Tu si, Isuse. Pored mene. Zaodjeven u sjaj i veličanstvo svoje. Tu si više nego ikada dosada. Tvoja blizina i Tvoja prisutnost ispunjavaju moju dušu. Hrani me Riječ Tvoja kada mi kažeš:
„Ja i Otac jedno smo.“
(Iv 10,30)
Tko je vidio mene, vidio je i Oca.
Kad si Ti tu, tu je i Otac i čitavo nebo. Zapanjuje me količina ljubavi koju izlijevaš na mene. Biti tako blizu Tebi, živome Bogu. Istome onome koji je prije dvije tisuće godina hodao ovom zemljom. Onome koji je ozdravljao. Srca skršena i slomljena liječio. Biti tako blizu istome tome Bogu.
Bogu koji ljubi. Miluje pogledom svojim. Bogu čije je milosrđe neiscrpno.
Utisni Lice svoje milosno u dušu moju
Promatram te u bjelini Presvetoga Sakramenta, kako je milost Tvoja tako divna! Nismo je zaslužili ničime. A i dalje nas ljubiš. Mene ljubiš. „Milostiv si i milosrdan, strpljiv, bogat milošću i vjernošću (Izl 34,6).“
Isuse, sve što imam od Tebe je. Nisam ja postigla ništa zbog svoje dobrote il’ ljepote. Niti zbog talenata svojih il’ znanja svoga. Nije moja mišica donijela spasenje meni. „Nego desnica Tvoja i lice tvoje milosno jer si nas ljubio (Ps 44,4).“
To Lice sveto koje je bilo izudarano, popljuvano i psovano.
Stajao si tamo. Sam. Usred prostorije. Učenici su se razbježali. A prije su te pratili u stopu. Vezanih ruku, već su te vukli iz Maslinskog vrta. Mogu osjetiti smrad grijeha koji se nakupio u tim ljudima, kako su te jedva čekali osuditi. A Ti, Isuse, samo si tamo stajao. Svet. U prljavoj haljini. Veličanstven. Moj Bog.
Veliki svećenici tražili su kako da te optuže. Jedan od slugu svećenika Ane pljusnuo te po obrazu jer si mu odgovorio. Tom pljuskom te htio poniziti. A ti si i dalje tamo stajao. Ponosno. Svet i veličanstven. Ta pljuska ima takvu težinu. Pljusnuti Sina Božjega. Dok su drugi gledali i rugali se. Isuse, i mene boli ta pljuska. Boli me još više jer sam ti je i ja mnogo puta dala. Svakim svojim grijehom. Pokrivam se pred Licem Tvojim jer me tako sramota, Isuse. Ali ono što ti činiš, boli još i više. Ti k meni dolaziš. Podižeš mi glavu i ljubiš me. Kao Mariju Magdalenu.
Lice me Tvoje spasilo
Lice Tvoje milosno, koje večeras gledam, me spasilo. Nije me osudilo. To sveto Lice nije prestalo ljubiti. I onda kad su te nakon bičevanja dovukli u malu prašnjavu sobu. Navukli preko Tvojih leđa težak, grez plašt. Koji je Tvoje rane učinio još bolnijim. Stavili su na Tvoju Svetu Glavu krunu od trnja. Nisu je samo prislonili, nego su je zaboli u Tvoje čelo. U Tvoju glavu. Dok krv nije potekla. I to im je bilo malo. Onda su te još pljuskali po Licu. Udarali. Pljuvali. Prašina i znoj na Tvome Licu pomiješani s Krvi Tvojom donijeli su spasenje duši mojoj. Prosti mi, moj Isuse. Mnogo sam puta i ja s vojnicima bila. Kad sam te u drugima i u sebi ranjavala.
Promatrajući Lice Tvoje želim da i meni poput Veronike utisneš obris Lica svoga. U srce moje. U dušu moju. U pogled moj.
„Ali je On bio ranjen za naše grijehe,
Izbijen za naše opačine.
Za naše spasenje bila je kazna na njemu.
Njegovim modricama mi smo se iscijelili.“(Iz 53,5)
Njemu će služiti potomstvo moje, moja će duša za Njega živjeti
„Neću vas ostaviti sirote, doći ću k vama.“ (Iv 14,18)
Jer još malo pa ćeš nam doći i naše nam radosti nitko neće uzeti. U onaj dan kad nam dođeš Ti. Sve će tad nestati. I brige i problemi. I tuge i žalosti. Ništa nije važno osim tebe, Isuse. Bez svega mogu. Bez zraka i vode. Al` bez ljubavi Tvoje ja se gušim. Samo me Ona drži i čini boljom osobom. Bližom Tebi.
Tebi će služiti potomstvo moje. I potomstvo potomstva moga. Moja će duša samo za Tebe živjeti. I svi koji u zemlji snivaju Tebi će se jedinome klanjati. Svi će pred Tobom koljena prigibati. I oni koji su te pljuskali. I oni koji su te slavili.
A ja, o Bože moj, duboko te molim da Licem milostivim svojim u svaki atom moga bića utisneš svoju muku. Neka mi bude pred očima vazda. Da nikad ne zaboravim kolika je ljubav Tvoja.
Vodila te sve do same smrti na križu.
Hvala Ti. Hvala veličanstveni, divni, prelijepi, Isuse moj.
Iva Čolić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
