Da bismo istinski rasli u svetosti, najvažnija krepost je milosrdna ljubav – istinska ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ali uz teološku krepost ljubavi tu je i krepost poniznosti. U određenom smislu one su dva stupa ili kamena temeljca za osobu koja doista teži životu autentične svetosti.
Živjeti krepost poniznosti znači živjeti u istini
Za veliku ženu, crkvenu naučiteljicu i učiteljicu molitve, svetu Tereziju Avilsku, poniznost je jednostavno istina. To je svijest o tome tko smo zapravo iz božanske perspektive, iz očiju Boga, autora svake istine. Zapravo, naše je dostojanstvo uzvišeno – stvoreni smo na sliku i priliku Božju i krštenjem pretvoreni u ikone Presvetoga Trojstva. Naša sudbina je neopisiva – biti ujedinjeni s anđelima i svecima na nebu kako bismo slavili Trojstvo za svu vječnost. Međutim, biti začet u izvornom grijehu, osjećati požudu i biti grešnik otkriva istinski palu ljudsku prirodu.
Doista, istinski ponizna osoba s najvećom jasnoćom prepoznaje da je sve dobro što je učinila i što je sposobna učiniti rezultat Božje moći, Božje milosti i Božje dobrote u njezinu životu. S druge strane, ponizna osoba priznaje da su svi njezini neuspjesi, posebno u moralnom području grijeha, posljedica njezine zlouporabe sposobnosti koje joj je Bog dao.
Stoga, s obzirom na činjenicu da je poniznost od najveće važnosti, nastojmo slijediti ovu krepost u našim životima, nastojmo je dostići i zasadimo je s dubokim korijenima u samo središte svoje duše. Neka naše riječi, djela, radnje i nakane uvijek budu prožeti i protkani istinskim duhom poniznosti.
Naravno, neka nam Isus i Marija budu uzori. Doista, oboje su bili najsvetiji ljudi koji su ikada hodali zemljom, ali i najskromniji. Isus samo jednom opisuje svojstva svog Presvetog Srca – Njegovo Srce je i krotko i ponizno. Neka molitva koja odzvanja u dubini naših srdaca bude molitva velike poniznosti Srca Isusova: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.
Sljedeći dio našeg promišljanja bit će određeni koraci koje možemo poduzeti kako bismo postigli ovu najuzvišeniju vrlinu, vrlinu poniznosti.
Strateški koraci za postizanje uzvišene kreposti poniznosti
Cijeni njezinu vrijednost
Nikada nećemo moći postići bilo koje dobro u našim životima ako ne razmatramo njegovu veličinu i vrijednost. Škrtci traže zlato, taština srca časti, a hedonisti osjetilna zadovoljstva. Zašto? Jer oni ta dobra smatraju vrijednima – iako su to idoli i lažne vrijednosti. Od najveće je važnosti promatrati i cijeniti poniznost u izgradnji svetosti i kao temeljnu podlogu za svetost. Ako to ne činimo, naša će životna težnja za svetošću biti izgrađena na pijesku i brzo će se srušiti!
Prosjaci pred Bogom
Sveti Augustin, citiran u Katekizmu Katoličke Crkve, tvrdi da smo svi prosjaci pred Bogom. Očajnički trebamo Boga za sve, u svemu ovisimo o Njemu. Posebno nam je potreban Bog kako bismo živjeli kreposne živote i odrekli se ponosa – potpune suprotnosti poniznosti – u svim veličinama i oblicima. Isus nam je zapovjedio: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7) Naša molitva? Gospodine, daj mi blago i ponizno srce.
Poslušnost u duhovnom usmjerenju
Svi mi imamo „mrtve kuteve“ u našim životima, a posebno u našim duhovnim životima. Dobro uvježban duhovnik uvelike nam pomaže na putu do neba.
To konkretno znači da prilikom usmjeravanja moramo biti dovoljno ponizni da poslušamo duhovnika, koji je Božji kanal istine i milosti. Bez sumnje, jedno od obilježja autentične svetosti svete Faustine Kowalske bila je njezina poslušnost duhovnom vodstvu. Bez poslušnosti doista nema rasta u poniznosti, a svetost je blokirana i onemogućena.
Prihvaćanje bratske opomene
Ovo doista boli, ali je neophodno za naš duhovni rast i naš rast u poniznosti: prihvaćanje bratske opomene. Inače, zbog našeg urođenog ponosa, kada nam netko ukaže na nešto u životu što treba ispraviti, mi se naježimo, ustuknemo pred opomenom, a ponekad uzvratimo obrambenim frontalnim napadom. Jednostavno se opiremo mogućnosti da nam se ukaže na naše nedostatke – to je zbog prevelikog ponosa. Sveti Dominik Savio uspostavio je prijateljstvo s drugim dječakom u oratoriju svetog Ivana Bosca. Savio je inzistirao da njegov prijatelj bude iskren i da mu ukaže na njegove neuspjehe kako bi mogao napredovati u svetosti. Prije nego što je napunio 15 godina, Savio je već dostigao herojske kreposti i svetost te biva proglašen svetim.
Prihvati poniženja
Možda je još teže od prihvaćanja bratske opomene dragovoljno prihvaćanje poniženja koja se obrušavaju na nas. Htjeli mi to ili ne, bit ćemo poniženi. Naša zlatna prilika je upravo u onom trenutku kada Bog dopusti da budemo poniženi. Naša prirodna sklonost je da uzvratimo. Reakcija je svetaca nakon poniženja šutnja, molitva za osobu koja ih je uvrijedila i sjedinjenje poniženja s Isusovim poniženjima koja je pretrpio u svojoj gorkoj, okrutnoj i ponižavajućoj muci. Bez Božje milosti to je nemoguće, ali s Bogom je sve moguće!
Humanitarni rad i služenje
Ovo je zanimljiv obrat: milosrđe i služenje kao prilaz poniznosti. Zapravo, svaki put kad se stavimo u službu drugih, primjenjujući milosrđe i ljubav prema drugima, u isto vrijeme rastemo u poniznosti. Zapravo, kada primjenjujemo milosrđe – nadnaravnu ljubav prema Bogu i bližnjemu – rastemo u svim drugim krepostima, a to uključuje i poniznost.
Razmatraj tri dimenzije Isusova života – očitovanje njegove velike poniznosti
Njegovo utjelovljenje
Činjenica da je Isus, druga osoba Presvetog Trojstva, zapravo uzeo ljudsko tijelo i postao čovjekom, bila je golem korak u poniženju i poniznosti. Bog je postao čovjekom da bismo mi mogli postati sinovi i kćeri Božje.
Njegovu muku
Svi elementi i detalji muke našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista očituju zapanjujuću i izuzetnu poniznost. Međutim, možete jednostavno uzeti Isusovo krunjenje trnjem – treće žalosno otajstvo svete krunice. Ruganje, sarkazmi i uvrede, vezivanje očiju, zatim udaranje šakom i udaranje po licu, čupanje njegove brade, pljuvanje u lice, i najvažnije, krunjenje oštrim i prodornim trnjem. U svemu tome, riječima proroka Izaije, on je bio poput nježne, tihe ovce koju vode na klanje. Razmišljajući o Kristovoj muci, naš bi se ponos trebao strmoglaviti u dubine.
Isusovu prisutnost u misi i euharistiji
Većina katolika zanemaruje odlazak čak i na nedjeljnu misu. Mnogi uzimaju svetu misu zdravo za gotovo. Drugi opet primaju Isusa u stanju smrtnog grijeha, čime ga ponovno razapinju. Zapravo, Isus, prisutan u Svetohraništu, zaboravljen je, napušten i ostavljen diljem svijeta. Sve navedeno izvor je probadajućih i prodornih poniženja za Isusa, Gospodara Gospodara, Kralja Kraljeva, najvećeg Ljubitelja svih Ljubitelja.
Svijest naših prošlih grijeha i Božje milosrđe
Kada smo u iskušenju da budemo uzdignuti na visoku nogu oholosti, moglo bi biti vrlo korisno i pogodno za naš duhovni rast u svetosti i poniznosti prisjetiti se koliko puta smo iznevjerili Gospodina Isusa i srama nakon tih djela. Doista, to nas može držati poniznima, čak, najblaže rečeno, vrlo poniznima!
Marija – uzor svetosti i poniznosti
Od svih Božjih stvorenja Marija je bila daleko najveća. Ali bila je i najponiznija od svih žena. Njezine riječi oslikavaju njezinu veliku poniznost: „Evo službenice (sluškinje) Gospodnje… Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje… Što god vam rekne, učinite!…“ Nekoliko riječi koje imamo o Mariji u Svetom pismu naglašavaju uzvišeni karakter Marijine svetosti, ali posebno njezinu poniznost.
Posljednja misao za rast u poniznosti. Jedno od najučinkovitijih sredstava kojima možemo rasti u poniznosti je primanje euharistijskog Gospodina Isusa u svetoj pričesti s najboljim raspoloženjem. Primajući euharistijskoga Gospodina, trebamo ga moliti da nam daruje svoje Srce i reći s velikim žarom i vjerom:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Ovo je doista prečac i do svetosti i do duboke poniznosti srca.
Fr. Ed Broom, OMV – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Oxa Roxa – Unsplash
