Ovo je svjedočanstvo samo na slavu Presvetoga Trojstva, na čast Blažene Djevice Marije, a svima vama koji budete čitali neka bude na obraćenje i poticaj na molitvu te spoznaju da On u ruci drži svijet!
Mirna trudnoća, buran porod, oluje dijagnoze
Majka sam triju prekrasnih curica. Kada mi je prva cura imala 8 mjeseci, ostala sam trudna. Trudnoća je prolazila mirno i relativno brzo. Kada sam ušla u 8. mjesec trudnoće, bebi je srce padalo na 30 te skakalo do 210 otkucaja – CTG je bio jako neuredan. Nastavila sam češće pratiti trudnoću kroz ta dva mjeseca, uz mirovanje da ne dođe do ranijeg poroda jer sam stariju curicu rodila ranije.
Na redovnom CTG-u zadržali su me u bolnici te porodili. Iz nekoga razloga im se žurilo. Beba je rođena u terminu. U induciranim trudovima je porođena takvom silinom da su mi vikali da ne tiskam. Začula sam njezin plač te su mi je dali na prsa. Bila je modro-ljubičaste boje. Sjećam se da sam joj stavila znak križa na čelo i tad su je uzeli. Ginekolog je dolazio dva puta i govorio da je sve u redu. Došla sam u sobu, no nisu mi donosili dijete. Muž nije htio kući. Liječnici su izbjegavali odgovore na moja pitanja sve dok sestra nije došla po nas da dođemo u dječju sobu. Pedijatar je rekao da ima povećano srce te da se hitno premješta na KBC Rebro. Sve što sam upitala jest idem li s njom, ali nisam smjela.
Odlazak poduprt lancem molitelja
Možda će vam zvučati čudno, no moje je srce preplavio mir. Kao da se rijeka mira razlila mojim srcem. Dopustili su nam da se preko inkubatora pozdravimo s njom te je odvezli. Kad je muž otišao doma, pola noći sam plakala i u suzama zaspala.
Rečeno nam je da zovemo u Zagreb jer su dijagnoze bila teške i nimalo dobre – dvije srčane mane: cijanotična srčana greška i kardiomiopatija. Međutim, po dolasku u Zagreb liječnici su rekli da ne vide ništa na srcu, ali da ima visok plućni tlak (plućnu hipertenziju) te da moraju pričekati stabilizaciju tlaka da bi odlučili je li potrebna operacija srca.
Tu je već Isus intervenirao. Dok je beba bila na putu za Zagreb, ja sam molila. Molio je muž, molila je moja obitelj, molila je moja molitvena zajednica, moji prijatelji, a i ostale zajednice. Skupilo se mnoštvo ljudi u molitvi i tu se pokazala snaga molitve.
Nakon dva dana došla sam u Zagreb jer me nisu ranije otpustili iz bolnice zbog lošega fizičkoga stanja. Oprostila sam se od starijeg djeteta teška srca i s još težim srcem gledala svoje maleno u onom inkubatoru sa cjevčicama i sondom. Nije dobro probavljala mlijeko i teško je disala. Nakon dva dana je prebačena na postintenzivnu njegu. Osim problema na srcu i plućima dobila je još dvije dijagnoze: stridor i laringomalaciju, te je isprva primala hranu na špricu.
Došla sam do točke slamanja
Nakon 7 dana sam je prvi put primila na ruke, a nakon 10 na prsa. Nije mogla bez kisika, odmah bi poplavila bez njega. Nakon 2 tjedna je prebačena u našu lokalnu bolnicu. Na izlazu su nam rekli da ima rupicu na srcu, povećanu desnu stranu srca i stridor zbog kojeg nećemo smjeti pustiti da plače iz svega glasa. Disanje joj je bilo kao hukanje vlaka. Plakanjem bi parala zrak. Rekli su da ima problema s mozgom što je mene zateklo jer do tad nitko nije spomenuo sličnu dijagnozu. Osim što je hipoksična, rekli su da je imala krvarenje 2. stupnja, edem, cistu, ugruške na mozgu te da će možda imati mentalnih oštećenja.
Tu sam se slomila. Jecala sam iz dubine duše i mislila da neću imati snage za dalje. Prije povratka u naš grad, otišli smo na Kamenita vrata. Moje je dijete otpočetka trudnoće bilo predano Mariji i njoj sam se kao majka molila.
Ostali smo još 10 dana u bolnici u našem gradu. Dobili smo pulsni oksimetar za kućnu upotrebu te smo pratili saturacije i disanje. Zamislite kako smo skakali na svako pištanje aparata. Bili smo upozoreni da ako poplavi, moramo odmah u bolnicu. Uspjeli smo sačuvati da se dijete ne razboli te je držali 4 mjeseca u izolaciji, koliko je bilo rečeno.
Prognoze nisu bile obećavajuće
S 5 je mjeseci prestala piti lijek za srce. Kad mi je u posjetu došla patronažna sestra, pročitavši sve nalaze rekla je: „Zahvalite Gospi i upalite 100 svijeća što nema ove dijagnoze koje su prvotno rekli da ima jer bi morala presaditi srce. Nastavili smo kontrole kod kardiologa, neuropedijatra te fizijatra. Došlo je i do 8. dijagnoze – Distoni sindrom. Bila je asimetrična tako da je bila zavijena udesno glavicom i luk bi radila desnom stranom tijela. Rečeno nam je da ima prazne komore u mozgu. Prvo je bio obuhvaćen cijeli mozak, zatim lijeva polutka i sve je nestalo.
S 8 je mjeseci prestala posjećivati neuropedijatra. Rekli su da možda neće samostalno sjediti. Rekli su da će joj možda stopalo biti okrenuto udesno. Rekli su da će možda imati metalnih i fizičkih smetnji. Rekli su da će nam trebati i operacija srca. Rekli su da ne može bez kisika.
Snaga je došla od Gospodina
Pitali su me odakle mi snaga i zašto tako smireno razgovaram. Pitali su svašta, a ja sam znala tko ima zadnju riječ. Riječ života vječnoga ima moj Gospodin, moj Isus koji je sve što su rekli mojoj djevojčici da će možda imati – otklonio.
Poharala je rehabilitaciju godinu dana i prohodala na Gospu Bistričku. Uskoro će proslaviti u Gospinu mjesecu svoj 4. rođendan. Još uvijek jednom godišnje ide kardiologu i fizijatru na kontrolu, ali moje je dijete dobro. Pametno, veselo, plavih uvojaka i očiju boje neba sjajnoga. Gospino dijete koje je nadišlo sve dijagnoze i loše prognoze. Ide sa svojim roditeljima i sestrama na svetu misu i slavi svoga Boga.
Bog se i dalje proslavlja
Bog se, osim po našoj drugoj kćerkici, nastavio proslavljati i dalje. Treću sam curicu dobila prije nepunih 8 mjeseci. Osjetila sam u srcu poziv na život. Molila sam godinu dana za to dijete. I u trećoj trudnoći su me pratili od početka zbog mogućih komplikacija, a i bila je to jedna teška trudnoća. Za bebu su rekli da ima Downov sindrom. U 29. tjednu se okrenula na zadak, no nakon usrdne molitve u 35. tjednu vraća se natrag glavicom. Meni su dijagnosticirali potencijalnu epilepsiju, no nisam prihvatila terapiju nego sam uzela terapiju euharistijskoga Isusa. Par dana prije poroda su me ostavili na održavanju trudnoće i ubrzo je stigla moja treća curica, živa i zdrava.
Kristova riječ je uvijek zadnja
Ali, dragi moji, što možete naučiti iz ovoga dijela moga života? Da se života ne bojite! Ne bojte se prihvatiti i primiti Isusa, ne bojte se predati Njemu, pasti na koljena. Kada sam rekla: „Bože, kako hoćeš. Ako je Downov sindrom, ti si ga tako želio i oblikovao“, tek onda kada prihvatimo, onda dobijemo blagoslove. Da, spremna sam i otvorena za nove živote. Da, stvoreni smo za vječnost. Zato, draga sestro i majko, ne boj se života! Ne boj se vjerovati Bogu, oče i majko! Jer jedno je što kaže svijet, a zadnje je ono što kaže Krist. A On je Put, Istina i Život!!
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Teito
