Stvaranje čovjeka
Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog je stvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je «jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga» (GS 13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, te ostvariti sebe dajući se u ljubavi ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima. Pa ipak, odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da u slobodi i vjeri, milošću pozvan,odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje u Božjem životu. Neshvatljiva i beskrajna Božja ljubav je zadnji razlog tog velikog dostojanstva ljudskog Bića.
Montfort to tako proživljeno svjedoči:
“Između Vječne Mudrosti i čovjeka postoji nevjerojatno tijesna veza prijateljstva. Mudrost je za čovjeka, a čovjek je stvoren za Mudrost. Ona je neiscrpiva riznica ljudima (Mudr 7, 14), a ne za anđele, ni za druga stvorenja. To prijateljstvo Mudrosti prema čovjeku proizlazi iz same njegove biti već u stvaranju, jer je čovjek zgusnuti sadržaj njezinih čudesa, njezin mali i veliki svijet, njezina živa slika i namjesnik na zemlji. Ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav.
Tako žarkom željom čezne za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi, da, rekao bi, dok ih sluša, da to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda postane sretna.” (LJVM 64-65).
Sv. Ljudevit u kategorijama zaručničke ljubavi opisuje odnos čovjeka i njegova Stvoritelja. Stvaranje i povijest spasenja zapisani u sv. Pismu su svjedočanstvo tome, a temelj za razumijevanje Božje poruke je njegova očinsko-majčinska strastvena ljubav prema čovjeku. Povijest odnosa Boga i čovjeka je dinamika prijateljstva, čiji je prvi čin stvaranje, a nastavlja se u dijelu otkupljenja nakon čovjekova pada u grijeh. Bog je sve stvorio radi čovjeka, anjega je stvorio da mu služi, da ga ljubi, da gospodari nad svim stvorenjima i da mu ih prikazuje skupa sa sobom i svojim djelovanjem u svijetu. Tako da se mi, ljubljena Božja bića, trebamo prepoznati u svim svojim dimenzijama. Cijelo naše biće je dar Božje ljubavi koju trebamo prepoznati i tako slaviti Boga. S druge strane, čovjek ostvaruje puninu svoga bića samo u Bogu. Govoreći o tome u kategoriji Božje Mudrosti svetac klikće:
“O kad bismo znali kakvo je beskrajno blago za čovjeka ta Mudrost, a kažem vam da o njoj nisam još ništa rekao, mi bismo dan i noć uzdisali za njom i odletjeli bismo do nakraj svijeta, i kad bi trebalo, prošli bismo kroz oganj i vatru samo da je postignemo! Ali pripazimo da se ne prevarimo pri izboru Mudrosti, jer je ima više vrsti.” (LJVM 73).
Čovjek, stvoren na sliku Božju, istovremeno je tjelesno i duhovno biće. Bog je htio takvog čovjeka, a mi trebamo prihvatiti sami sebe i proslaviti Boga u svemu. Stvoritelj svakom čovjeku izravno stvara dušu, koja često u Bibliji označava i sam ljudski život kao takav ili ono najnutarnjije, najuzivišenije u čovjeku, duhovno počelo po kojemu se on razlikuje od drugih stvorenja. I ljudsko tijelo, oživljavano duhovnom dušom, ima udjela u dostojanstvu čovjeka, tako da je cijela ljudska osoba određena postati po Kristu hramom Duha Svetoga. Bog je htio stvoriti muško i žensko, htio je da postoje u savršenoj jednakosti dostojanstva, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane da budu u različitosti svoga bića. Tako da je biti muškarac i žena nešto dobro, što Bog hoće, te oni kao takvi odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu.
Bog je u svom planu stvaranja i spasenja pozvao muškarca i ženu da kao Božji upravitelji sebi podlože zemlju i da im služi sve stvoreno. No, taj odnos prema stvorenjima ne smije biti rušilački odnos potpunog gospodstva,nego u odgovornosti za svijet i sudjelovanju u Božjoj Providnosti i ljubavi prema svemu stvorenome. Čovjek, tako divno stvoren, u biti je sažetak cjelokupnog stvorenja, svemir u malome. Sv. Ljudevit to tako lijepo kaže:
«Ako su moć i ljupkost Vječne Mudrosti toliko zablistale u stvaranju, u ljepoti, i redu svemira, ona je još divnije zasjala u stvaranju čovjeka, jer je on njezino divotno remek-djelo, živa slika njezine ljepote i njezinih savršenosti, velika posuda njezinih Milosti, čudesna riznica njezinih bogatstava i njezin jedinstveni zamjenik na zemlji. Mudrost je tvoja sazdala čovjeka da vlada nad stvorovima tvojim … (Mudr 9, 2). Trebalo bi da ovdje, na slavu te lijepe i moćne djeliteljice, objasnimo ljepotu i izvornu uzvišenost koju je dala čovjeku kad ga je stvorila.»(LJVM 35-36).
Marija, uzor ostvarenja ljudskogabića po svom odnosu prema Bogu i ljudima
U duhovnosti sv. Ljudevita u Mariji se vidi, i u potpunosti ostvaruje slika čisto ljudskog bića koje je čovjek pozvan ostvariti. Ona je ostvarila, u cjelovitosti svoga bića odnos s Bogom i bližnjim koji je bitan za ostvarenje svakog čovjeka kao Božjeg stvorenja. Marija je, kao i svaki čovjek, već time što je stvorena od Boga obdarena. Ona je na povlašten način obdarena bezgrješnim začećem u predviđanju Utjelovljenja Sina Božjega, i time pozvana da, služenjem u ljubavi Bogu i ljudima, uzvrati na Božji dar. Marija je primila iz Očeve ruke dar svoga bića i dar Sina Božjega ali samo zato da bi ga darovala svijetu. Presveto Trojstvo je nju na poseban način obogatilo, ali ne samo za nju, nego za cijeli svijet.
Poslušajmo govor sveca:
«Božanska je Marija već s četrnaest godina tako snažno rasla u milosti, mudrosti i u savršenoj vjernosti prema Bogu da je zadivila ne samo anđele nego i samoga Boga! Očarala ga je njezina duboka poniznost u kojoj se pred njim snizila do ništavila, privukla ga je božanska čistoća, a njezina živa vjera i žarke molitve pune ljubavi potpuno su ga svladale. Marija je pobijedila tu Mudrost, jer ju je s toliko ljubavi tražila! “O velike li ljubavi Marijine koja je pobijedila Svemogućega!”, veli sv. Augustina.
I začudno, ta je Mudrost htjela iz Očeva krila sići u krilo Djevice da u njemu boravi među ljiljanima njezine čistoće i da joj se posve preda postavši u njoj Čovjekom. Zato joj šalje arkanđela Gabrijela da je pozdravi i kaže da je osvojila Srce te iste Mudrosti i da je poželjela da se u njoj utjelovi. Očekuje samo njezin pristanak. Arkanđeo je izvršio svoj zadatak i uvjerio Mariju da će postati majkom i ostati djevicom, a iz srca joj je iznudio na to pristanak unatoč opiranja njezine duboke poniznosti. Na taj je pristanak čekalo Presveto Trojstvo sa svim anđelima i cijelim svemirom kroz duga i duga stoljeća, a ona se ponizila pred svojim Stvoriteljem i rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38)» (LJVM 107).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan da me je Bog stvorio i da mu trebam zahvaliti za sve dimenzije, darove i talente moga bića? Jesam li svjestan veličine i ljepote poziva na prijateljstvo s Bogom, na koje me On poziva? Koliko i kako odgovaram na Božju Očinsku ljubav i u poniznosti svojim životom služim ljudima? Gledam li u Isusu i Mariji uzore ostvarenja čovjeka.
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome str…
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
