Korizmeni hod s Gospom 32. dan – Vanjske vježbe življenja posvete

Vanjske vježbe življenja posvete, pričest s Marijom i praktični savjeti za rast u duhu posvete

Sv. Ljudevit se ne odriče znakova i izvanjskih vježbi kod življenja duhovnosti posvete, dobro znajući da u njegovo vrijeme, kao i danas, mogu biti krivo shvaćene. On je bio pučki misionar. Iz svoga iskustva je vidio važnost i učinkovitost vanjskih znakova te poticaj koji simboli mogu dati u buđenju i rastu duhovnog života. Od vježbi življenja posvete koje nabraja svetac i o kojima ćemo danas razmišljati, za rast i sazrijevanje u duhovnosti posvete svakako su najvažnije molitva svete krunice i pričest s Marijom. Sv. Ljudevit, i sam veliki molitelj krunice, svima je preporučivao upravo tu molitvu za ustrajati na putu vjere. U tu svrhu je napisao i knjigu Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se koja je prevedena na hrvatski jezik i tiskana u izdavačkom nizu Monfortanske duhovnosti br.4 Apostolatskog centra Sav Tvoj. «Premda je ova pobožnost po svojoj biti u nutrini duše, ipak ona ima i više izvanjskih pobožnih vježbi, koje ne valja propuštati, držeći se one Svetoga pisma: Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti (Mt 23,23). To stoga, što dobro obavljene izvanjske vježbe pomažu unutarnje; što čovjeku, koji se vazda vlada po sjetilima, prizivajuu pamet što je uradio i što ima uraditi; što su prikladne da djeluju na korist bližnjega, koji ih vidi, a za to nisu zgodne one samo unutarnje Neka se, dakle, nijedan svjetovan čovjek ni kritičar ne upliće ovamo govoreći da je prava pobožnost u srcu; da treba izbjegavati sve što je izvanjsko, jer da u tome može biti taštine; da treba skrivati svoju pobožnost itd. Ja im odgovaram sa svojim Učiteljem: Neka ljudi vide vaša dobra djela, da slave vašega Oca koji je na nebesima. Dakako, ne smijemo, kako veli sv. Grgur, obavljati svoja djela i izvanjske pobožnosti zato da ugodimo ljudima i da nas oni pohvale, jer to bi bila ispraznost; nego ih vršimo katkada pred ljudima s namjerom da ugodimo Bogu i da tim svojim primjerom navedemo i druge da slave Boga, bez ikakve brige hoće li nas tko stoga prezirati ili hvaliti. Iznijet ću ukratko samo nekoliko izvanjskih vježbi. Tako ih nazivljem ne zato što bi se vršile bez unutarnje pobožnosti, nego jer su zbilja dijelom izvanjske, pa ih po tome lučimo od onih čisto unutarnjih» (PP 226).
Prva izvanjska vježba koju preporuča svetac je priprava za obavljanje i obnavljanje posvete. Ova knjiga je upravo plod tog poticaja sv. Ljudevita koji o tome govori samo u nekoliko brojeva Rasprave. Montfort preporuča da se jedanput godišnje obnavlja put priprave na posvetu kako bi osoba koja se posvećuje dublje ušla u duh življenja posvete.
«Druga vježba. – Molit će svakoga dana cijelog života Malu Gospinu krunicu, ali ne smatrajući se obvezatnima na nju. Ona se sastoji od tri Očenaša i dvanaest Zdravomarija na čast dvanaest Gospinih povlastica i veličina. Ova je vježba jako stara, a temelj joj je u Svetom pismu. Sveti Ivan vidio je ženu s krunom od dvanaest zvijezda, obučenu u sunce i s mjesecom pod nogama (usp. Ot 12,1).Ta je žena, prema tumačima, Presveta Djevica» (PP 234). Svi oni koji žele moliti ovu lijepu Gospinu molitvu onako kako ju je sastavio i molio sv. Ljudevit donosimo njen prijevod na hrvatski jezik u dodatku ovog izdanja.
«Treća vježba – Koji se tako učine sužnjima Isusa u Mariji, učinit će stvar veoma pohvalnu, vrlo časnu i vrlo korisnu, ako budu nosili, kao oznaku svoga ljubeznoga sužanjstva, željezni lančić, upravo u tu svrhu blagoslovljen posebnim blagoslovom, koji se nalazi ovdje, malo naprijed.
Istina, ovi izvanjski znakovi nisu bitni, pa čovjek može biti sasvim dobro bez njih, premda je prigrlio ovu pobožnost. Ipak, ne mogu ne pohvaliti puno one koji su stresli sramotne lance đavolskog ropstva, kojima ih je bio okovao istočni grijeh, a možda i osobni grijesi, pa su dobrovoljno prešli u slavno sužanjstvo Isusa Krista te se ponose sa svetim Pavlom da su u lancima za Isusa, lancima doista željeznim i nimalo sjajnim, ali tisuću puta slavnijim negoli su zlatne carske ogrlice» (PP 236). «Ovi lančići nose se iz ovih razloga: Prvo, da napominju kršćaninu zavjete i obaveze njegova krštenja, savršenu njihovu obnovu koju je učinio u ovoj pobožnosti, i tvrdu dužnost koja ga veže da im ostane vjeran. Budući da se čovjek često vlada više prema osjetilima nego prema živoj vjeri, lako zaboravlja svoje obaveze prema Bogu, ako mu ih koji izvanjski predmet ne prizivlje u pamet. Zato ovi lančići sasvim dobro služe kršćaninu da mu napominju veze grijeha i sužanjstva đavlu, od kojih ga je oslobodilo sveto krštenje, i njegovu zavisnost o Isusu Kristu, koju je obećao na svetom krštenju i koju je potvrdio obnovom krsnih zavjeta. A zašto tako malo kršćana misli na svoje svete krsne zavjete te živi raspušteno poput pogana, kao da ništa nisu obećali Bogu, jedan od razloga jest što nemaju na sebi nikakva izvanjskoga znaka koji bi im ih prizivao u pamet» (PP 238).
Praksa nošenja lančića kao znaka posvete, bila je u prošlosti kritizirana zbog pretjerivanja koja su se događala a i zbog toga što je podsjećala na sužanjstvo. Sam svetac se pohvalno izražava o toj praksi ali ne drži da je ona bitna i neophodna. Važan je duh posvete a ne znak. Pogotovu je nevažno gdje se nosi taj znak. Montfort sam je nosio jedan mali lančić oko nožnog gležnja. Svaki znak je vezan za kulturu i svoje vrijeme. Danas se obično nose lančići oko vrata. Za one koji danas hoće prihvatiti jedan lančić ili drugi znak posvete mogu više o tome naći u pastoralnom dodatku ovog izdanja.
«Četvrta vježba: Osobita pobožnost prema otajstvu Utjelovljenja. Ti Isusovi i Marijini sužnji imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka, a koje je otajstvo u osobitoj vezi s ovom pobožnošću. Zaista, Duh Sveti je nadahnuo vjernicima ovu pobožnost iz slijedećih razloga: 1. Da častimo i nasljedujemo neizrecivu zavisnost, kojom je Sin Božji htio zavisiti o Mariji na slavu Boga, svojega Oca, i na naše spasenje.Ta se zavisnost pokazuje osobito u spomenutom otajstvu, u kojemu je Isus Krist zarobljenik i sužanj u djevičanskom krilu božanske Marije, gdje on zavisi o njoj u svemu; 2. Da zahvalimo Bogu na neusporedivim milostima, koje je udijelio Mariji, a osobito što ju je izabrao za svoju predostojnu Majku, a taj je izbor učinjen u ovom otajstvu. To su dvije glavne svrhe našega sužanjstva Isusa u Mariji. (PP 243)
«Vrijeme mi ne dopušta ovdje duže tumačiti odlike i veličine otajstva Isusova življenja i vladanja u Mariji, to jest otajstva Utjelovljenja. Zato ću se zadovoljiti da kažem, sa dvije tri riječi, da je ovo prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo; da je Isus u ovom otajstvu izvršio izbor svih odabranika, u dogovoru s Marijom – boraveći u njezinu djevičanskom krilu, koje sveci stoga nazvaše dvoranom Božjih tajna da je on u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života time štoje prihvatio da ih izvrši. Ulazeći u svijet Krist govori: Evo dolazim vršiti tvoju volju (Heb 10,7); da ovo otajstvo, dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava, napokon da je ovo otajstvo prijestolje milosrđa za nas, jer pošto se Isusu možemo približiti jedino po Mariji, to ga bez njezina posredovanja ne možemo ni vidjeti ni s njim govoriti. Isus, koji vazda uslišava svoju Majku, s toga prijestolja vazda dijeli milosti i pokazuje svoje milosrđe bijednim grješnicima. Pristupimo, dakle, s pouzdanjem k prijestolju milosti! (Heb 4,16). Otajstvo Utjelovljenja je također prijestolje Kristove darežljivosti prema Mariji, jer je ovaj novi Adam, za svog boravka u ovom pravom zemaljskom raju, tu skrovito učinio tolika čudesa, da ih ne shvaćaju ni anđeli ni ljudi. Zato sveci nazivaju Mariju Božjom veličanstvenošću, kao da je Bog veličanstven jedino u Mariji. Samo je ondje Gospodin veličanstven (Iz 33,21). Kristovo utjelovljenje je također prijestolje slave nebeskome Ocu. Isus Krist je, naime, u Mariji savršeno ublažio svog Oca, rasrđena na ljude; u njoj mu je savršeno povratio slavu, koju mu je bio oteo grijeh; u njoj je, žrtvom svoje volje i samoga sebe, dao svom Ocu više slave nego bi mu je ikad bile dale sve žrtve Staroga zakona; u njoj je, napokon, dao nebeskom Ocu neizmjernu slavu, kakve još nikad ne bijaše primio od ljudi» (PP 248).
«Peta vježba: Velika pobožnost prema Zdravo Mariji i krunici. Marijini sluge veoma će pobožno moliti Zdravomariju ili Anđeoski pozdrav, kojemu malo kršćana, pa i prosvijetljenih, poznaje cijenu, vrijednost, izvrsnost i potrebu. Trebalo je da se Presveta Djevica prikaže više puta velikim i veoma prosvijetljenim svecima, da im pokaže vrijednost ove molitve, kao na primjer sv. Dominiku, sv. Ivanu Kapistranu i blaženom Alanu de la Roche. Oni su sastavili čitave knjige o čudesima i uspješnosti ove molitve u obraćanju duša; svečano su izjavljivali i javno propovijedali, kako je spas svijeta počeo po Zdravomariji, da je tako i spas svakoga pojedinca povezan s tom molitvom; da je upravo ova molitva donijela suhoj i neplodnoj zemlji plod života, pa da će ta ista molitva, pobožno moljena, nužno činiti da nikne u našim dušama riječ Božja i donese plod života, a taj je Isus Krist; da je Zdravomarija nebeska rosa koja natapa zemlju, to jest našu dušu, i daje joj da donese svoj rod u svoje vrijeme; a duša koju ne natapa ta nebeska rosa, ova molitva, ne nosi ploda nego samo kupinu i trnje i blizu je da bude prokleta. Evo što je Presveta Djevica otkrila bl. Alanu de la Roche, kako je zabilježeno u njegovoj knjizi “O dostojanstvu ružarija”, i kako to donosi za njim Cartagena: “Znaj, sinko, i javi svakome da je vjerojatan znak da je netko blizu vječne osude, ako osjeća odvratnost, mlakost i nemar prema Anđeoskom pozdravu, koji je popravio štetu svega svijeta”. Eto sasvim utješnih, a ujedno i sasvim strašnih riječi! Čovjek bi im jedva vjerovao, da nam za njihovu istinitost ne jamči ovaj sveti čovjek, a još prije njega sv. Dominik, a zatim više velikih osoba i iskustvo od više vjekova. Jer vazda se zapažalo da mrze i preziru Zdravomariju i krunicu svi koji nose znak odbačenja, kao što su svi heretici, bezbožnici, oholice i svjetovni ljudi. Heretici uče i mole još Očenaš, ali ne Zdravomariju niti krunicu. Oni se na te molitve kostriješe; više bi voljeli nositi uza se zmiju negoli krunicu. I oholice, taman bili katolici, pošto imaju iste sklonosti kao i otac Lucifer, preziru Zdravomariju ili su ravnodušni prema njoj, a krunicu smatraju pobožnošću za ženice, koja je dobra jedino za neznalice i nepismene. Nasuprot, vidjelo se je iz iskustva da ljube, vole i mole s uživanjem Zdravomariju svi koji inače imaju velikih znakova predodređenja, i koliko su sjedinjeniji s Bogom, toliko im je draža ova molitva. A to je upravo i nadodala Presveta Djevica bl. Alanu poslije već spomenutih riječi. Ja ne znam kako to biva i zašto, ali je, međutim, ovo istina: da doznam da li je netko Božji, ja boljega sredstva nemam negoli ispitati da li mu je drago moliti Zdravomariju i krunicu. Velim: “da li mu je drago”, jer se može dogoditi da se netko nađe u nemogućnosti, naravnoj ili dapače vrhunaravnoj , moliti je, ali mu je ipak vazda draga i rado je preporučuje drugima. O predodređene duše, sužnji Isusovi u Mariji, znajte da je Zdravomarija najljepša od svih molitava poslije Očenaša. To je najsavršeniji pozdrav kojim možete pozdraviti Presvetu Djevicu, jer je to pozdrav koji joj je Svevišnji poslao po arhanđelu da zadobije njezino Srce; a taj pozdrav, pun tajnog čara, tako se silno dojmio Marijina Srca da je dala svoj pristanak Utjelovljenju Riječi, kod sve svoje duboke poniznosti. Tim ćete pozdravom i vi, izgovarate li ga kako treba, sigurno pridobiti Marijino Srce. Molimo li Zdravomariju dobro, to jest pomno, pobožno i čedno, ona je, kako kažu sveci, neprijatelj đavlu kojega nagoni u bijeg, malj koji ga obara; ona je posvećenje duša, veselje anđela, milopoj predodređenika, pjesan Novoga zavjeta, Marijino uživanje i slava Presvetog Trojstva. Zdravomarija je nebeska rosa koja dušu čini plodnom; ona je čist i nježan poljubac, što ga dajemo Presvetoj Djevici; rumena ruža koju prikazujemo Mariji; dragocjen biser što joj ga poklanjamo; čaša ambrozije i božanskog nektara kojim je nuđamo. Sve su to poredbe svetaca. Zato vas vruće molim, iz ljubavi koju imam prema vama u Isusu i Mariji, da vam ne bude dosta Mala krunica Presvete Djevice, nego da molite i treći dio ružarija, a također, imate li vremena, i čitav ružarij svakoga dana, pa ćete na času smrti blagoslivljati dan i sat kad ste mi povjerovali; i poslije sijanja s blagoslovom Isusa i Marije požet ćete vječne blagoslove u nebu: Tko obilato sije, obilato će i žeti (2Kor 9,6)» (PP 249 254).
«Šesta vježba: Marijina pjesma Veliča Marijini sluge, da zahvale Bogu na milostima koje je udijelio Presvetoj Djevici, molit će često “Veliča”, ugledajući se na bl. Mariju d’Oignies i na više drugih svetaca. To je jedina molitva i jedino djelo koje je sastavila Presveta Djevica, ili radije koje je Isus učinio u njoj, jer je on govorio na njezina usta. To je najveća pohvalna žrtva koju je Bog primio u Zakonu milosti. To je, s jedne strane, najponizniji i najzahvalniji, a s druge strane najdivniji i najuzvišeniji od svih himana: u njemu ima otajstava tako velikih i tajnih, da ih sve ne znaju ni anđeli. Gerson, vrlo pobožan i vrlo mudar naučitelj, pošto je utrošio velik dio svog života sastavljajući veoma učene i pobožne rasprave o najtežim predmetima, sa strahom se je prihvatio na koncu života, da protumači “Veliča” i da tako okruni sva svoja djela. On nam iznosi mnogo divnih stvari o tom krasnom i pobožnom himnu u knjizi in-folio koju je sastavio o njemu. Među ostalim kaže da ga je sama Presveta Djevica molila često, a osobito poslije svete pričesti kao zahvalu. I učeni Benzonij protumačio je “Veliča” i donio više čudesa, što ih je proizvela moć ove molitve, te kaže da se đavli tresu i bježe kad čuju ove riječi iz “Veliča”: … rasprši one koji su oholi u misli srca svojega (Lk 1,51)» (PP 255).
«Sedma vježba: Preziranje svijeta. Vjerne sluge Marijine treba jako prezirati, mrziti i izbjegavati pokvareni svijet i služe se u tu svrhu vježbama preziranja svijeta, koje smo naveli u prvom dijelu» (PP 156). Montfort ovdje govori o prvom dijelu Rasprave koji je izgubljen. Distancirati se od svijeta, izbjegavati duh svijeta i grijeh je sastavni dio svake kršćanske duhovnosti a mora biti usklađeno s prisutnošću među ljudima i naviještanjem spasenjasvijetu u Isusu Kristu.

Kako živjeti duhovnost posvete Isusu Kristu po Mariji kod svete pričesti

Sv. Ljudevit, na kraju Rasprave, donosi nauk kako živjeti duhovnost posvete kod sudjelovanju na Euharistiji i na poseban način kod svete pričesti. Marija nas uči da dublje zaživimo i to središnje otajstvo kršćanskog života i jedan od najvažnijih trenutaka na putu rasta u vjeri. Ne radi se o tome da mi doslovno izmolimo cijelu ovu pripravu, nego da uđemo u duh koji nam svetac poručuje. Montfort bi htio da stvaramo u duši duhovni stav sjedinjenja s Marijom, slikom Crkve koja u vjeri prihvaća Isusa. Sam sv. Ljudevitna kraju kaže da će Duh Sveti duši koja se na ovaj način pričešćuje nadahnuti druge slične misli.
«Prije pričesti:1. Ponizi se duboko pred Bogom. 2. Odreci se svoga sasvim pokvarenoga dna i svoje priprave, makar se ne znam koliko pričinjala dobra tvome sebeljublju. 3. Obnovi svoju posvetu govoreći: Sav sam tvoj, moja draga Gospodarice, i sve je moje tvoje. Zamoli ovu dobru Majku da ti pozajmi svoje Srce, da u nj primiš njena Sina s njenom pripravom. Prikaži joj da bi trpjela slava njezina Sina, kad bi on bio primljen u tvoje tako prljavo i tako nestalno srce, koje bi Isusu okrnjilo slavu ili ga izgubilo. Ali ako se ona hoće nastaniti kod tebe, da sama primi svoga Sina, to joj je slobodno zbog vlasti koju ima nad srcima, a njen će Sin na taj način sasvim lijepo biti primljen od nje bez ljage i bez pogibelji da bude uvrijeđen ili izgubljen: Bog je posred nje, poljuljat se neće (Ps 45,6). Reci joj pouzdano, da je sve ono dobra što si joj darovao mali doprinos njezinoj časti, ali da joj svetom Pričešću želiš darovati onaj isti dar koji joj je nekoć darovao vječni Otac, i da će biti više počašćena tim darom, nego da joj daruješ sva dobra svijeta. Reci joj, napokon, da Isus, koji je ljubi neizmjerno, želi opet s ugodnošću otpočinuti u njoj, premda će se to zbiti u tvojoj duši, prljavijoj i siromašnijoj od staje, u koju mu nije bilo teško doći, jer je u njoj bila ona – Marija. Zamoli je da ti daruje svoje Srce ovim nježnim riječima: Uzimam te za sve blago svoje. O Marijo, daj mi Srce svoje!
Za vrijeme pričesti: Stupajući da primiš Isusa Krista, poslije Očenaša, reci mu tri puta: Gospodine, nisam dostojan … Govoreći prvi put, pomisli na vječnog Oca, pa mu reci da nisi dostojan primiti njegova jedinog Sina zbog svojih opakih misli i svojih nezahvalnosti prema tako dobrome Ocu, ali eto Marije, njegove službenice: Evo službenica Gospodnja, koja to čini mjesto tebe i nadahnjuje ti najveće pouzdanje i nadu kod njegova božanskog Veličanstva: Jer si me posebnim načinom utvrdio u nadi. Reci zatim Sinu: Gospodine nisam dostojan… da nisi dostojan primiti Ga radi svojih nekorisnih i opakih riječi i svoje nevjernosti u njegovoj službi, ali ga ipak moli da ti bude milostiv, jer ćeš ga uvesti u kuću njegove rođene Majke i tvoje Majke, i nećeš mu dati otići dok se ne nastani kod nje. Uhvatih ga i neću ga pustiti,dok ga ne uvedem u kuću Majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje (Pj 3,4).Zamoli ga da ustane i da pođe k svom počivalištu i u svoj sveti šator.(usp.Ps 131,8) Reci mu da se nimalo ne uzdaš u svoje zasluge, u svoju snagu i u svoje priprave, kao Ezav, nego u zasluge, snagu i priprave Marije, svoje drage Majke, kao mali Jakov u brigu Rebekinu, i da se ipak usuđuješ približiti njegovoj svetosti, premda si grješnik i pravi Ezav, jer su tvoja snaga i nakit zasluge i kreposti njegove presvete Majke. Reci i Duhu Svetomu: Gospodine, nisam dostojan… da nisi dostojan primiti remek-djelo njegove ljubavi zbog mlakosti i opakosti svojih djela i svoga protivljenja njegovim nadahnućima, ali da je Marija, njegova vjerna Zaručnica, sve tvoje uzdanje, pa reci sa sv. Bernardom: Ona je moja najveća sigurnost, ona je sav razlog moga ufanja. Možeš mu se također pomoliti da opet siđe u Mariju, svoju nerazdruživu Zaručnicu, jer je njezino krilo jednako čisto i njezino Srce jednako užeženo kao što je i nekoć bilo; i da bez njegova dolaska u tvoju dušu ni Isus ni Marija neće biti oblikovani ni dostojno nastanjeni u tvojoj duši. Poslije svete pričesti. Poslije svete Pričesti, sabravši se u se i zatvorivši oči, uvedi Isusa u Srce Marijino. Daj Ga njegovoj Majci, koja će ga primiti ljubezno, smjestiti časno, klanjati mu se duboko, ljubiti ga savršeno, zagrliti ga nježno i iskazati mu u duhu i istini mnoge počasti, koje su nama nepoznate zbog naše guste tame. Ili se drži sasvim ponizna srca u prisutnost Isusa nastanjena u Mariji; ili se vladaj kao rob na vratima kraljevskog dvora, gdje je Kralj u razgovoru s Kraljicom; pa dok se oni razgovaraju i dok ne trebaju tebe, ti pođi duhom u nebo i svuda po zemlji i zamoli sve stvorove da zahvaljuju i časte i ljube Isusa i Mariju mjesto tebe: Dođite, poklonimo se… (Ps 94,6). Ili također moli sam Isusa, u zajednici s Marijom, za dolazak njegova kraljevstva na zemlji preko njegove svete Majke, ili ga moli božansku mudrost, ili ljubav Božju, ili oproštenje grijeha, ili koju drugu milost, no vazda preko Marije i u Mariji. Gledajući na se poprijeko, reci: Ne obaziri se, Gospodine, na moje grijehe, nego neka tvoje oči gledaju na Marijinu pravdu, to jest neka oči tvoje vide u meni samo Marijine kreposti i zasluge. A spominjući se svojih grijeha nadodaj: Neprijatelj čovjek to učini, a taj moj najljući neprijatelj, koji je počinio ove grijehe, jesam upravo ja. Možeš također reći: Od čovjeka opaka i himbena izbavi me (Ps 43,1), ili još: Ti treba da rasteš, a ja da se umanjujem(usp.Iv 3,30). Moj Isuse, ti treba da rasteš u mojoj duši, a ja da se umanjujem; Marijo, ti treba da rasteš u meni, a ja da budem manji nego sam bio. Ili reci ovo: Rastite i množite se (Post.1,28). Isuse i Marijo, rastite u meni i množite se vani u drugima. Bezbroj je drugih misli, koje nam Duh Sveti donosi na pamet, pa će ih donijeti i tebi, ako budeš dobro sabran, umrtvljen i vjeran ovoj velikoj i uzvišenoj pobožnosti, u kojoj sam te, evo, poučio. Ali, spomeni se da će Isus biti to više proslavljen što više pustiš Mariju da ona radi u tvojoj Pričesti, a da ćeš to više pustiti Mariji da radi za Isusa, a Isusu da radi u Mariji, što se dublje poniziš i budeš ih slušao u miru i šutnji, ne mučeći se da gledaš, kušaš i osjećaš. Jer pravednik živi o vjeri svagdje, a osobito u svetoj Pričesti, koja je čin vjere: Pravednik moj živi od vjere (Heb 10,38)» (PP 266 – 273).

Praktični savjeti življenja posvete: Uzgajanje i rast drveta života ili način kako da Marija živi i vlada u našim dušama

Na kraju Marijine tajne Montfort je htio duši dobre volje, koju Bog privlači na put posvete ili svetog Ropstva ljubavi dati praktične savjete za rast u duhu posvete. Put koji je svetac zacrtao je uzvišen: to je put svetosti, pristupačan poniznima, ali kako praktički živjeti takvim životom? Što raditi? Kako se vladati? Na to pitanje, koje su postavile mnoge duše, sv. Ljudevitovdje odgovara. Uspoređujući sveto Ropstvo s Drvetom života koje je Duh Sveti zasadio u našu dušu, Svetac nam daje kratki niz savjeta od velike važnosti. Napisani pod moćnim dahom presvetoga Marijina Duha, neiscrpljivo su plodni. Treba ih čitati i opet čitati, i što ih budemo više razmatrali i nastojali ih slijediti, otkrivat ćemo u njima sve veću dubinu i razboritost, pobjedničku snagu i božansku mudrost. Sveto Ropstvo ljubavi jest pravo Drvo života «Izabrana dušo, jesi li djelovanjem Duha Svetoga razumjela što sam upravo rekao? Zahvali Bogu! To je tajna skoro svima nepoznata. Ako si našla skriveno blago u Marijinu polju, dragocjeni evanđeoski biser, trebaš sve prodati da ga stekneš; trebaš prinijeti žrtvu sama sebe u ruke Marijine, i u njoj se sretno izgubiti da nađeš Boga sama. Ako je Duh Sveti zasadio u tvojoj duši pravo Drvo života, a to je pobožnost koju ti upravo rastumačih, trebaš uložiti svu moguću brigu da ga uzgojiš, da bi ti dao plod u svoje vrijeme. Ova je pobožnost gorušično zrno o kojemu se govori u Evanđelju; ono je po izgledu najmanje od svih zrna, pa ipak naraste dosta veliko i tjera svoju stabljiku tako visoko da ptice nebeske, tj. izabrani, na njoj savijaju svoje gnijezdo i odmaraju se u njezinoj sjeni za vrijeme sunčane žege i nalaze u njoj sigurno utočište protiv divljih zvijeri.Predodređena dušo, evo načina kako ćeš ga uzgajati
Kršćanska sloboda: Prvo. – Ovo Drvo zasađeno u srcu zaista vjernom, hoće da bude na punom vjetru, bez ikakva ljudskog oslonca; ovo Drvo, budući božansko, hoće da uvijek bude bez ikakva stvorenja koje bi ga moglo priječiti da se diže prema svom počelu, a to je Bog. Prema tome, ne smijemo se oslanjati na vlastitu vještinu, ili na svoje darove čisto naravne, ili na ugled i vlast ljudi: potrebno je da se utječemo Mariji i oslanjamo na njezinu pomoć.
Neprekidni kontemplativni pogled duše: Drugo. – Potrebno je da duša, u kojoj je zasađeno ovo Drvo, bude neprekidno zauzeta – poput dobra vrtlara – time da ga čuva i promatra. Jer ovo Drvo, budući da je živo i da mora dati plod života, hoće da ga neprekidni pogled i promatranje duše uzgaja i povećava; i posao savršene duše jest da na to neprekidno misli, da joj to bude glavno zanimanje.
Evanđeosko odricanje: Treće. – Treba iščupati i posjeći korov i trnje koji bi mogli vremenom ugušiti ovo Drvo ili ga spriječiti da donese svoj plod: to jest treba biti vjeran, te mrtvenjem i nanošenjem sile samom sebi presijecati i odrezivati sve beskorisne užitke i isprazne poslove sa stvorenjima, drugim riječima: razapinjati svoje tijelo,šutjeti i mrtviti svoja sjetila.
Daleko od samoljublja: Četvrto. – Treba paziti da ga gusjenice ne oštete. Te su gusjenice neuredna ljubav prema samom sebi i svojim ugodnostima što izjeda zeleno lišće i lijepe nade u plod koje je Drvo imalo: jer se samoljublje i ljubav prema Mariji nikako ne slažu.
Borba protiv grijeha: Peto. – Ne smijemo pustiti životinje da mu se približe. Te životinje su grijesi koji bi mogli zadati smrt Drvetu Života samim svojim dodirom: ne smije ga se dotaći ni njihov dah, to jest laki grijesi, koji su uvijek jako opasni ako o njima ne vodimo brigu.
Molitve i Euharistija: Šesto. – Treba neprestano natapati ovo božansko Drvo svetim pričestima, svetim misama i drugim javnim i privatnim molitvama, bez čega bi to drvo prestalo donositi ploda.
Vjernost i mir u kušnjama: Sedmo. – Ne trebamo se rastužiti ako ga vjetar trese i drma, jer je potrebno da ga vjetar kušnja trese da ga obori, da ga okruži snijeg i led kako bi ga pogubio: to jest ovu će pobožnost prema Presvetoj Djevici nužno napadati i protusloviti joj; ali ipak, ako ustrajemo da je gajimo, ne treba se ničega bojati.
Plod Drveta života, plod Marije jest Isus: Preodabrana dušo, budeš li na taj način uzgajala svoje Drvo života koje je nedavno zasadio u tvojoj duši Duh Sveti, uvjeravam te da će u kratko vrijeme tako visoko uzrasti da će nebeske ptice u njemu prebivati, i postat će tako savršeno da će konačno – kada za to bude vrijeme – dati svoj plod časti i milosti, to jest ljubaznog i poklona dostojnog Isusa, koji je bio i uvijek će biti jedini Marijin plod. Sretne li duše u kojoj je zasađena Marija – Drvo života; još sretnija ona u kojoj Marija raste i cvjeta; veoma sretna je ona u kojoj Marija donosi svoj plod; ali najsretnija od svih jest ona koja taj plod kuša i čuva sve do smrti i u vijeke vjekova. Tako budi». (MT 70-78)

Dragi brate i draga sestro u Isusu Kristu, evo prošli smo cijeli put priprave na posvetu Isusu Kristu po Mariji. Naime, ove vježbe priprave imaju za cilj uvođenje u duhovnost posvete. Da bi se dublje shvatila posveta trebamo nastojati živjeti ovu duhovnost u svakodnevici i često se u meditaciji i molitvi vraćati na njene izvore. Zato vam preporučamo ustrajno čitanje djela sv. Ljudevita. Amen!

Misionari Monfortanci – Družba Marijina


Foto: Pixabay.com

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.