Izazov majčinstva neponovljivo je i jedinstveno iskustvo u svakoj obitelji napose. No kako stvarno izgleda život jedne majke s dvanaestero djece? Lucija Stipanović odgovara na najčešća pitanja koja muče mnoge supruge i majke koje žele aktivno živjeti svoje poslanje i prakticirati vjeru unutar obitelji. Zavirite i pronađite poticaj za sebe!
Kako stvarno izgleda obitelj otvorena životu?
Lucija, majka si dvanaestero djece, u rasponu od osmomjesečnih blizanaca do sedamnaestogodišnjeg sina. Jesi li kao mlada djevojka ikada mislila da ćeš imati mnogobrojnu obitelj?
Naravno da ne. Budući da sam bila najstarija od 9-ero djece, kao djevojka sam budućnost zamišljala tako da ću kad odem od kuće napokon imati mira, tišine i vremena i prostora za sebe. Nisam htjela biti jedna umorna, frustrirana kućanica koja zapostavlja sebe i samo služi mužu i djeci. Planirala sam završiti studij književnosti i raditi u knjižnici među knjigama. No Gospodin je imao drukčiji plan za moj život i kad ga sagledam iz današnje perspektive, nije mi žao.
Očito je da ste kao supružnici otvoreni životu. Kako ste došli do takve odluke i preispitujete li se nakon svakog novog djeteta? Brinu li te financije?
Kao prvo, imati 12-ero djece nije samo stvar dogovora među supružnicima. To je jednostavno bila Božja volja za nas, poziv na koji smo bili pozvani odgovoriti s „da“ ili „ne“. Naravno da postoje sumnje, zabrinutosti za budućnost, ali ohrabreni osobnim susretom s Božjom riječi u zajednici nalazimo ohrabrenje i snagu za ići dalje i više nego što smo ikad zamišljali. U praksi to izgleda tako da nakon nekog vremena, kad zadnja beba malo naraste i uhvati rutinu spavanja i hranjenja, uklopi se u ritam i raspored obitelji, zajedno sagledamo imamo li stvarno objektivnih razloga da, ako je Božja volja, ne primimo još jedno dijete u našu obitelj. Ako smo nas dvoje supružnika dobro, ja se osjećam dobro i fizički i psihički, obitelj funkcionira uglavnom bez većih turbulencija, onda ne vidim razlog zašto ne.
Financijska stavka je jako varljiva jer smo prije 10-ak godina bili u kreditu i minusu, a sad smo u plusu. Da sam onda gledala na novac, danas bismo imali barem troje djece manje.
Znači, tebi i suprugu ide sve po planu?
Nije ni kod nas sve bilo isplanirano. Nama se, također, dogodilo par puta da nas je trudnoća zatekla. Jednom sam se našla i u takvoj situaciji da danas mogu razumjeti žene koje razmišljaju o abortusu. Taj neki osjećaj da je sada najgore vrijeme, da ja to ne mogu, a podsvijest viče da spašavam svoj život pod svaku cijenu… Ako tada žena nema uza se obitelj, prijatelje i bližnje, onda logičan slijed događaja vodi prema najgorem scenariju.
Kako na vašu neuobičajeno brojnu obitelj reagiraju vaši roditelji, a i sama djeca?
Moji roditelji (kao što sam rekla) imaju 9-ero djece i oni razumiju. Naravno da poznaju sve lijepe i teške strane života velike obitelji, ali podržavaju nas. Suprugovi su malo više zabrinuti za sina, što je razumljivo, ali vide da svako novo unuče donosi radost.
Djeca se uglavnom vesele. Neki stariji su na početku suzdržani jer im, naravno, dolazi i još obaveza, ali kasnije je lijepo vidjeti starije kako se zabavljaju s malima i koliko im postanu zanimljivi. Kroz razgovor im objasnimo da velika većina obitelji ima 2-3 djece. Kad ih upitam kako bi im bilo da imaju samo jednog ili dva brata, oni shvaćaju da bi im bilo tužno i dosadno. Jednostavno smo jedna drukčija obitelj i to će im s jedne strane biti križ kojim su označeni, ali također i veliko bogatstvo. Uostalom, kad nas roditelja više ne bude, ostavljamo im najveće bogatstvo – imat će jedni druge i nikad neće biti sami.
Organizacija je pola posla?
Sigurna sam da je potrebna dobra organizacija da bi velika obitelj uspješno funkcionirala. Kako uspijevate? Imate li neku ustaljenu rutinu? Razlikuje li se vaša svakodnevica po nečemu od ostalih?
Mislim da izgleda kao i u svakoj drugoj obitelji, samo što je količina hrane, odjeće i domaćih radova veća. Jutro je za kućanske poslove, kuhanje i učenje s mlađima. Volim sa svime završiti prije nego suprug dođe kući tako da ga dočekamo opušteni i veseli i da drugi dio dana bude za druženje. Popodne su nekima treninzi pa ode vrijeme i na odvoženje, bavljenje malenima i vječno pospremanje. Večera sa spremanjem za spavanje se rastegne na sat i pol do dva, slijedi zajednička molitva i u krevet. Napokon.
Misliš li da se kućanski poslovi dijele na „muške“ i „ženske“? Kako je to kod vas, sudjeluju li i djeca u pospremanju? Kako se boriš s rubljem i suđem?
Suprug je aktivniji i brži u svemu od mene. Voli raditi oko kuće, ali pomogne i u čišćenju kuće i oko djece. Djeca imaju svoje ustaljene zadatke; stariji imaju na brizi da kuhinja uvečer bude uredna i mašine s odjećom napunjene. Mlađi uglavnom dobivaju zadatke u hodu, već prema svojim sposobnostima.
Što se tiče rublja… Svaku večer pripremimo 2 perilice (od 7 i 9 kg) da završe pranje oko 6 ujutro. Poslije doručka se stavlja na sušenje i ako je lijepo vrijeme, već iza ručka se skida i slaže u ormare. Peglanje je sport kojim se zadnjih par godina više ne bavim, samo odjeća koja to zaslužuje ima taj tretman.
Navečer se pali i perilica za suđe. Neki veći komadi se peru na ruke tako da je dovoljna jedna. Navečer palimo i pekač tako da nas ujutro dočeka topli kruh.
Što je s prehranom? Planiraš li jelovnik unaprijed i imaju li djeca neke posebne zahtjeve? Ugađaš li im ponekad?
Moram naglasiti da nisam baš organizirana osoba. Unaprijed isplaniran jelovnik je više iznimka nego pravilo. Ali mora se početi kuhati do 11 da oko 12-12:30 ručak bude na stolu. Nekad djecu pitam što bismo mogli skuhati za ručak pa se tada dogovaramo. Kad je nekome rođendan, onda ima pravo na ručak koji želi. U kuhanju provedem oko sat vremena, a u čišćenju i spremanju kuhinje puno više i nema mu kraja. Zajutrak je jednostavan – kruh, maslo s marmeladom ili medom jer želimo da se osjeti razlika kad je Dan Gospodnji i kad je već zajutrak bogatiji, s više namaza i peciva. Za nedjeljni ručak također pripremam nešto što svi vole jer mi se barem nedjeljom ne da gledati kisela lica ako je nešto što netko ne voli. Tako da je nedjeljom na jelovniku uglavnom pizza.
Znači li ova dobra organizacija i da stigneš sve obaviti što si isplanirala za taj dan?
Naravno da ne stignem. Što od isplaniranoga napravih do poslijepodneva, napravih. Sutra je isto dan. A i dobro je da ne stižem sve jer bih u suprotnom počela ganjati rezultate i plusiće na tablici sa zadatcima – bila bih jedna obična kućanica-karijeristica (a nakon toga sigurno i vlogerica).
Shvatila sam da ne želim da mi život prođe u ganjanju rezultata, makar onih jedne kućanice. Djeca su ovdje par godina, za 10-ak godina neće više biti male djece, kuća će biti čista, sve na svom mjestu, a neki će tada vjerojatno već imati svoje obitelji i živote. Pa dok mogu, želim radije prioritet dati odnosima nego uspjesima. Na kraju krajeva, poanta svega nije moje ostvarenje (da navečer idem spavati zadovoljna sobom i svojim organiziranim životom) nego moje posvećenje. A to ide zajedno s poniznošću, svjesnošću da ne mogu sve, da nisam dobra u svemu i da mi je stvarno na puno polja potrebna Božja pomoć, a i pomoć drugih.
Pomoć je uvijek dobrodošla. Imaš li i ti dodatan par ruku koji ti uskoči po potrebi?
Da, dolazi nam jednom tjedno jedna gospođa da malo temeljitije očisti kuću. Ona je to sebi odredila kao neki zavjet, pa je na taj način i ona naš dobročinitelj. Za njih molimo svaku večer, da im Gospodin uzvrati stostruko, ovdje u blagoslovima, ali i gore u nebu.
Kad Providnost navrati…
Stavka o financijama nije nezanemariva. Jeste li se ti i suprug podijelili oko brige za prihode i račune?
Suprug je upravljanje financijama prepustio meni. On je zaposlen, a ja koristim rodiljni dopust. Meni te stvari idu malo bolje. U početku nam je išlo teže s novcem, nikad dovoljno za sve troškove… Bili smo 10-ak godina u minusu, ali smo poslije nekako isplivali. Naučili smo se prilagoditi trenutnoj situaciji i trošiti koliko imamo. Trenutno nemamo niti kredita. Prije 3 godine preselili smo se na selo, učimo kako raditi na zemlji i sa životinjama. Ako uštedimo, onda to uložimo u našu malu farmu. Naravno, veliku stavku u tome ima također i Providnost, svako toliko navrati i iznenadi nas kad najmanje očekujemo. Preko različitih ljudi kojima Gospodin otvori srce Providnost je postala praktički dio obitelji. To se baš ne može objasniti matematičkim i ekonomskim terminima, ali stvarno ne mogu reći da nam je ikad išta nedostajalo.
Postoji jedan ružan izraz, sigurno ti je poznat – da velike obitelji rađaju sirotinju. Kako odgovaraš na takva razmišljanja?
Sjećam se da su to komentirali još za moje roditelje. Tada mi je bilo baš neugodno. A danas, evo, sva moja braća i sestre završavaju fakultete, uz stipendije. Želim reći da oni koji imaju braću i sestre ne mogu biti sirotinja. Mislim da je veći problem duhovna i moralna bijeda. A skromnije prilike nekad potiču kreativnost, i sama bih se znala iznenaditi na kojim sam sve poljima mogla uštedjeti. Potrebe nam nikad nisu bile nezadovoljene. A želje su opasne, nekad kao zmaj kojem tek što riješiš jednu glavu, narastu još tri… Tako da mogu reći da znam oskudijevati, a obilovati malo teže. Bolje tako nego da je suprotno, zar ne?
… i vrijeme se stvarno umnoži
Ima li supruga i majka dvanaestero djece vremena za sebe? Imaš li hobije i uspiješ li ih ostvariti?
Ovisi o periodu. Nekad imam, a nekad nemam. Zadnje vrijeme nemam jer su blizanci od 8 mjeseci dosta zahtjevni, cijeli dan se samo vrtim ukrug oko kuće i djece, a ništa se ne vidi. Ima dana kad se osjećam kao surfer kojeg je poklopio val pa se samo vrti i vrti… Prije me je to frustriralo jer svatko ipak voli vidjeti rezultate i plodove onoga što je taj dan radio. A opet, kad se osvrnem, vide se plodovi i to lijepi. Ipak je Gospodin blagoslovio i tu monotonu rutinu i svakodnevicu.
Primjer plodova koji se pokažu tek s vremenom jest kad su ovaj Božić djeca napravila jako lijepe jaslice. Od tate su naslijedili umjetničku crtu i smisao za estetiku. Kad je došla jedna prijateljica, rekla sam joj: „Ja ti nemam ništa s time.“ Htjela sam, zapravo, reći da ih nisam ja radila. A ona mi na to kaže: „Kako nemaš?“ pokazujući na djecu. Pa da, netko je morao donijeti na svijet i podići te fantastične ljude!
A hobiji… Najdraže mi je čitati u tišini. Prije par godina naučila sam kukičati, ali sam dosad sigurno i zaboravila. Svirala sam kao dijete klavir, a sad jadan sintesajzer čeka i skuplja prašinu. Odredila sam dio vrta da ću u njemu uzgajati cvijeće, ali su većinu pojele kokoši. Čak i sukulente!
Ponekad se sažalijevam i mislim kako nemam vremena za sebe i za ono što volim. Ali nisam više nezadovoljna kao što bih prije bila jer ću ionako kad i ako dođem „gore“ imati vremena za sve: naučiti plesati, pjevati ojkavicu i sevdalinke pa i kvantnu fiziku, ako me još bude zanimala.
A vrijeme za supruga? Imate li neki poseban ritual samo za vas dvoje?
Nije nam teško odvojiti vrijeme samo za nas – mi volimo ispijati kavu pa barem 3-4 puta tjedno odemo sami na kavu. I dvaput tjedno idemo na susrete u zajednici. To mi je dovoljno. Koji put se popnemo na obližnje brdo (više iz ljubavi prema mužu nego iz vlastite pobude).
Kako Stipanovići žive vjeru?
Kako tvoja obitelj živi vjeru u svakodnevnom životu? Kako primjenjujete ono što nas Crkva uči? Na koji je način Bog prisutan u tvojoj obitelji?
Osim pohađanja mise i obiteljske molitve, živimo svojevrstan unutarnji dijalog s Bogom i jednu lakoću življenja jer znaš da je na kraju ipak sve u Božjim rukama. Naravno da se sa svoje strane trudim koliko mogu sve činiti što bolje, ta zato mi je Bog i dao razum i sposobnosti, nisam hipi koji živi samo sad, a sutra što bude. Ali postoji neka sigurnost da će sve biti dobro, da Bog i iz teških situacija i događaja izvuče neko dobro.
Evo, konkretan primjer: prije 11 godina, nekoliko tjedana prije poroda, saznali smo da dijete koje će se roditi ima ozbiljnu dijagnozu. Malo je reći da smo bili zatečeni. Sto pitanja. Kako? Zašto? Dobro, ako je to za moje obraćenje, zašto onda malo, nevino dijete mora trpjeti da bih ja bila bolja? Zašto ja ne dobijem kaznu koju sam zaslužila da se popravim? I onda, u besanoj noći, punoj strahova, neizvjesnosti, pitanja, vapaja trebam moliti. Jednu iskrenu, konkretnu molitvu.
Što točno da molim? Što konkretno želim? Da ozdravi? Pa i ne baš, nije u tome poanta svega, mog života i moje sreće. Zdravlje. Važno je, ali nije najvažnije. Tada mi je poput nadahnuća došla misao: Da se Bog proslavi! Želim da se preko tog djeteta Bog proslavi! U životu, u smrti, to više nije važno. Pa zato i živimo. Da se Bog preko našeg života proslavi, da drugi ljudi, gledajući naš život mogu reći: Da, Bog postoji i snažan je. Pa da Mu se i oni mogu obratiti kad im bude teško i da može i u njihovim životima činiti čudesa kao i u našem. Možda bi to bio otprilike odgovor na to pitanje.
Opiši nam malo vaš obiteljski molitveni život. Imate li neku ustaljenu rutinu ili je prožet svakodnevnim izazovima?
Molitveni život nam je borben, rastresen, nestalan, a ponekad čak i dobar. Problem je u tome što se ova mama ne ustaje ujutro kad bi trebala (barem sat ranije pa da lijepo u miru i sabranosti izmoli jutarnju iz časoslova zajedno s molitvom srca) nego tek kad mora već buditi djecu za školu i voziti u vrtić. Tako da to na kraju bude kako bude, skrivajući se od djece da se barem čujem dok molim. Ali tijekom dana s djecom u podne molimo Angelus, prije škole obavezno se pomolimo Anđelu čuvaru, pozdravimo Mamu Mariju i izmolimo molitvu sv. Josipu za tatu. Također nekad uhvatimo tijekom dana 5 minuta za Srednji čas, navečer se zajedno s djecom pomolimo i ako imamo još snage sami izmolimo Večernju.
Ne shvaćam više molitvu kao neku dužnost i obavezu prema Bogu nego kao svoje pogonsko gorivo. Auto može u leru još malo, ali ne previše. Redovito padam na ispitu povjerenja: ako sad stanem, izgubit ću vrijeme za neke poslove koje moram napraviti. A Bog je Gospodar vremena i svaki put se uvjerim da kad mu dam barem dio onoga što Mu pripada, On blagoslivlja i umnožava, pa čak i vrijeme…
Kaže se da je majka prva prenositeljica vjere svojoj djeci. Kako ti u tome uspijevaš?
Prenošenje vjere djeci ide, u prvom redu, kroz molitvu. Podsjećamo ih da je Bog tu, da je njihov Otac i da ih sluša, da razgovaraju s Njim kad im je teško, kad ih nešto muči ili boli. I anđeli čuvari su stvarni. Da svoja trpljenja nekad prikažu Gospodinu. Nedjeljom s njima molimo Pohvale, kad nakon psalama otvaramo nasumce evanđelje i svatko tada može reći gdje se može prepoznati, što mu ta Riječ govori za njegov život u odnosu na situacije koje je imao taj tjedan u školi, obitelji.
Roditelji također daju svoj odjek na Riječ. Jer i mama i tata su ljudi sa svojim manama, tvrdoglavostima. Ne mogu glumiti tu nekog nadahnutog propovjednika, a vide kako se ponašam cijeli tjedan. Poslije tata razgovara sa svakim kakav mu je bio tjedan, ima li nekih problema da mu može pomoći. Na kraju svatko zamoli za oprost druge koje je kroz taj tjedan povrijedio i svađao se. Roditelji također mole djecu za oprost: za srdžbu, kritiziranje, prigovaranje, nezainteresiranost, hladnoću.
Ipak, na kraju krajeva, vjera se najviše prenosi djelima i primjerom, najmanje riječima. Djeca gledaju i vide kako se mama i tata vole i poštuju, koliko imamo strpljenja jedno s drugim, koliko traju naše svađe, koliko se ljutimo na njih, jesmo li spremni žrtvovati se za druge, služiti s radošću ili kolutajući očima i mrmljajući. Pa ako i ništa od toga nije dobro, na kraju tjedna molimo za oprost jer znamo da to nije bilo dobro.
Djeci ponekad teško pada molitva duža od pet minuta. Sudjeluju tvoja djeca rado u molitvi?
Mislim da da. Petogodišnjakinja je na Staru godinu dobila Ivana Pavla i poticaj da svaki dan moli krunicu. Ona se stvarno toga svaki dan sjeti i želi moliti, ali tu onda ne guram druge da mole. Tko želi, može. No zajednička večernja molitva nam je prihvaćena rutina.
Za nas je providonosno to što su se starija djeca već uključila u zajednicu i tamo imaju i svojih vršnjaka. Mislim da je to jako važno, pogotovo u mladenačkim godinama jer nitko ne voli biti bijela vrana, pa kad to već jesu u školi, ovdje imaju braću s kojima dijele iste stavove i vrijednosti i međusobno se podupiru na putu.
Imate li sveca zaštitnika obitelji? Jeste li ga odabrali zbog nečeg posebnog?
Mislim da je to sv. Josip. Prije nekako nisam o tome ni razmišljala, onda se nekako nisam mogla odlučiti. Htjeli bismo nekog moćnog i „cool“, a da opet nije kod njega velika gužva. Na kraju mislim da je sam Bog angažirao sv. Josipa da nas ovako smotane i izgubljene uzme pod svoje. Njegove tridesetodnevnice su stvarno milosne, to moram posvjedočiti.
Za odgoj stvarno treba puno…
Jedna vječna tegoba majki s više djece jest da, s vremena na vrijeme, osjećaju koliko im je teško podjednako se posvetiti svakom djetetu. Sigurno da je to teže što je više djece u obitelji, svako s različitim prohtjevima. Kako ti gledaš na ovaj problem?
Kad sam bila mlađa i djece je bilo manje, imala sam više snage, a sigurno i vremena za razne aktivnosti, putovanja, radionice, svašta. A opet mi se čini da sam bila više pogubljena u svemu tome, stroža, tvrdoglavija, uglavnom, histerična mama. Tako da, ako su me djeca i više imala, sigurno su zbog nekih drugih stvari trpjela. Sad kad je djece i godina više, snage manje, Bog je dao milost da sam opuštenija i vedrija: „Nećeš jesti? Dobro, pojedi koliko možeš i ostavi, nema problema.” Pa me stariji sjete da to njima ni u snu ne bih dopustila.
Čini mi se da je mlađima dovoljno da je mama tu, da ih srdačno zagrli, poljubi kad se udare, da se veseli njihovom dolasku i ama baš svakom cvjetiću koji donesu. S većima treba više razgovora (ali ne baš propovijedanja) i u tome uživam. Suprug više uživa s mlađima, ja opet sa starijima. Pojedinačne izlaske si je više suprug uzeo u zadatak i dobro mu ide. Ja sam više „pusti-me-stat” tip.
Razgovaraš li sa svakim djetetom o njegovim problemima?
To je isto individualno. Neki već s vrata pričaju o svemu što je bilo u školi, radostima i tugama koje ih muče. Kod drugih je najviše što ćeš izvući iz njih odgovor: „Dobro.” Možda za neke probleme koji ih muče nikad nećemo saznati, a mislim da nema smisla niti previše upirati, a ni sama to ne volim. Kao roditelji i mi smo ograničeni, nemamo pedagoške niti psihološke kompetencije, no nekako sam što se toga tiče mirna jer kao što je vodio moj, tako Bog vodi i njihov život.
Također, tu je i postkrizma, imaju svoje kumove: stvarno posebne ljude koji svaki petak navečer daju svoje vrijeme i život za grupu djece kojima preko vrste vjeronauka (ali na osobnijoj razini) pomažu kroz period odrastanja. Vjerujem da su toga djeca svjesna i da ono što ne mogu reći nama mogu reći njima i da će im oni pomoći koliko god mogu. Na kraju se opet sve svodi na to da radimo i dajemo se koliko možemo. A navečer molimo Gospodina da ispravi sve što smo radili krivo, loše ili nadoknadi sve što nismo učinili.
A kad navale dječje viroze? Znamo da su dušu dale za seljenja s jednog djeteta na drugo.
To je priča za sebe. Sve aktivnosti i očekivanja smanjeni su na minimum (npr. za ručak je pire i hrenovke, a nekad je i to nedostižno). Takvi periodi budu dosta teški jer osim što žongliraš s obvezama koje se moraju napraviti (kuhanje, odjeća, čišćenje i domaći) imaš bolesnika kojem stalno obećavaš: „Evo sad će mama, za 5 min, sad ću, samo da još završim…”, a baš tad dvogodišnjak ima emocionalnu krizu i hoće pažnju, makar to bilo samo grliti maminu nogu, bebe baš tad moraju jesti i jako su netolerantne i nefleksibilne.
Na trenutke imaš osjećaj da si rastegnut i da su živci napeti do granice pucanja, a za 20-ak minuta opet se sve smiri kao da ništa nije bilo. Pa kad shvatiš taj mehanizam amplituda, onda bude lakše, treba se samo strpjeti i dočekati, proći će. Istina, ima dana kad se mama stigne pogledati kako izgleda tek u retrovizoru auta i to na povratku iz dućana…
„Lijepo je kad s Bogom ulaziš u sve situacije jer Ga onda u svakoj i nađeš!”
Vratimo se malo na ono praktično u vjeri. Rekla si da se oslanjate na Božju Providnost. Možeš li posvjedočiti kad je to bilo najdojmljivije?
U puno prilika, no najveća koju mogu posvjedočiti iz zadnjeg perioda je ova kuća u kojoj živimo. Još prije 11 godina htjeli smo preseliti u ovo selo, ali putovi se nikako nisu otvarali, sve je zapelo. Onda, kad nam je prošli stan već bio premali, suprug je pitao župnika bismo li mogli useliti u staru, napuštenu župnu kuću. I on je pristao. Učinio je onu evanđeosku: „Stranac bijah i primiste me.” Nije nas uopće poznavao, ali je odmah otvorenog srca pristao.
Mislim da je i to jedan od načina na koji netko može biti otvoren životu. Ne radi se samo o broju djece, to je i lijepa riječ podrške trudnici, molitva, pomoć (materijalna, ali i duhovna). Mi ćemo možda dobiti 5 minuta slave ili priznanje, ali možda negdje neka sestrica koja u skrovitosti moli za druge ima otvorenije srce od moga. Da ne zaboravimo, Providnost je i kad birokratske poslove riješiš u jednom danu, dobiješ termin kod specijalista unutar mjesec dana, nađeš odjeću koja ti pristaje i to još na popustu! Lijepo je kad s Bogom ulaziš u sve situacije jer Ga onda u svakoj i nađeš.
U vjeri se nosite i sa životnim izazovima…
Svjesna sam da smo mi povlašteni. Zadnje vrijeme tek uviđam koliko. Tolike milosti smo dobili, nezasluženo. (Kao kad ti učitelj greškom da peticu: zahvali, sjedni i ne pitaj previše da je ne ispravi.) Nismo ni po čemu bolji od drugih. Suprug je kolerik, kratkog fitilja, ja sam opet flegmatik, bez nekih posebnih talenata ili sposobnosti. Tolike obitelji imaju stvarno velikih problema, patologija i ne znaju kako se nositi s time. Naravno da i mi imamo problema, ali tek sad uviđam velike plodove našeg hoda u zajednici na Neokatekumenskom putu.
Preko 20 godina Riječ Božja nas je pomagala u problemima, formirala u stavovima, učila, otkrivala nam blago Crkve. Otkrivali smo nauk Crkve o braku, odgoju, prenošenju vjere djeci, o vrijednosti križa, bolesti, starosti i smrti. Pa kad su teške situacije, treba ući prvo u poniznost: da ja nemam odgovor niti rješenje za sve. Da ne donosim velike odluke kad je duša uznemirena. I molitva, naravno. Živjeti dan po dan, korak po korak. I opet ono što Crkva preporučuje: post, molitva, milostinja. Otkrila sam vrijednost devetnica: u nekim teškim situacijama nisam imala drugog izlaza nego pasti na koljena i napraviti „dogovor” s Bogom: ja ću 9 dana ovo, a Ti se pobrini.
Lucijina 4 savjeta za mame
Koja bi četiri najvažnija savjeta dala mladim ženama vezano za: supruga, djecu, kućanske poslove, odgoj djece?
Prvi savjet vezan za supruga: Papa je ovu godinu stavio pod zaštitu sv. Josipa. Mogu samo ponoviti onu iz molitve: „Idite Josipu.” Pa zašto ne bismo barem jednom u ovoj godini izmolili tridesetnicu za svojeg supruga? Da mu Bog da snage i da mu pomogne u njegovoj ulozi glave obitelji.
Drugi savjet vezan za djecu: Mislim da je temelj toga prvo dobar odnos u braku. Jedan nam je svećenik rekao da djeca ne rastu od ljubavi mame i ljubavi tate nego od međusobne ljubavi mame i tate. A sve ostalo su, rekla bih, varijacije na temu.
Treći savjet vezan za kućanske poslove: Ima nas koje robujemo urednoj kući s jedne strane i s druge strane nas koje mislimo da je to skroz nevažno. A istina je i ona redovnička: „Čuvaj red i red će čuvati tebe.” Barem da znamo gdje nam što stoji pa da ne gubimo vrijeme u traženju ili novac ako moramo kupiti opet neke stvari samo zato što ih ne možemo naći. Knjiga Marie Kondo o spremanju mi je bila dosta korisna.
Četvrti savjet vezan za odgoj djece: Kad mi sva djeca odrastu i odu iz kuće, onda ću imati punu vreću savjeta. A sad smo još na sistemu pokušaja i pogreške. Što mi je vrijedilo za jedno dijete, ne vrijedi uopće za drugo. Čini mi se da se treba raditi na povezujućem roditeljstvu. Lako je na početku vikom, prijetnjama i kritikama postići da nas slušaju, ali se tako ne stvaraju odnosi. A kad su odnosi dobri i topli, onda nas djeca nekako prirodno slušaju, čak i kad su odrasliji, jer znaju da im želimo dobro.
Ali na kraju bih stvarno svakome od srca preporučila da je za rast u vjeri osim nedjeljne mise i svakodnevne molitve važno naći još nešto unutar Crkve. Crkva je stvarno kao jedan prebogati vrt, ima svega za svakoga: zajednice, pokreti, seminari, duhovne vježbe. Problemi u životu dolaze, vremena su izazovna, bombardirani smo na svim poljima pa je stvarno potrebno poraditi na prevenciji, tj. biti već barem djelomično formiran kad nas napadne. Jer Sotona najviše od svega mrzi obitelj i čini sve da je razori, pogotovo nedjeljom, kad smo svi zajedno. Ako niste znali, postoje posebno školovani „đavli nedjelje”, pa zato kad sljedeći put krene neka svađa u nedjelju, ne dajte se.
I naravno, nadam se da je ovaj intervju barem u nekome potakao misao: „E, ako ova ovakva može imati 12-ero djece, pa mogu i ja barem još jedno.”
Intervju vodila: Livija Rogulj
Foto: Obitelj Stipanović
