Istočni grijeh: čovjek se udaljava od Boga
Prvi čovjek, stvoren od Boga, kao i svako drugo stvorenje, bio je dobar. I vidje Bog sve što je učinio bijaše veoma dobro (Post 1,31). Samo u svijetlu otajstva otkupljenja u Isusu Kristu shvaća se ta izvorna stvarnost ljudskog bića. Čovjek je bio u prijateljstvu s Bogom svojim Stvoriteljem, a kao posljedica toga, u skladu sa samim sobom i drugim stvorenjima oko sebe. Sudjelujući u Božjem životu bio je postavljen u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Ljubav koju je osjećao prema Bogu i Božja milost, uzdizale su i oplemenjivale sva područja ljudskog života.
Čovjek nije morao ni trpjeti ni umrijeti, vladao je sklad između muškarca i žene, te između njih i cijeloga stvorenja. To je bilo stanje izvorne ljudske pravednosti. U Božjem naumu čovjek je trebao vladati svijetom, a to se očitovalo i u vladanju samim sobom, te cjelovitošću ljudskog bića koje je bilo slobodno od svake požude, padanja u ropstvo sjetilnim užicima, pohlepe za bogatstvom i isticanja samoga sebe.
Sv. Ljudevit poticajno o tome govori:
“Sve je u čovjeku bilo svijetlo bez tmina, lijepo bez ružnoga, čisto bez ljage, usklađeno bez nereda, bez ikakve ljage i nesavršenosti. Njegov je duh dobio u baštinu svjetlo Mudrosti kojim je savršeno poznavao svoga Stvoritelja. U duši je nosio Božju milost kojom je bio nedužan i ugodan u očima Svevišnjega. Njegovo je tijelo nosilo besmrtnost. U srcu mu je gorjela čista ljubav te se nije bojao smrti, i tom je ljubavlju neprestano, neprekidno i čisto ljubio Boga radi njega samoga. Čovjek je, uz to, bio tako pobožanstvenjen da je bio stalno u zanosu, uronjen u Boga, jer se nije morao boriti sa strastima, niti je trebao odupirati se neprijateljima. O divne li darežljivosti Vječne Mudrosti prema čovjeku! Sretnoga li čovjeka u svoj svojoj nedužnosti!” (LJVM 38).
Čovjek stvoren na sliku Božju
Bog je, dakle, stvorio čovjeka na svoju sliku u prijateljstvu sa sobom. Budući da je čovjek slobodan, da je duhovno biće, on može živjeti svoje prijateljstvo s Bogom samo ako se slobodno opredijeli za Boga i njemu se iz ljubavi preda na služenje. Čovjek mora svoju slobodu upoznati, cijeniti i s pouzdanjem poštovati, a jer je stvorenje, njegova je stvarnost ovisnost o svome Stvoritelju. Tako da je podvrgnut Božjim zakonima i moralnim normama koji ravnaju uporabom njegove slobode.
Đavao je napastovao čovjeka, koji je u srce pustio sumnju i dopustio da u njemu zamre povjerenje prema Bogu koji ga je stvorio, te je on zlorabio svoju slobodu i nije poslušao Božju zapovijed. Tako će u zadnjem korijenu svakog grijeha u povijesti biti zloupotrijebljena sloboda, neposluh prema Bogu i nedostatak povjerenja u njegovu Očinsku dobrotu. Čovjek je pod utjecajem đavla sagriješio, sebe pretpostavio svome Stvoritelju, te time prezreo Boga.
Odlučio se za sebe protiv Boga, protivno stvarnosti svoga bića, Božjeg stvorenja, a time i protiv svoga vlastitog dobra. “Zaveden od đavla, htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom. Pismo pokazuje dramatične posljedice tog prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plaše se Boga o kome su stvorili krivu sliku, to jest Boga ljubomorna na svoje povlastice”. (KKC 398.)
Montfort naglašava svu dramatičnost tog stanja, te piše:
“Đavao te uči lukavstvu i zlobi protiv Svemogućega Boga. On čini da kraljuje porok, u svemu se opirući Bogu koji želi ozdraviti i spasiti naše duše, zavodi ih, kvari i vodi u vječnu vatru”. (P 107, 2) “Ali evo teške nesreće! Božanski se brod razbio na tisuće komada, lijepa je zvijezda pala, te krasno sunce pokriveno je blatom!
Istočni grijeh rađa smrt
Čovjek griješi i griješeći gubi svoju mudrost, svoju nedužnost, svoju ljepotu i besmrtnost. Gubi i sva dobra koja je primio, a napada ga bezbroj zala. Duh mu je otupio i postao zamračen, te više ništa ne vidi. Srce mu je ohladnjelo prema Bogu. Duša mu se grijehom zamračila i sliči zloduhu. I strasti su mu se raspojasale i više im nije gospodar. Dao je u sebi prebivalište zlodusima, te je postao njihovim robom. Stvorenja ga napadaju i vode s njime rat. Eto, tako čovjek postaje robom demona, predmet Božje srdžbe i žrtva pakla. Sam sebi je postao ružan da se sakrio od srama. Na sebi nosi prokletstvo i osuđen je na smrt. Istjeran je iz zemaljskog raja, a i onaj na nebu mu je zatvoren.
Na ukletoj zemlji mora provoditi nesretan život bez ikakve nade da će biti sretan. Dapače, mora umrijeti kao zlikovac, a nakon smrti, dušom i tijelom, sa svom svojom djecom, bit će poput đavla zauvijek odbačen. Eto, to je strašna nesreća koja se nakon grijeha sručila na čovjeka. To je zaslužena osuda što ju Božja pravda izrekla protiv njega.” (LJVM 39).
Svetac živim slikama opisuje razoreni sklad koji je vladao u čovjeku. Poremećeno je gospodstvo čovjek nad samim sobom. Duhovne moći duše i tijela, veza između muškarca i žene, sklad sa stvorenjima, narušeni su i podvrgnuti napetostima i požudama. Sam u sebi, čovjek duboko doživljava izranjenost svoga bića, a sama smrt je ušla u povijest čovječanstva. Nakon prvoga grijeha, bujica grijeha preplavljuje svijet, počevši od Kainovog ubojstva Abela do naših dana. Posljedice istočnog grijeha se odnose na cijelo čovječanstvo, svi ljudi svih naraštaja su zahvaćeni tom stvarnošću. “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19).
Ne možemo razumjeti čovjekovu nesreću bez povezanosti s istočnim grijehom
Velika bijeda koja tišti ljude i čovjekove sklonosti na zlo, ne mogu se razumjeti bez povezanosti čovječanstva s istočnim grijehom i činjenicom da mi već rođenjem primamo istočni grijeh. Radi se o velikoj tajni koju nije lako shvatiti, a u kojoj svi iskustveno sudjelujemo. Osobni grijeh prvih ljudi zarazio je ljudsku narav kao takvu, koju su oni rađanjem prenijeli budućim generacijama u palom stanju, te sve generacije ljudi prenose ljudsku narav u stanju lišenom svetosti i pravednosti, tako da je stvarnost istočnog grijeha naslijeđena, a ne počinjena.
To je naslijeđen, a ne počinjen grijeh; stanje, a ne čin. Stanje koje duboko pogađa i uvjetuje svakog pojedinca. Ne biti svjestan da svaki čovjek ima izranjenu narav i zlu sklonu narav uzrokuje teške posljedice i zablude u području morala, odgoja i suživota ljudi. Znamo da je Isus Kist otkupio čovjeka od svakoga grijeha: “Dakle, grijeh jednoga svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga svim ljudima na opravdanje i život” (Rim 5, 18).
Sv. Ljudevit naglašava dramatičnost grešnoga stanja čovjeka kako bi na vidjelo još jače izašla sva nježnost Isusove otkupiteljske ljubavi:
“U tom je stanju Adam očajan: ne može primiti lijeka ni od anđela ni od drugih stvorenja. To stanje nitko više ne može popraviti, jer je on bio tako lijep i tako divno sazdan, a sada je po grijehu odviše ružan i okaljan. Shvatio je da je istjeran iz raja i udaljen od Božje nazočnosti. Božja ga pravda progoni zajedno sa svim njegovim potomstvom. Nebo je za njega zatvoreno, a pakao otvoren, i nikoga nema da mu ponovno otvori nebo, a zatvori pakao. Vječna Mudrost je duboko ganuta nesrećom jadnoga Adama i njegovih potomaka. Sa žalošću promatra kako je razbijen njezin počasni brod, rastrgan njezin vjerni portret, razoreno njezino remek-djelo, a njezin namjesnik na zemlji svrgnut s prijestolja. Ona nježno osluškuje njegov plač i uzdahe. Blago gleda znoj njegova čela, suze u očima, napore njegovih ruku, bol njegova srca i žalost njegove duše.” (LJVM 40-41).
Marija, ljudsko biće sačuvano od ljage istočnoga grijeha
Bog je odlučio otkupiti palog čovjeka po poslanju svoga Sina, a da mu pribavi tijelo želio je slobodnu suradnju stvorenja. Izabrao je da Marija iz Nazareta, kći Izraelova, bude Majka njegova Sina, tako da ju je Bog obdario svim darovima koji su u skladu sa tako uzvišenim pozivom. Ona je još od začeća bila “puna milosti” (Lk 1,28), sva prožeta Bogom, bezgrješna. Crkva nas uči: “Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (KKC 491). Marija je, dakle, u sebi imala i sačuvala onu iskonsku nevinost koju ljudi osjećaju kao čežnju i nostalgiju vlastite duše.
Vrijeme spasenja
Sveti Ljudevit piše:
“Konačno je došlo vrijeme spasenja, i Vječna Mudrost sama je sazdala sebi kuću (Izr 9,1), boravište dostojno nje same. Ona je oblikovala božansku Mariju u krilu svete Ane uz veću radost nego kad je stvarala svjetove. Nemoguće je, s jedne strane, opisati to neizrecivo davanje Presvetog Trojstva tom divnom biću, a s druge strane, ne može se sagledati vjernost toga bića kojom je ona odgovarala na milosti svoga Stvoritelja. Snažna bujica beskrajne Božje dobrote, nasilno zaustavljena zbog grijeha ljudi od postanka svijeta, opet je snažno proključala u svoj svojoj punini u srcu Marijinu.
U svojoj velikodušnosti, Vječna joj Mudrost daje sve one milosti koje bi primio Adam sa svim svojim potomcima da je ostao u stanju prvotne pravednosti. Konačno, sva punina božanstva, kaže neki svetac, izlila se na Mariju u onoj mjeri u kojoj ju je to čisto stvorenje moglo primiti. Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti, čudo Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetima izjavljujem da nema nikoga osim Onoga koji te je stvorio tko bi poznao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!” (LJVM 105-106).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan sve ljepote ljudskoga bića u Bogu? Koje su zle sklonosti koje posebno osjećam u sebi? Zazivam li Božji blagoslov na moju izranjenu ljudskost, kao i na druge osobe? Jesam li svjestan veličine i ljepote Marijine duše?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome…
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
