Laudato si – enciklika pape Franje o okolišu

Donosimo sažetak Papine enciklike o okolišu "Laudato si" u kojoj papa Franjo razvija cjelovitu ekologiju, koja se ne odnosi samo na zaštitu klime.

1605

Briga za zajednički dom

„Laudato si“ je enciklika pape Franje o okolišu. Na 222 stranice  Papa razvija cjelovitu ekologiju, koja se ne odnosi samo na prirodu i klimu, nego ima i „veliku sliku“ u vidu.

U uvodu, Papa upućuje na ekološke pristupe u porukama svojih prethodnika i poziva se na svetog Franju Asiškog. U glavnom dijelu svoje enciklike, Franjo najprije daje kratak pregled trenutne ekološke krize (Poglavlje 1) i zatim predviđa biblijski temelj zauzimanja za okoliš (Poglavlje 2). U nastavku govori o uzrocima krize (Poglavlje 3) i predstavlja koncept cjelovite ekologije (Poglavlje 4). Konačno, Papa želi „nastaviti s nekim detaljnim uputama za dijalog i djelovanje, koje utječu na svakog od nas, kao i međunarodnu politiku“ (Poglavlje 5). U zaključku daje savjete ljudskom sazrijevanju „koji su nadahnuti blagom kršćanskog duhovnog iskustva” (Poglavlje 6).

 

Uvod u encikliku

„Hvaljen budi, moj Gospodine, po našoj sestri majci Zemlji, koja nas hrani i vodi te proizvodi razne plodove, šareno cvijeće i bilje.” Citat iz „Pjesme stvorova“ svetog Franje Asiškog uvodi nas u encikliku ” Laudato Si – O brizi za zajednički dom” pape Franje, daje joj ime i u isto je vrijeme njezin program. Jer ova sestra i majka „jeca zbog štete“ koja joj se diljem svijeta nanosi. Ona je opljačkana, ranjena, bolesna. Zbog toga se Franjo svojim pismom ne obraća samo katolicima ili svim kršćanima, nego svakoj osobi „koja stanuje na ovom planetu.“

Na početku svoje poslanice Papa ukazuje na ekološke pokušaje u porukama svojih prethodnika: opomena pred nuklearnim ratom svetog Ivana XXIII., na svetog Ivana Pavla II. koji je pozvao na ekološko obraćenje diljem svijeta i Benedikta XVI. koji je ukazao na rane prirodnog i društvenog okoliša. Konačno, on ukazuje na svetog Franju Asiškog, koji se zalagao upravo za brigu o siromašnima te radosno i autentično življenu cjelovitu ekologiju.

Franjo poziva „cijelu ljudsku obitelj da se ujedini u potrazi za održivim i cjelovitim razvojem“. Izričito zahvaljuje onima „koji se bore isticati važnost rješavanja dramatičnih posljedica uništenja okoliša u životima najsiromašnijih ljudi svijeta“. Papa uspoređuje moćnike i gubitak interesa za druge, zbog kojih su „mnogi napori traženja konkretnih rješenja za krizu okoliša uzaludni“. Enciklika bi trebala pomoći da „prepoznamo hitnost i ljepotu izazova koji stoji pred nama“.

Papa piše da posebno siromašni pate od problema kao što su prirodne katastrofe, koje su posljedica globalnog zatopljenja. Slika prikazuje štete koje je tajfun Haiyan uzrokovao na Filipinima. (ispod fotografije)

Poglavlje 1 – Što se događa našem domu?

U prvom poglavlju svoje enciklike Papa daje pregled trenutne ekološke krize: zagađenje zraka ili planine otpada, klimatske promjene (Odjeljak I.) ili gubitak životinjskih i biljnih vrsta (III.). Franjo imenuje štete koje je čovjek nanio prirodi, koje on pripisuje modernoj „kulturi otpada“. Siromašni posebno pate od problema, kao što su nedostatak vode (II.) ili prirodnih katastrofa koje su posljedica globalnog zatopljenja. Vodeće ličnosti u gospodarstvu i političari vodećih industrijskih zemalja, međutim, nastoje „prikriti ove probleme ili zatajiti njihove simptome.”

Ipak, prema Franji, ne trpi samo priroda štetu. I sam čovjek pati. Razina kvalitete života je u mnogim regijama Zemlje pala (IV.): na primjer zbog „socijalne isključenosti, nejednakosti u dostupnosti i potrošnji energije i drugih službi“. Posljedice su rastuće nasilje, agresija i povećana uporaba droga. Franjo ih je označuje kao pokazatelj da „rast u posljednja dva stoljeća nije bio pravi cjelovit napredak u svim njegovim aspektima“. Slično misli o dinamici medija kao i digitalnom svijetu i govori o gomilanju podataka „koje zasićuje i zamagljuje  te završava u jednom obliku duhovnog zagađenja“.

Tema, koja je dosad određivala Papin pontifikat, je apel za zalaganje za siromašne i borbu protiv globalne društvene nepravde (V.). To se također odražava u njegovoj enciklici. Uistinu, ekološki pristup je  uvijek  društveni pristup „koji mora preuzeti pravednost u diskusijama o okolišu, kako bi se čuo jauk siromašnih, kao i jauk Zemlje“, objašnjava Papa. Na primjer, iscrpljivanje zaliha ribe šteti posebno onima koji žive od zanatskog ribolova i ne mogu steći svoje prihode na drugi način. No umjesto rješavanja problema siromašnih, neki „neće predložiti ništa više od smanjenja nataliteta“. Time bi moćnici željeli ozakoniti sadašnji model raspodjele.

Na kraju poglavlja, Papa najoštrije kritizira „slabe reakcije“ (VI.). Optužuje politiku za „podložnost tehnologiji i financijskom sektoru“, što se, na primjer, pokazuje u neuspjehu svjetskog vrha u pitanjima zaštite okoliša. Gospodarski interesi lako uspijevaju postići nadmoć nad općim dobrom i manipulirati informacijama, kako ne bi naštetili njihovim planovima. No, i stanovništvo poziva Franju na djelovanje. Ekološka osjetljivost doduše raste, no štetne potrošačke navike se ne mijenjaju, nego postaju još gore.

Poglavlje 2 – Evanđelje stvaranja

Papa se najprije pita zašto je u pismu, koje je upućeno svim ljudima, jedno poglavlje posvećeno vjeri (I). On naglašava da, s obzirom na kompleksnost ekološke krize, rješenje ne može biti osnovano samo na jednom putu i da bi se trebala čuti  i vjerska mudrost sa svojim vlastitim jezikom. Nadalje, Papa Franjo ukazuje na to da je Krist svojim vjerskim uvjerenjima bio motiviran na brigu o prirodi i brigu o najslabijim osobama.

Pomoću biblijskih priča Papa Franjo pokazuje „neizmjerno dostojanstvo svake osobe” te poziva da se ono štiti (II). Ljudskost temelji na tri međusobno povezana odnosa: s Bogom, bližnjim i sa Zemljom. „Prema Bibliji, ta su tri životno važna odnosa raskinuta, ne samo izvana, nego i u našoj nutrini. Taj raskid je grijeh.“, piše Papa. Grijeh se pokazuje „danas sa svom svojom razornom moći u ratovima, u raznim oblicima nasilja i zlostavljanja, u zanemarivanju najslabijih i u napadima na prirodu“.

Papa žestoko odbija da bi iz Božjeg naloga ljudima da vladaju Zemljom mogla proizaći apsolutna vlast nad drugim stvorenjima. Navodi više primjera u kojima Sveto Pismo, štoviše, poziva ljude da se brinu o životinjama. Pozivajući se na Poslanicu o okolišu Njemačke biskupske konferencije, ističe da druga stvorenja nisu u potpunosti podređena dobrobiti čovjeka, kao da u sebi ne posjeduju nikakvu vrijednost.

Cijeli svemir nije nastao kao rezultat bezobzirne svemoći, demonstracije sile ili želje za samopotvrđivanjem, nego iz ljubavi (III). Ujedno ističe da su judeo-kršćanska razmišljanja demistificirala prirodu i više joj ne pripisuju božanski karakter. Kad bi čovjek spoznao krhkost prirode, iz toga bi morala proisteći odgovornost i napraviti se odmak od „modernog mita o neograničenom materijalnom napretku“.

Za kraj, Papa Franjo govori o temama koje stalno prate njegov pontifikat: siromaštvo i nepravda (V). Papa kritizira činjenicu da se neki ljudi smatraju vrjednijima od drugih – i to na temelju materijalnih dobara. U tom kontekstu, naglašava i kršćansku tradiciju koja  privatno vlasništvo ne smatra apsolutnim (VI). Umjesto toga, ono bi uvijek moralo služiti i općem dobru. Pozivajući se na papu Ivana Pavla II., on poziva na načelo „zlatno pravilo“ društvenog ponašanja. Time Franjo stavlja „ozbiljno u pitanje nepravedne navike dijela čovječanstva.“

Poglavlje 3 – Ljudski korijeni ekološke krize

Papa Franjo korijen ekološke krize vidi u ljudima: On postavlja „tehnokratsku paradigmu“ koja danas općenito vodi k djelovanju: Što se može učiniti, bit će učinjeno, napredak zbog samog napretka, logika rasta više u tehnici nego u gospodarstvu. Kod toga gledište napretka i ljudske kreativnosti nije odvraćajuće i pesimistično: on naglašava koristi i velike uspjehe koje su postigli znanost i tehnologija (Odlomak I.).

S Romanom Guardinijem Papa  Franjo kritizira nedostatak obrazovanja o pravilnoj uporabi ove moći, koja je uvijek dvosmislena i zbog toga se  mora ograničiti etikom, kulturom i duhovnošću. To se odnosi na bioinženjering koji ne odbacuje u potpunosti, preko pokusa na životinjama, koje se smiju provoditi samo zbog ljudi, pa sve do ljudskog rada koji ima vrijednost i ne bi trebao biti osiguran isključivo gospodarskim ograničenjima (III.).

Središnja tema je kompleksna stvarnost koja se ne može shvatiti, ograničava se na pojedine dijelove znanosti i izdvojene aspekte: Čak i filozofiju i društvenu etiku, jer ne služe samo prirodne znanosti spoznaji stvarnosti. Franjo govori o „modernom antropocentrizmu“ koji stavlja „tehnički razum iznad stvarnosti“. Papa ideju koju je osnažio već u „Evangelii Gaudium“ izlaže opet ovdje. Njegova kritika ne služi samo relativizmu u odnosu na istinske doktrine, nego posebno „praktičnom relativizmu“: pogrešno upućenoj egocentričnosti ljudi koji sebično ne vide potrebe drugih.

Ekologija ne bi mogla postojati bez odgovarajuće antropologije, piše Papa: Odnos s okolišem se, za njega, ne može zamisliti bez odnosa sa sučovjekom i Bogom, u odnosu sa stvarnošću stvaranja. Tu se dotiče pitanja bioetike i zaštite života, o kojima Franjo razmišlja u kontekstu odgovornosti stvaranja. Papa Franjo je sažeo poglavlje u jednoj rečenici: „Tehnologija odvojena od etike teško može sama ograničiti svoju moć“.

U praktičnom smislu Papa se posvećuje i pitanjima urbanog razvoja. Kako socijalne nepravde mogu izgledati, pokazuje ovaj „slum“ ispred moderne poslovne zgrade u Bombayu. (ispod fotografije)

Poglavlje 4 – Cjelovita ekologija

Papa Franjo ekologiju ne veže strogo uz zaštitu prirode: prema njemu se radi o cjelovitoj ekologiji; njoj pripadaju i ljudske i socijalne dimenzije. Papa još jednom ističe kako su problemi usko povezani i zbog toga nije moguće pronaći samo djelomična rješenja iz isključivog stajališta dijela znanosti: umjesto toga, trebamo integrirati i povezati različita stajališta i oblike spoznaje (Odlomak I.).

Kod toga je važno uzeti u obzir i društvene institucije, za koje se isprva čini kao da nisu uže povezane s ekologijom. Franjo veliku važnost pridaje vladavini prava i dobrom upravljanju vlašću: nije dovoljno imati zakone koji štite ljude i okoliš, oni moraju doista biti i provedivi. Uz prirodnu baštinu Papa Franjo stavlja i povijesnu, umjetničku i kulturnu baštinu. Čak i kad bi globalna kultura i zakonodavstvo površno služili ekološkim ciljevima, to ne bi bilo svrsishodno: lokalni uvjeti su presloženi za to, potrebno je supsidijarno ostvarenje koje proizlazi iz vlastite kulture kako bi se postigla stvarna održiva rješenja opisanih problema – to se izričito odnosi i na kulturu domorodaca, koji ne bi smjeli biti podcijenjeni zbog svog načina života (II.).

Papa Franjo dosljedno ne promatra samo obuhvaćene državne institucije, nego i svakodnevni život: s velikom toplinom opisuje kako kvaliteta života ljudi ovisi o svakodnevnoj suradnji i brizi za dobro i solidarno susjedstvo. U praktičnom smislu posvećuje se urbanim pitanjima: oblikovanju javnog prostora, stanovanju, javnom prijevozu – sve su to područja koja za Franju pripadaju ekologiji svakodnevnog života (III.). Kratko, ali jasno, dotiče se pojma „ekologije čovjeka“  koji je postavio Benedikt XVI., obvezu ljudi na poštivanje vlastite prirode, a posebno spolnosti kao muškarca i žene – razlika koje se ne bi smjele izbrisati.

Poglavlje završava s dva principa: opće dobro (IV.) i međugeneracijska pravednost (V.). Opće dobro, koje Papa Franjo s koncilskim dokumentom „Gaudium et spes“ određuje kao „skup onih uvjeta društvenog života koji omogućuju društvenim skupinama i njihovim pojedinim članovima punije i lakše ispunjenje vlastite savršenosti“, treba biti središnji princip uređenja svake institucije. Posebna pažnja posvećena obitelji kao jezgri društva i skrbi za najsiromašnije. Sve to nije ograničeno na kratkoročnu sadašnjost: održivost je određena  budućim generacijama, njihovim pravima i pravednim zahtjevima. „Kakav svijet želimo ostaviti onima koji dolaze nakon nas, djeci koja sada odrastaju?“ – ovo pitanje u svim njegovim aspektima s otvorenim pogledom na stvarnost, promišljeno u svojoj ukupnosti je zadatak kojim se Papa Franjo bavi u svojoj enciklici.

Poglavlje 5 – Neke smjernice za pristup i djelovanje

Papa najprije navodi što bi se moralo dogoditi u dijalogu o okolišu međunarodne politike da bi izašli iz „spirale samouništenja“ (I). On kritizira činjenicu da još nema učinkovitog oblika međunarodnog „vodstva“ koje bi rješavalo probleme zaštite okoliša i društvenih problema ili promicalo energetsku učinkovitost i održivu poljoprivredu. Među ostalim, Franjo kritizira sastanke o okolišu na svjetskom vrhu posljednjih godina. On zahtjeva odgovarajuća sredstva kontrole, periodične provjere i kazne za prekršitelje.

Papa zatim odbacuje neke prijedloge o kojima se raspravlja, kao emisijske certifikate (ne donose „radikalne promjene“ sa sobom) ili internacionalizaciju troškova zaštite okoliša (zemlje u razvoju su u nepovoljnom položaju). Kako bi smanjili probleme pojedinih država i zajednica (II), zahtijeva zalaganje protiv nepovoljnih prilika te promicanje dobre prakse i kreativnosti. Također je važan kontinuitet, a ne kratkovidnost potrošačkog društva.

Papa Franjo poziva na prognozu utjecaja velikih projekata na okoliš od samog početka. Trebalo bi uključiti transparentne procese donošenja odluka koji su slobodni od ekonomskih i političkih pritisaka i uključiti sve zainteresirane strane. Ako to ne bi bilo osigurano, projekti bi morali biti zaustavljeni ili izmijenjeni. Papa oštro kritizira što se gospodarstvo i politika premalo stavljaju u „službu života“ (IV): „Politika se ne smije pokoriti gospodarstvu, a ono se ne smije podložiti diktatu i paradigmi tehnokracije orijentiranoj učinkovitosti“. Financijska kriza od prije sedam godina, potrošači, nije bila iskorištena kao prilika za razvoj gospodarstva temeljenog na etičkim načelima.

Papa Franjo naglašava da prijedlozima rješenja ne želi zaustaviti ljudski razvoj: „Međutim, moramo se uvjeriti da usporavanje određenog ritma proizvodnje i potrošnje može biti povod drugačijoj vrsti napretka i razvoja“. Na kraju Papa oštrim riječima poziva na akciju: „Ako politika nije u stanju probiti nastranu logiku, čak i kada ona ne proizlazi iz bijednih govora, mi ćemo nastaviti bez započinjanja velikih problema čovječanstva“. Trebalo bi promisliti sveukupnost zbivanja, jer nije dovoljno uzeti u obzir „površna ekološka razmišljanja“.

Poglavlje 6 – Ekološki odgoj i duhovnost

U šestom poglavlju enciklike Papa Franjo pokazuje kako ljudi mogu pronaći način života u vidu zaštite okoliša i uzajamnog poštovanja. „Čovječanstvo se mora promijeniti“, on ne zahtijeva ništa manje. Najprije apelira da ostavimo iza sebe način života koji je  previše usmjeren na potrošnju, a premalo na bitne vrijednosti (Odlomak I).

U tu svrhu Papa Franjo daje konkretne savjete. Između ostalog, ovdje spada da mi, kao potrošači, moramo odgovorno konzumirati. Uporaba plastike i papira bi se mogla ograničiti i mogao bi se koristiti javni prijevoz. Ali trebalo bi potaknuti i društvo (II). Ljudi bi se mogli angažirati u političkim strankama ili inicijativama (V).

Novom načinu života kojem težimo može doprinijeti i obrazovanje za okoliš (II). Ovdje Papa Franjo posebno spominje obitelj. Ali i Crkva bi morala tome doprinijeti seminarima i obrazovanjem svojih redova. U svezi s time, Franjo ističe da nije dovoljno postaviti pravila, nego da moramo promijenili svijest.

Kršćanska duhovnost bi mogla poslužiti kao izvor te promjene svijesti. Ona predlaže „jedno drugačije, skromnije poimanje kvalitete života“ (III, IV). U konačnici, radi se o uvjerenju da je „manje-više“. Jedan izraz toga stava je molitva kod stola, koja podupire zahvalnost za darove stvaranja. „Štititi Božja djela“, poštovati ljude i ne prečuti sebe  dio je kršćanske duhovnosti.

Prema Franjinom shvaćanju, izražena je veza čovjeka sa stvaranjem u sakramentima (VI), Svetom Trojstvu (VII), Bogorodici Mariji (VIII) i vjerovanju u vječni život (IX). U Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga vidi se da je sve međusobno povezano. Ono kao da poziva na „duhovnost globalne solidarnosti“.

Papa zaključuje encikliku s dvjema molitvama, „Molitvom za našu Zemlju“ i „Kršćanskom molitvom sa stvorenjem“.

Gabriele Höfling, Agathe Lukassek, Felix Neumann und Björn Odendahl – Katholisch.de

Prevela Ivana Čurila

Foto: Pixabay.com

In this article