke bježi od prijevare i uklanja se od misli bezumnih, i uzmiče kad se nepravda pojavi (Mudr 1,5), jer je On učitelj znanosti koji ne podnaša dvoličnost“ (LJVM 182).
Obraćenje nikada nije samo stvar jednoga trenutka ili čina. Prvo obraćenje počinje u životu jedne osobe sa svjesnim opredjeljenjem za Isusa Krista i osobnim prihvaćenjem katoličke vjere koja se živi u Crkvi. Ali isto tako ono, je proces koji traje cijeli život. Treba prihvatiti put sazrijevanja u vjeri i rast koji može, poglavito u počecima duhovnog života, biti popraćen velikim naporima i kušnjama u oslobađanju od duha svijeta dok osoba ne dođe do vedrog i radosnog življenja vjere. I tada ostaju napori duhovnog puta, ali osoba ima proživljenu sigurnost Isusova obećanja: To vam rekoh da u meni imate mir. U svijetu ćete imati muku, ali hrabri budite ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33).
Posveta Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi je duhovnost koja se odnosi na cijeli život i na cjelokupno iskustvo našeg života, te se ne može zaživjeti ako osoba nema odgovarajući stavova. Jedan od njih je upravo ispražnjavanje od duha ovoga svijeta.
Očigledno da za to nije dovoljan ovaj period od 12 dana, nego je to proces koji traje cijeli život. Ali ovaj period priprave za posvetu nam pomaže da dublje postanemo svjesni te stvarnosti u našem životu, da je bolje razumijemo i uistinu pođemo tim putem. Pa ipak, ako govorimo o obraćenju i naporu oslobađanja od duha ovoga svijeta, to je samo iz ljubavi prema Isusu. Na tom putu mi njega držimo pred očima i odbacujemo od sebe sve ono što je i on odbacio u svom životu i nauku.
O tome Svetac piše:
“Glavna briga kršćanske duše je težnja k savršenstvu: Nasljedujete Boga. Budući da ste ljubljena djeca (Ef 5,1), poručuje nam veliki apostol. To je obaveza koja je sadržana u vječnom Božjem planu našeg predodređenja, kao jedino sredstvo za postizanje vječne slave. Sveti Grgur iz Nise lijepo kaže da smo mi slikari. Naša duša je pripremljeno platno po kojemu prelaze kistovi, original koji treba naslikati je Isus Krist, živa slika i savršen odraz vječnog Oca, a kreposti su boje koje služe da bi ga istaknule. Kako dakle, slikar, da bi uživo naslikao pravi portret stane pred originalom i pri svakom potezu kista ga promatra, tako kršćanin uvijek treba držati pred sobom život i kreposti Isusa Krista kako bi govorio, mislio i radio samo ono što je njemu suobličeno” (TK 65).
Marijina Majčinska pomoć na putu obraćenja
Montfort nam donosi minimum jednog života u vjeri i ljubavi: iskrenaborba protiv grijeha uz želju da izmijenimo svoj život. Ako osoba uistinu ljubi Boga, nastoji ga ne vrijeđati ili barem da se ozbiljno bori oko toga. U toj duhovnoj borbi za autentičan kršćanski život, Marijin majčinski zagovor nam može puno pomoći.
“Priznajem da nije neophodno nužno, ako hoćemo biti pravi Gospini štovatelji, da smo tako sveti te ne upadnemo u nijedan grijeh, ako to i jest poželjno; ali – pazite dobro što kažem – treba nam barem: Prvo, imati tvrdu odluku da ćemo izbjegavati bar svaki smrtni grijeh, koji vrijeđa Majku ništa manje nego Sina; drugo, nastojati ne počinjati nikakva grijeha; treće, upisati se u bratovštine, moliti krunicu, sveti ružarij ili druge molitve, postiti subotom, itd.
Ta su dobra djela izvanredno korisna za obraćenje i najokorjelijega grješnika; pa ako je moj čitatelj takav, sve da je jednom nogom nad ponorom, ja mu savjetujem da ih vrši, ali, dakako, s nakanom da po zagovoru Presvete Djevice dobije od Boga milost savršenog pokajanja i oproštenja grijeha, i da svladava svoje zle navike, a nikako neka ih ne vrši zato da mirno ostane u stanju grijeha, uza svu grižnju svoje savjesti, protivno primjerima Isusa Krista i svetaca i usprkos načelima svetoga Evanđelja.” (PP 99-100)
«Presveta Djevica je Djevica vjerna koja, svojom vjernošću Bogu, popravlja štete što ih je prouzrokovala nevjerna Eva svojom nevjernošću. Ona postiže vjernost Bogu i ustrajnost u dobru svima koji se nje drže. Stoga neki svetac uspoređuje Gospu s jakim sidrom, koje njezine štovatelje drži i priječi im da ne bi doživjeli brodolom na uzburkanom moru ovoga svijeta, gdje toliko osoba propada upravo stoga što se nisu privezale uz ovo jako sidro: “Mi privezujemo” – veli taj svetac – “svoje duše uz nadu u te, kao, uz čvrsto sidro.” Svi sveci koji su se spasili, držali su se Marije što su mogli više, da uzmognu ustrajati u kreposti, a na to su poticali i druge.
Blago, dakle, kršćanima, tisuću puta blago koji je se sada drže vjerno i potpuno, kao jakoga sidra. Sav šum ovoga svijeta neće ih potopiti niti im upropastiti njihovo nebesko blago. Blago svima koji uđu u tu pravu Noinu korablju! Neće im naškoditi potopne vode grijeha, koje utapaju toliko svijeta, jer: “Tko sa mnom radi, taj ne griješi”, (Sir 24,22) veli Marija s Božanskom Mudrošću. Blago nevjernoj djeci nesretne Eve, ako se drže Majke i Djevice vjerne, koja “ostaje vjerna, jer ne može sebe zanijekati” (usp. 2 Tim 2,13) i koja uvijek ljubi one koji nju ljube. Ljubi ih ne samo čuvstvenom nego i stvarnom i uspješnom ljubavlju, te im velikim obiljem milosti priječi da bi nazadovali u kreposti ili pali na putu gubeći milost njezina Sina.» (PP 175)
Za razmišljanje: Što za mene znači obraćenje? Koliko se trudim uistinu u životu vršiti volju Božju? Jesam li svjestan da se moram cijeli život svakodnevno obraćati i računam li na Gospinu pomoć na tom putu?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
