Kumstvo je velika čast, ali budući da je to sveta i časna služba, ona je također nedvosmisleno vrlo odgovorna služba. Za sve što činimo u životu postoji odgovornost i to u odnosu na ono što ta odgovornost traži. Primjerice, odlučimo li se graditi kuću, moramo unaprijed isplanirati sve troškove, redovite i izvanredne, kako bi gradnja kuće bila uspješno privedena kraju i kako bi ta zgrada bila zapravo dom, a ne tek kuća za stanovanje.
Odgovornost je, u tom smislu, na projektantu čija konstrukcija mora predvidjeti različite prirodne okolnosti, naime, mjesta i stabilnosti temelja na kojem se kuća gradi, klimatskih uvjeta, nadmorske visine itd., kako bi kuća, kakvi god vanjski uvjeti bili, bila čvrsta i stabilna. Velika odgovornost, osim na arhitektu, je i na samim izvođačima: poštivaju li naputke projektanta pri izboru prikladnih materijala, poštivaju li standarde u odnosima tih materijala, njihovim kombinacijama, kao i načinu na koji će te iste materijale povezati u jedan čvrst sklop.
Odgovornost je, nadalje, i na onima koji će biti svojevrsno osiguranje (banka, osiguravajuća kuća, jamci) da, kada se eventualno dogodi neka šteta, pokriju troškovi štete, tj. da se narušenoj zgradi-domu obnovom povrati prvotni sjaj. Odgovornost je, dakle, višestruka i tiče se više ljudi.
Odgovornost prema ljudskom životu daleko je veća od odgovornosti za bilo koji projekt
Kada je u pitanju ljudski život, i tu je ne samo od važnog nego sudbonosnog značenja da uvjeti podizanja „zgrade ljudskog života“ budu temeljito ispoštivani. Kao što znamo, „Arhitekt“ ljudskog života je sam Bog. Prema Božjem nacrtu po kojem smo kao ljudska bića stvoreni na njegovu sliku, graditelji života, tj. roditelji se, u bračnom (intimnom) činu upuštaju u stvaranje života.
Stvoreni/rođeni život – dijete – plod je ponajprije Božjeg nacrta, a potom roditeljske ljubavi i genetike njihova tijela i karaktera. No sigurnost zgrade novoga života ne završava samo na tjelesnosti i genetici. Naime, i dijete je poput kuće u čijim se „zidovima“ (tijelu) nalazi stanar koji tu kuću čini domom. Taj stanar je Duh Sveti. Sveto pismo stoga kaže ‘Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama!’ (1 Kor 6,19). To znači da, kada govorimo o ranije spomenutoj gradnji kuće, ukoliko se najvažniji „materijal“ koji jednu kuću čini domom izgubi – a to je obiteljska atmosfera – ta zgrada postaje ruševna.
Kumovi su pozvani ulagati plemeniti materijal duhovnosti u život krštenog djeteta
Shodno tome, ukoliko se u dijete ne ulaže „plemeniti materijal duhovnosti“ (a to je Božji ili Kristov Duh), ta zgrada je od samog početka polovična ili napuknuta. Upravo tu dolazi na red, slikovito govoreći, „osiguravajuća kuća“, tj. kumovi. Oni su „duhovni jamci“, „duhovna banka“, „osiguravajuća kuća“, „kreditori duhovnog života“ zgrade djeteta, koja redovito živi i puni se „kamatama“ nedjeljne mise kako bi mogla jamčiti da dijete-kumče ima trajnu duhovnu stabilnost.
Dok roditelji djetetu osiguravaju i brinu se za tjelesne potrebe, ne smiju izgubiti iz vida još važnije, duhovne potrebe. Prvi korak u tome je sakrament sv. krštenja. No, to je tek prvi korak. U tom slučaju, izostanu li drugi koraci te se dogodi da je djetetu ugrožen duhovni, tj. sakramentalni život, kumovi imaju zadaću stalno podsjećati roditelje na dana krsna obećanja ili pak, s druge strane, kreditiranjem, tj. vlastitim primjerom euharistijskog života, čak i vođenjem djeteta-kumčeta na nedjeljnu misu, osiguravati djetetu (uz ili umjesto roditelja) doista sve nužno potrebno za „Život“. Bez duha, kuća je pusta. Bez euharistije, kuća je gladna. Bez ispovijedi, kuća je u rasulu. Bez molitve, kuća je nezaštićena…
Zato, dragi kumovi, želim vam puno uspjeha i Božjeg blagoslova u podizanju najdragocjenije kuće, ne samo u dom nego u Hram sveti – u Gospodinu.
vlč. Tihomir Kosec – Žena vrsna
Foto: TeiTo
