„Glazbena predaja sveopće Crkve predstavlja blago neprocjenjive vrijednosti, koje se između ostalih izraza umjetnosti ističe time što ono, kao sakralno pjevanje sljubljeno s riječima, tvori nuždan i neodjeljiv dio svečanoga bogoslužja. Doista, sakralne su napjeve pohvalama isticali i Sveto pismo i sveti oci, a u novije su doba rimski prvosvećenici, počevši od sv. Pija X., potanje osvijetlili služničku ulogu sakralne glazbe u bogoslužju. Sakralna će glazba stoga biti to svetija što se bude tješnje povezala s bogoslužnim činom, bilo da srdačnije izrazi molitvu bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću.“
Sacrosanctum Concilium, br. 112
Citat iz konstitucije o Svetoj liturgiji II. vatikanskog sabora pomoći će nam razumjeti bit ovoga teksta, ali bilo bi dobro da svatko za sebe pročita tu konstituciju. Svatko tko živi zna koliko je pjesma važna za život jednoga čovjeka. Gotovo ništa nas ne može toliko visoko dignuti ili baciti tako nisko kao određena pjesma u „pravom“ trenutku našega života. Dovoljno je otići na svadbeno slavlje i pogledati plesni podij kako bi nam sve bilo jasno kad se pitamo o moći jedne pjesme. Stoga ni liturgijsko slavlje nije lišeno glazbe još od svojih početaka ako znamo da su Krist i apostoli pjevali psalme na Posljednjoj večeri (usp. Mk 14,26). Problem liturgijske glazbe javlja se tijekom više stoljeća te su bile potrebne mnoge intervencije mjerodavnih crkvenih vlasti kako bi se održao neki red unutar jednoga slavlja.
Liturgijska glazba nastaje iz liturgije, nikako se ne unosi u liturgiju nešto nastalo izvan nje
Problem koji se javljao tijekom stoljeća bio je uzrokovan time što glazba koja se izvodila u liturgiji nije izvirala iz liturgije, nego je nastajala u drugom okruženju i bivala unesena u liturgijsko slavlje. Liturgičar Michael Kunzler tako donosi da je temeljni problem liturgijske glazbe u povijesti zapadne liturgijske glazbe to što su bogoslužje i glazba bili jedno od drugoga razdvojeni. Tako je Tridentski sabor morao uvesti neka ograničenja, a potom i pojedine pape kroz povijest od kojih je najpoznatiji dokument pape Pia X., Tra le sollecitudini, koji je bio poput kodeksa svete glazbe. Potom je II. vatikanski sabor donio neke smjernice u saborskoj konstituciji o liturgiji, ali iz iskustva vidimo kako se nije puno toga promijenilo, dapače otišlo je u nekim slučajevima u gorem smjeru.
Tako danas u našim liturgijskim slavljima imamo mnoštvo pjesama koje nisu nastale iz liturgije, nego su nastale negdje drugdje, ali su „svoje mjesto“ našle upravo u liturgijskim slavljima ili bolje rečeno pojedini su im dodijelili mjesta koja im ne pripadaju. Ovdje bih se ponajprije zadržao na „pjesmama za mlade“ jer se s njima puno više susrećem, ali dalje napisano vrijedi za sve nepravilnosti unutar liturgijskih slavlja. Ne dotičem se „pjesama za stare“ jer teško staroga psa možemo naučiti novim trikovima, a za pravu liturgijsku obnovu potrebno je odgajati nove generacije koje će znati pisati i skladati u skladu s nekim pravilima, ali prvenstveno s nastojanjem da liturgijska glazba nastaje iz liturgije.
Potrebno je razlikovati što je lijepo i prikladno za osobnu molitvu, a što za liturgiju
Današnje pjesme koje se mogu čuti na „misama za mlade“ jesu najčešće pjesme nastale unutar protestantskoga kruga i to su pjesme u odnosu JA – BOG bez ikakve poveznice sa zajednicom koja slavi. To je prvi i temeljni problem svih tih pjesama jer ne postoji više netko drugi, nego ostajemo samo ja i moj Bog te moji osjećaji prema Njemu. To je lijepo i pohvalno za vlastitu sobu, ali nipošto za jedno liturgijsko slavlje koje uključuje zajednicu.
Tako se zapravo zajednica dijeli na pojedince koji se žele lijepo osjećati, a o tome papa Benedikt XVI. progovara u kontekstu poganskih kultova i kršćanskog preuzimanja glazbe kada kaže:
„Zbog toga je Crkva morala biti kritična spram postojeće glazbe narodâ; ona nije mogla biti puštena u svetište bez preobrazbe: kultna glazba poganskih naroda ima drukčiju vrijednost u ljudskoj egzistenciji od glazbe kojom stvorenje proslavlja Boga. Ona u mnogim slučajevima cilja na to da uz pomoć ritma i melosa izazove ekstazu osjetila, ali upravo tako ne stavlja osjetila u duh, nego pokušava duh zavezati u osjetila i osloboditi ga takvom ekstazom. U takvu je osjetilnomu pomaku, koji se ponovno vraća u modernoj ritmičkoj glazbi, „Bog”, kao čovjekovo spasenje, pozicioniran posve drukčije nego u kršćanskoj vjeri. Koordinatna mreža egzistencije, kozmosa kao cjeline, postavljena je drukčije, odnosno sasvim suprotno. Ovdje glazba doista može postati „zavodnica” koja čovjeka odvodi u krivi smjer. Ovdje glazba ne služi pročišćavanju nego omamljivanju.“
Tako i današnje pjesme, nastale u nekom drugom okruženju, a ne liturgijskom, nemaju u vidu zajednicu, nego samo osobni odnos s Bogom, što je u potpunoj suprotnosti s naravi liturgijskog slavlja.
Liturgijska glazba izriče vjerske istine
Drugi problem jest taj što danas pjesme koje se izvode u liturgiji ne izriču vjerske istine, nego osobna uvjerenja, a i kako bi mogle izricati istine vjere ako nisu nastale unutar katoličke vjere? Potrebno je ponovno probuditi unutar nas zanimanje za istine naše vjere jer vjerujem da više ljudi posjeduje „narančastu“ ili „plavu“ pjesmaricu, negoli „crveni“ katekizam. Tu su naravno odgovorni i pastiri pojedinih zajednica koji imaju odgovornost za vođenje zborova, ali svjestan sam toleriranja mnogo toga upravo zbog današnjeg stanja unutar Crkve, jer smo sretni da imamo nekoga pa radimo s time što imamo. To ne bi trebalo biti opravdanje jer smo pozvani odgajati ljude za ono što je ispravno, a ne za ono u čemu se oni trenutno lijepo osjećaju. Ako bismo u neku dramu ubacili glazbu iz dječjeg crtića samo da bi se netko lijepo osjećao, bismo li ocijenili takav film kao kvalitetan ili kao parodiju?
Kada promotrimo tekstove pojedinih pjesama koje se redovito mogu čuti na liturgijskim slavljima ili pobožnostima (npr. euharistijsko klanjanje), ne mogu, a da se ne zapitam, kome su te pjesme točno pisane? One su ponovno, najčešće pisane u odnosu JA – BOG, ali počesto tu Boga nema, odnosno ostaje kao „neizrečeni objekt“ naše pjesme. No ako bismo se maknuli iz tog pobožnog okruženja, mogli bismo lako to pripisati zaljubljenoj duši koja piše svojoj ljubavi. Sada će se odmah pozvati kritičari na odnos Zaručnika i zaručnice i to stoji u odnosu pojedinca i Boga, ali ne i u službi zajednice koja slavi određeno otajstvo kroz liturgijsko slavlje. Stoga je potrebno iznova čistiti naše osjećaje i pristupiti trezveno liturgijskom slavlju, a ne samo kroz prizmu moga lijepoga osjećaja kao člana nekog zbora.
Neka naša pjesma bude dostojna liturgijskog slavlja
Zbog svega navedenog potrebno je iznova tražiti putove ispravnog pisanja tekstova i glazbe za liturgijska slavlja. Nije dovoljno kritizirati ono što ne valja, nego je potrebno i ponuditi rješenja. Jedno od mogućih rješenja po pitanju tekstova jest da se na temelju liturgijskih tekstova napišu i pjesme za određene dijelove mise. Možemo tako uzeti darovnu molitvu 26. nedjelje kroz godinu i na temelju nje napisati darovnu pjesmu za konkretnu nedjelju. No to nije slučaj s psalmom za određenu nedjelju, ne možemo riječ Božju mijenjati našim pjesmama ili našim lijepim željama. Psalmi se mogu uglazbljivati, ali je potrebno zadržati originalni tekst prijevoda. Stoga bi bilo dobro obratiti pozornost na to, osobito u božićnom vremenu kada se psalmi i NEpromjenjivi dijelovi mise mijenjaju popijevkama nastalim unutra jednoga naroda.
Na kraju ovoga razmatranja ne želim donijeti neki konkretni sud koji bi počeo vrijediti od sada, nego želim da svatko tko ovo čita, zapita samoga sebe kako može doprinijeti onom ljudskom elementu liturgijskog slavlja. Ne budimo samo oni koji će kopirati tuđe pjesme (često teološki loše), nego budimo djelatni dionici naše liturgijske zajednice koja će tako moći u zajedništvu uzdignuti svoje glasove i tim glasovima podati hvalu Gospodinu. Iako smo pojedinci ipak smo dio iste Crkve i to bi nam trebalo biti primarno, a nema ljepšeg mjesta i vremena od liturgijskog slavlja gdje se iznova obnavlja savez između Boga i čovjeka. Neka onda i naša pjesma bude dostojna takvoga slavlja!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: esimrothlc – Cathopic
