Prvi dio: Isprazniti se od duha svijeta
(“Upotrijebit će barem dvanaest dana da se isprazne od svjetovnoga duha, toliko protivna duhu Kristovu”, Rasprava br.227)
Uvod u prvi period priprave
Vjerniku koji ima živ praktični i iskustveni osjećaj za vjeru je odmah jasno, da ako želi živjeti kao uvjereni kršćanin, mora biti poslušan Isusovoj riječi i ne usvajati stil i duh svijeta ranjena grijehom koji dalje potiče na grijeh.Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini tvoja je riječ istina. Kao što si ti mene poslao u svijet tako i ja poslah njih u svijet (Iv 17, 14-18) .
Sv. Ljudevit želi da osoba koja se pripravlja na posvetu ozbiljno poradi na čišćenju vlastite duše jer mnoge duhovne slabosti, koje rađaju grijehom, proizlaze iz svjesno ili nesvjesno usvojenog mentaliteta svijeta protivna Evanđelju. Od vjernosti i truda koji vjernik uloži u ispražnjavanju od duha svijeta uvelike će ovisiti i učinkovitost i plodnost življenja posvete. Ne može se istovremeno biti vođeni od dva različita duha, Duha Božjega i duha svijeta ranjena grijehom. Oni se uzajamno isključuju i jedan od njih nama vlada i upravlja naš život razmjerno koliko drugi ima manje utjecaja na dušu.
Valja napomenuti, a to oni koji iskustveno prakticiraju vjeru znaju, da se osoba ne može u periodu od 12 dana potpuno isprazniti od duha svijeta, iako može dosta učiniti. Smisao ovog perioda priprave na posvetu sastoji se u tome da vjernik, osim rezultata koji zadobije, postane svjesniji potrebe trajnog bdijenja kako ga duh svijeta ne bi zahvatio. To je jedno od bitnih uvjerenja i stavova koji trebaju trajno pratiti kršćanski život u svim njegovim etapama, to naravno vrijedi i za one koji se žele posvetiti Isus Kristu po Mariji. U pisanju meditacija za prvi period priprave nastojali smo potrebu ispražnjavanja od duha svijeta prikazati u širem teološkom kontekstu Božje ljubavi koji nam jedini daje ispravno shvaćanje življenja svih otajstva vjere.
1. Stvoritelj, Bog ljubavi
Bog sam u sebi je tajna ljubavi i veliko otajstvo, Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti kako nam je to Isus Krist objavio. Presveto Trojstvo je temeljno i središnje otajstvo naše vjere koje osvjetljuje sve druge istine kršćanstva. Sve što je Bog učinio u stvaranju i povijesti spasenja je objava ljubavi Presvetoga Trojstva koja izlazi u susret svojim stvorenjima da ih otkupi, pomiri i sa sobom sjedini. Montfort, svetac uzvišene kontemplacije koji i nas želi voditi putem molitve i veće ljubavi, ostao je očaran tom tajnom Boga koji je sam u sebi čista Ljubav: “O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ljubav koju si nam pokazao… O Ljubavi, o Ljubavi kako si malo poznata! “ (LJVM 166)
“Oče, ti vječno rađaš Sina koji je Bog kao i Ti, vječan, istobitan s tobom, iste moći, iste dobrote, iste mudrosti s tobom. Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga koji je Bog kao i Vi. Vi, tri Božanske osobe, dostojne klanjanja, vi ste samo jedan Bog. Oče ljudi po stvaranju, uzdržavanju i otkupljenju. Milosrdni Oče grešnika, Oče prijatelju pravednih, veličanstveni Oče svetih … Divimo se beskonačnosti, veličini, slavi i savršenstvu Božje biti, koji se uistinu naziva Onaj koji jest, onaj koji bitno, nužno i vječno postoji. Biće svih bića, uzrok svih bića, koji u sebi eminentno sadrži savršenstva svih ostalih bića. On je svugdje po svojoj biti, prisutnosti i moći bez da ga to ograničava”. ( TK 41).
Bog je iz ljubavi stvorio i stvara sva stvorenja. On ni iz čega stvara i poziva na postojanje, tako da Božja djela otkrivaju tko je On u sebi, a istovremeno tajna ljubavi njegova nutarnjeg Bića osvjetljava ispravno razumijevanje i vrednovanje njegovih stvorova. Sva stvorenja, po onim mjestima koja im je Bog dodijelio, ostvaruju svoju puninu i pokazuju svu svoju ljepotu i dobrotu.Kada promatramo Boga Stvoritelja, onda time želimo reći da je On u slobodi dao početak svemu što postoji, te da nebo i zemlja ovise o Bogu koji im daje da budu, postoje i opstoje. Tako da je Bog istovremeno prvi izvor, autoritet, ali je istovremeno dobrota i nježnost za svoju djecu. Novi zavjet nam otkriva da je Bog sve stvorio po svojoj vječnoj Riječi, ljubljenome Sinu kojega sv. Ljudevit naziva Vječnom Mudrošću. Divimo se i mi skupa sa svecem:
“Božanska je Mudrost zabljesnula iz Božjeg Krila u času kad je, nakon čitave vječnosti, stvorila svjetlo, nebesa i zemlju. Sv. Ivan nam kaže da je sve stvoreno po Riječi, tj. po Vječnoj Mudrosti: Sve je po njoj postalo (Iv 1, 3.).
Salomon kaže da je ona majka i sazdateljica svega: Ona je roditeljka svega toga. Mudrost je umjetnica u svemu (Mudr 7, 12-21.). On je ne zove samo sazdateljicom, već i majkom, jer običan radnik ne može toliko ljubiti svoje djelo kao što majka ljubi svoje dijete. Pošto je sve stvorila, Vječna Mudrost ostaje u svim stvarima da ih podržava i obnavlja: ispunja sve, sve obnavlja (Mudr 1, 7; 7, 27.). I ta je vrhunska i prava ljepota u stvorenom svijetu postavila divan red koji u njemu kraljuje. Ona je odijelila, sastavila, izmjerila, pridodala i izbrojila sve što je na njemu. Ona je razapela nebesa, ona je postavila Sunce, Mjesec, zvijezde i planete i izvagala sve do izvora.
Konačno, reče ona: bila sam s Bogom i upravljala sam svim stvarima savršenom točnošću na najrazličitije načine, a to je bila vrsta igre da se zabavim i razonodim svoga Oca: Bila sam kraj njega kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje … (Izr 8, 30-31.). Ta neopisiva igra božanske Mudrosti doista se vidi u različitim stvorenjima koja je stvorila u svemiru. Ne govoreći o različitim bezbrojnim anđelima, niti o veličini različitih zvijezda, niti o raznim temperamentima ljudi, vidimo tolike divotne izmjene godišnjih doba, najraznovrsnije instinkte životinja, mnogobrojne vrste biljaka, ljepote cvijeća, voće raznih okusa. Tko je mudar, neka o svemu tom razmišlja! (Ps 106 (107), 43.) ” (LJVM 31-33).
Vidimo da bi svetac i nas htio uvesti u tajnu kontemplacije svijeta koji je stvoren na slavu Božju, ne da bi uvećao Njegovu slavu nego da očituje svijetu Božju dobrotu, ljubav, nježnost, vjernost, milinu… Montfort tu stvarnost izražava slikom majčinstva. Božja ljubav ima crte ne samo očinske nego i majčinske ljubavi. Bog je još u usta proroka Izaije stavio riječi: “Može li žena zaboraviti svoje dijete, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa i kad bi koja zaboravila, tebe ja zaboraviti ne ću” (Iz 49,15). To je nježnost ljubavi koja tješi, ostaje vjerna, postojana u strpljivosti i razumijevanju, spremna na praštanje, nesavladiva čudesnom snagom majčinstva.
Drugi vidik te iste Božje stvaralačke ljubavi je divni red i sklad stvorenoga svijeta u kome ostaje odraz Stvoritelja. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Ako Bog stvara sa mudrošću, stvorenje ima svoj red” (br. 299). Sv. Ljudevit govori o neopisivoj igri Božanske Mudrosti koja se očituje u različitim stvorenjima. I mi gledajući ljepotu i sklad netaknute prirode, cvijeća, mora, rijeka, planina uskliknimo sa svecem: “Pa kako divan mora biti Stvoritelj, ako je njegovo djelo tako lijepo” (P 99,28). Montfort nas poziva da se divimo odsjaju Božje ljepote u stvorenjima, ali isto tako poziva da u molitvi i šutnji uzdižemo svoj duh Bogu i kušamo ljepotu Njega samoga, na koju stvorenja samo ukazuju. Bog u svemu neizmjerno nadilazi svoja stvorenja. Nije dosta ljepota stvorenja da nas uzdigne prema Bogu, ona može biti poticaj na to, nego ljepota Božanske Mudrosti do koje osoba dolazi u čistoći srca, molitvi, tišini i samoći otvara oči vjerniku, te vidi odsjaj Božje ljepote u stvorenjima. O tome svetac govori u pjesmi koju je napisao tijekom jednog povlačenja u samoću i tišinu šume u Merventu.
«Svemoguća Božja ruka, koja je stvorila Nebo i zemlju, ističe se još u tišini ove netaknute prirode. Daleko od zbrke svijeta,u samoći tražimo Boga. Kada je priroda tako lijepa, milost sve obavija, čistu i vjernu dušu čini kućom Božjom. Treba biti mudar kršćanin, pa kušati te čiste slasti; luđak tu ništa ne shvaća, a tišina i samoća povećavaju njegove muke. Tišina samoće je knjiga mudrosti iz koje su sveci čitali, iz koje su crpili najljepše tajne za dobro živjeti, ona je velika škola u kojoj su sveci bili oblikovani, gdje su im srca bili raspaljena ljubavlju i gdje su dobili dar Riječi. Ja, kaže Bog, vodim grešnika u samoću kako bi govorio njegovu srcu i podložio ga mome kraljevstvu. O dušo moja, čista golubice, uzdiši u samoći, skladno žudi za Bogom u vječnom životu» (P 157).
Da bismo i mi mogli, ne samo dobro obaviti ovu pripravu na posvetu Isusu Kristu po Mariji, nego i živjeti vjeru iz dana u dan tijekom cijelog života, trebamo tražiti trenutke sabranosti ipovučenosti u molitvu. Na taj način rastemo u kršćanskoj mudrosti, danas toliko potrebnoj svakom pojedincu, obitelji i narodima. Kršćanska mudrost, uistinu življena potiče dušu da u blagosti traži istinu, dobrotu i ljepotu koje ju preko vidljivih stvari uzdižu k Bogu, a zatim osoba u Božjem svijetlu ispravno vrednuje svijet i živi kao svjedok Evanđelja.
Marija nam pomaže oblikovati pravu sliku o Bogu
Bog je već u stvaranju, a još više u otkupljenju paloga svijeta u Isusu Kristu, objavio svoju ljubav. Pa ipak, u ljudskom se srcu kao posljedica grijeha javlja strah. Adam, slika starog čovjeka s kojim se i mi moramo boriti, nakon grijeha se pobojao Boga (usp. Pos 3,10). Oslobađanje od krive slike o Bogu i straha pred Bogom nije plod samouvjeravanja ili tehnike meditacije, nego življenja objavljene vjere u Isusa Krista. Autentična kršćanska duhovnost dovodi osobu do ljubavi prema Bogu. Sv. Ljudevit, kada izlaže školu duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji, naglašava Marijinu majčinsku ulogu na tom putu kao plod sazrijevanja i življenja posvete u svakodnevici.
“Onda će ti Majka lijepe ljubavi oduzeti iz srca svaki skrupul i svaki ropski strah. Ona će ti otvoriti i raširiti srce, da možeš trčati putem zapovijedi njezina Sina sa svetom slobodom Božje djece, i da ti se raspali onom čistom ljubavlju čije bogatstvo ona čuva; tako da tvoje ponašanje ne će više biti prožeto strahom pred Bogom, koji je ljubav, kao do sada, nego čistom ljubavlju. Ti ćeš ga gledati kao dobrog Oca, kojemu ćeš neprestano nastojati ugoditi i s kojim ćeš pouzdano općiti kao dijete sa svojim dobrim Ocem. Ako bi ga, po nesreći, i uvrijedio, odmah ćeš se stoga poniziti i ponizno zamoliti oproštenje, jednostavno ćeš mu pružiti ruku pa ćeš se podići bez uzrujavanja i nemira, i nastavit ćeš svoj put k njemu bez malodušnosti”. (PP 215)
Za razmišljanje:
Kakva je moja slika o Bogu? Ljubim li Boga ili ga se bojim i bježim od njega? Uviđam li ljepotu, sklad i dobrotu svega što je Bog stvorio i za to mu zahvaljujem? Računam li na Marijinu pomoć na mom putu duhovnoga rasta, te ispravnog poimanja i življenja odnosa s Bogom?
Molitve:
O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay.com
