Kao katolici, često slušamo o važnosti otvorenosti životu i o velikoj vrijednosti roditeljstva kroz koje sudjelujemo u Božjoj ljubavi i stvarateljskoj moći i gradimo obitelj, „kućnu crkvu“. Slavimo rođenja djece u našim zajednicama, a kada vidimo dotjeranog mladoženju i sramežljivu mladenku prvo nam na pamet može pasti pitanje: „Kada ćemo slaviti krštenje njihova prvog djeteta?“ A što ako se, unatoč želji za zasnivanjem obitelji, ništa ne događa? Mjeseci postaju godine, a naposljetku primite dijagnozu neplodnosti.
Jedan je put možda zatvoren, ali postoje i drugi načini kako biti ispunjen i donijeti ploda
Takve vijesti može biti teško čuti i prihvatiti, pogotovo dok drugi oko vas primaju dar novog života u svoje obitelji. Ako nemaju dijete, brojnim katolkinjama okolina stalno poručuje da su sigurno sebične, da su previše usredotočene na svoju karijeru, ili da se jednostavno možda nisu dovoljno potrudile ili dovoljno žarko molile.
Iako su se stereotipi promijenili, na kraju možete početi vjerovati da morate postati majka ili ćete biti nesretni do kraja života. To nije nužno istina, ali ako u to vjerujete i opsjednuti ste time, to može postati samoispunjavajuće proročanstvo. Prvi korak u prevladavanju te negativnosti je shvatiti da je normalno osjećati se razočarano, deprimirano i izolirano – ali i da iz toga postoji izlaz.
Dijagnoza neplodnosti uzrokuje visoki psihološki stres
Psihološka istraživanja pokazuju da neplodne žene depresiju doživljavaju jednakim intenzitetom kao osobe koje su terminalno bolesne.
Rađanje djece je normalan i očekivan događaj koji je često ključan dio identiteta i društvenog okruženja neke osobe; ako ne možeš začeti i roditi djecu to znači da ćeš propustiti brojna iskustva i važne događaje koje rađanje djece uključuje. Ako nikada ne postaneš majka, nećeš biti niti baka. Nećeš doživjeti prvi zub, prvi korak ili prvi osmijeh svog djeteta. Nikada se nećeš pripremati za prvu pričest svoje djece niti ćeš biti prisutna na njihovim vjenčanjima.
Osjećaj gubitka i bespomoćnosti koji iz toga proizlazi može biti traumatičan. Možemo doći u iskušenje da sažalijevamo sami sebe, da se žalimo i da sami sebe gledamo kao žrtve. Možemo početi pretjerano štititi sami sebe i graditi identitet žrtve. Ako ne možemo imati majčinstvo, trajno mučeništvo može postati nesvjesna zamjena.
„Zašto se to dogodilo meni?“ pitamo sami sebe. No realnije pitanje je: „Zašto se to ne bi dogodilo meni?“ U svačijem je životu prisutna određena količina patnje. Bol neplodnosti je izolirajuća, ali ni plodnim ženama nije lako. Njihova se djeca ponekad teško razbole ili umru, ili se one same ponekad smrtno razbole dok su im djeca još malena. Majčinstvo nije samo ispunjenje i sreća, ono može donijeti različite oblike patnje koje samo jedna majka može iskusiti.
Kušnja neplodnosti je izazov, baš kao i rođenje djeteta
Potrebna je poniznost kako bi neplodna žena prihvatila svoje stanje i priznala sebi i drugima: ona nikada neće biti biološka majka. To je stanje koje je izvan njene kontrole, i što ga prije prihvati, to bolje. Bog je to dopustio, u okviru svog plana punog ljubavi. Da, jedan put je zatvoren, ali drugi su putovi otvoreni, a moći ćemo ih vidjeti kada prestanemo očajnički udarati po zaključanim vratima. Kada prestanemo žaliti sami sebe i ponovno preuzmemo inicijativu u svom životu, bit će lakše. Prihvaćanje nam daje snagu i pomaže nam nastaviti svoj život s više velikodušnosti, gledajući svoju neplodnost ne kao kraj puta, nego kao ogromnu priliku.
Prvo se pobrinite za sebe
Prije nego što se pobrinemo za druge, moramo se pobrinuti sami za sebe. Moramo se suočiti s vlastitim teškim osjećajima i naučiti njima upravljati na zdrav način.
Ako je par neplodan, muž i žena mogu podijeliti svoju bol. Važno je stalno obnavljati osjećaj bliskosti među supružnicima i učvršćivati svoj odnos. Dopustite da vas ova poteškoća zbliži, umjesto da vas udaljava.
Obično je dobra ideja potražiti stručnu pomoć kako bi se mogli nositi s tugom koja je prisutna. Može pomoći i terapija, osobito što se tiče odnosa s vlastitim tijelom. Lako je odbaciti ono za što vjerujete da vas je iznevjerilo i početi patiti od psihosomatskih tegoba, zanemarivati sebe te dobiti na težini ili se izgladnjivati. Važno je prigrliti sebe i svoje tijelo.
Dobro je naučiti vježbe opuštanja, vježbe disanja i tehnike koje nam pomažu nositi se s teškim emocijama. Također mogu pomoći radionice i seminari koji poboljšavaju naše vještine i kvalitetu života. Trebamo uživati u onom što imamo, umjesto da se mučimo s onim što nam je uskraćeno – ali to ponekad zahtijeva trud. Moramo to željeti.
Imate pristup psihološkim i duhovnim zalihama snage koje niste nikad ni znali da imate, ako koristite ispravna sredstva. Ono što se na početku čini kao slijepa ulica može postati sredstvo koje Bog koristi kako bi nam pomogao da otkrijemo svoj poziv da ostvarujemo „duhovno majčinstvo“ kao dar koji blagoslivlja živote drugih.
Duhovno majčinstvo kao vrijedan oblik majčinstva
U Familiaris consortio, apostolskoj pobudnici o obitelji u suvremenom svijetu, Ivan Pavao II. istaknuo je da biološko majčinstvo nije jedini način na koji se može biti majka:
„i onda kada je rađanje nemoguće, bračni život čuva svu svoju vrijednost. Tjelesna neplodnost može, doista, za bračni par biti prilika da pružaju druge značajne usluge životu ljudske osobe, kao što je usvojenje, različiti oblici odgojnog djelovanja, pomoć drugim obiteljima, siromašnoj i hendikepiranoj djeci.“
Činjenica da nemamo djece ne treba nas definirati. Mi smo puno više od naše neplodnosti. U trenutku dijagnoze možemo proći kroz teške trenutke, ali iz tog mračnog tunela možemo izići snažniji i otvoreniji budućnosti i novim mogućnostima. Ne smijemo se usredotočiti na svoja ograničenja, radije se trebamo usredotočiti na sve dobre kvalitete i talente koji nas čine takvima kakvi jesmo: Božji dar sami sebi i drugima.
Ako ste preko križa neplodnosti shvatili da je Božja volja za vas udomiti ili posvojiti dijete, pročitajte svjedočanstva:
Udomljeno dijete je vaše i vi ste mu sve
Zyta Rudzka – Aleteia
Prevela: Anđela Pivac
Foto: Unsplash
