Oholost života
Treća požuda koja kao posljedica grijeha djeluje u ljudskom srcu je oholost život koja se sastoji u isticanju samoga sebe, vlastite slave i veličine. Kršćanska duhovna tradicija ukazuje na oholost kao prvu od svih mana i glavnih grijeha, koja je izvor svih drugih zala. Ohola osoba uveličava svoje sposobnosti, sebe smatra superiornom u donosu na druge, te svjesno izgrađuje lažnu sliku o sebi. Središte njegova života, suda, mjere, odluka i vrednovanja tako postaje vlastiti uznositi ego. Oholica odbija sebi i drugima priznati ograničenosti, slabosti i bijedu u svojoj osobnoj povijesti.
Te dimenzije svoga bića ohola osoba potiskuje i negira jer radije želi živjeti u iluziji vlastite veličine i uzvišenosti. Tako osoba postaje zarobljenik samoga sebe, spremna instrumentalizirati druge. Prema katoličkoj tradiciji, oholost, u odnosu na sebe u duši, se očituje tako da osoba teži prema traženju slave te u lijenosti u duhovnom životu.
Ohola osoba sebe drži središtem..
Oholica se ne smatra malenim ni pred Bogom samim. Sebe drži središtem svega i vrednotom kojoj se i drugi moraju pokloniti. Sebe precjenjuje, druge podcjenjuje; vlastohlepan je i častohlepan, nametljiv, preuzetan, ambiciozan, govori o tuđim manama ističući svoje vrline ili ih glumi i na umjetan način pokazuje drugima, tašt je. Smeta mu svatko tko više ili bolje od njega zna. Bijesan je kad njegovo samoljublje naiđe na neprihvaćanje ili zapreke kod drugih. Ne priznaje druge boljima i sposobnijima, pa ne prihvaća savjeta ni naredbe.
Drži se savršenim, te se ne trudi oko svoga obraćenja. Oholost uvijek ostaje glavnom zaprekom na duhovnom putu čovjeka. Ona je prva i glavna od duhovnih mana iz koje proizlaze mnogi drugi grijesi. U temeljima narušava svaki krepostan život i najveća je zapreka duhovnom rastu. Katolička tradicija jednodušno smatra da se i grijeh anđela sastojao baš u oholosti, u buntu prema Bogu, zbog isticanja vlastite veličine. Oholost je glavna zapreka djelovanju Božje milosti: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6).
O oholosti života koja postaje ta đavolska mudrost, Montfort piše:
“Đavolska je mudrost štovanje časti i ljubav prema njima. S tom se mudrošću združuju mudraci ovoga svijeta kada, makar i potajno, teže za veličinom, čašću, dostojanstvom i uzvišenim službama, kada traže da ih ljudi priznaju, časte, hvale i da im plješću, kada u svom proučavanju, poslovima, borbama i riječima traže samo ljudsku slavu želeći da ih svi smatraju pobožnim i učenim ljudima, velikim vođama, pravnim stručnjacima, ljudima neobičnih zasluga i značenja, kad ne mogu podnijeti da ih se prezire ili osramoti, te sakrivaju sve što je na njima manjkavo, a ističu lijepo” (LJVM 82).
Oholica ne prepoznaje Boga u životu..
Ohola osoba ne uviđa život kao stvarnost koju treba otkriti, prepoznati kao dar i prihvatiti. Ona se zavarava da treba život nadomjestiti nečim što je isključivo njeno djelo. U biti, oholost ne prepoznaje u životu dinamiku dara ni Boga darovatelja, nego sve pripisuje sebi, tražeći u svemu svoju slavu i veličinu. Još je apostol Pavao opominjao: “Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,7).
Ohola osoba postaje nesposobna za autentične odnose s drugima i Bogom. Za nju su drugi predmet kojima se služi ili napast od koje se treba obraniti, jer prenaglašeno cijeni sebe, svoje sposobnosti, talente bez da prepoznaje Boga kao darovatelja svakog dobra.
Ohola osoba uveličava vlastitu uzvišenost kao da joj talenti nisu dani od Boga za služenje i ljubav, ili se samodopadno naslađuje dobrim djelima koja čini, kao da Bog nije prisutan u tome kao providonosni činilac koji daje snagu i milost za činiti dobro. Traženje slave, časti, hvale, odobravanja uvijek prati oholost. U biti ohola osoba ne slavi Boga u životu zbog njegovih darova, nego slavu traži i pripisuje je sebi, te na taj način krade Bogu slavu.
Govoreći o tom stanju duha u svijetu, svetac piše:
“Svjetski čovjek je uvijek ohol, istovremeno kad se snizuje, želi da pred očima zasja njegova skromnost i finoća, očaran je da može pokazati svoje talente, dobra i moć. On prikriva i skriva svoje mane, da bi pokazao svoju slavu, umanjuje sve sebi jednake kako bi posvuda sebe uzdigao, posjećuje samo ugledne, a prezire siromahe. Prepoznaje se oholost svjetovnjaka, njegova slava isprazna i varava, njegov izgled, njegova odjeća i njegovo kretanje. Dok hoda, dok govori, samo za uzvišenošću, uznositošću, veličinom i raskošću žudi. Braneći svoje tijelo samo njega sluša i pred njim se snizuje. Gorljivo zapovijeda, smatra se mudrim, voli prednjačiti u svemu, čak i u poniznosti” (P 29, 63-66).
Oholost rađa zavist
Oholost se u odnosu na druge najčešće izražava u srdžbi i zavisti. Zavist se rađa iz oholosti, a sastoji se u žalosti zbog tuđeg materijalnog ili duhovnog dobra. Može se pretvoriti i u mržnju, a redovito se izražava u podcjenjivanju, ogovaranju, rovarenju, spletkarenju i uživanju u tuđem zlu. A samu osobu koja je zavidna, izjeda i ogorčuje vlastiti jad i pakost. Dok srdžba, iako svaka nije grešna npr. roditelja, starješina zbog počinjenog zla ili nepravde, grijehom postaje kad je bezrazložna, neuredna i pretjerana. Osoba ne zna pravo reagirati na vanjske podražaje i zapreke, te pokazuje svoju razdražljivost, neumjerenost i slabost.
U srdžbi čovjek gubi kontrolu, postaje smiješnim, naprasitim, agresivnim i teži za osvetom i nanošenjem štete bližnjemu. Posebna vrsta oholosti, na koju redovito ukazuju duhovni autori pa tako i sv. Ljudevit, je duhovna oholost. Kada osoba pođe putem obraćenja i redovite molitve tada treba paziti na dinamike duhovnog života, jer redovito postoje đavolske napasti koje prate buđenje i rast u vjeri. Jedna od njih je duhovna oholost. Osoba, svjesno ili nesvjesno, zbog toga što se obraća, moli i raste u duhovnom životu može pasti u napast uznošenja samoga sebe tako da se počne smatrati boljom od drugih, naprednijom, zaslužnijom, te počne tražiti slavu zbog svoga umišljenog napretka u duhovnim stvarima.
Oholica ne traži Boga..
Duhovno ohole osobe nastoje oko molitve prvenstveno tražeći utjehu koju molitva ponekada donosi, a ne Boga niti istinsko obraćenje i rast u krepostima. One redovito teže i za Božjim darovima, ali ne s dokraja čistom nakanom služenja i izgradnje Crkve. Uživaju u ulozi duhovnih učitelja drugih ljudi. Pa čak i kada vjernik dobije darove od Boga, mora se znati s njima duhovno okoristiti.
Sv. Ljudevit se puno puta u svojim djelima vraća na profinjene napasti. Donosimo samo par poticajnih tekstova:
“Budite uistinu uvjereni, da je sve, što je u nama, najvećim dijelom pokvareno po grijehu Adamovu i po našim osobnim grijesima, i to ne samo tjelesna sjetila, nego također moći duše. Niste li opazili, da Gospodin često puta odvraća oči svoje od darova i milosti, kojima nas je obasuo ? Zašto? Naš pokvareni duh promatra te darove i milosti i djela, koja iz njih izviru, sa samodopadnošću i zlom nakanom i nadutošću, pa ih tako kaljamo i kvarimo. Kada dakle pogled i misli ljudskoga duha tako pokvare najbolja djela i božanske darove, što da tek reknemo o činima naše vlastite volje, koji su još pokvareniji nego li oni duha?” (PPK 47).
Marijina majčinska uloga u borbi protiv oholosti
Marija, ponizna službenica Gospodnja, one koji joj se posvete brani od oholosti, te redovite i najteže zapreke koju svi mi osjećamo:
“Jer đavli, ti vješti lupeži, hoće da nas nenadanim napadajem orobe i oplijene. Dan i noć vrebaju zgodan čas za taj posao. Neprestano oblijeću da nas prožderu (usp. 1 Pt 5,8) i da nam u tren, jednim grijehom, otmu sve milosti i darove što smo ih god mogli dobiti za više godina. Njihova zloća, njihovo iskustvo, njihove zasjede i njihov broj trebaju nam utjerati u kosti silan strah od tolike nesreće, kad znademo da su neke osobe, punije milosti, bogatije krepostima, utvrđenije iskustvom i veće u svetosti, bile iznenađene i nesretno orobljene i oplijenjene. Ah, koliko se je vidjelo libanskih cedara i zvijezda na nebu kako bijedno padaju i gube svu svoju visinu i sav svoj sjaj u jedan tren!
Odakle ta čudna promjena? Nije, zaista, od nedostatka milosti, jer ona nikome ne uzmanjkava, nego od nedostatka poniznosti. Te su se osobe držale jačima i sposobnijima nego su bile; smatrale su se kadrima sačuvati svoje blago; pouzdavale su se u se i oslonile se na sebe. Držale su svoju kuću dosta sigurnom i svoje kovčege dosta jakima, da mogu sačuvati dragocjeno blago milosti.
Zbog toga neosjetljivoga oslanjanja na svoje sile (premda im se činilo da se oslanjaju samo na Božju milost) dopustio je prepravedni Gospodin da budu orobljene, prepustivši ih samima sebi. Jao! Da su bile upoznale divnu pobožnost, koju ću prikazati poslije, bile bi povjerile svoje blago moćnoj i vjernoj Djevici, a ona bi im ga bila sačuvala kao svoje vlasništvo; dapače, to čuvanje smatrala bi svojom strogom dužnošću” (PP 88).
Neprijateljstvo između Marije i đavla
“Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo, neprijateljstvo koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera, između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla jest Marija, njegova sveta Majka. Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca, da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga.
To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene; ali se Sotona nje više boji iz dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja, te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se – kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu negoli molitava svih svetih, i samo jedne njezine prijetnje protiv njih negoli svih ostalih muka” (PP 52).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan raznih poticaja oholosti u mom životu? Savladavam li samoga sebe? Raspoznajem li duhovnu oholost koja se redovito javlja na putu rasta u vjeri? Utječem li se Mariji da me uči poniznosti?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
