Često gledamo na Isusa sa stavom predodređenosti – hladno, neosjetljivo prihvaćamo Njegovu bol, Njegova nas patnja ne dotiče. U podsvijesti mislimo da je na neki način On morao učiniti to što je učinio. Samo slegnemo ramenima, ne razmišljajući o impresivnom čudu Boga koji trpi. Ne možemo shvatiti ljubav koja želi dodirnuti našu bijedu. Jedina ljubav koju razumijemo je ona koja grije naše srce i djeluje na naše emocije. Više preferiramo ljubav koja podnaša milost i suosjećanje, a ne stvarne boli onih koje volimo.
Možemo posjećivati ljude koji boluju od raka i o njima se brinuti. Ipak, nikada ne bismo poželjeli stvarno osjetiti takvu oštru, pulsirajuću bol. Često kažemo da bismo radije mi trpjeli nego gledali one koje volimo kako trpe. Ipak, to je u najvećem dijelu samo iskaz suosjećanja.
Naše meditacije o Njegovim patnjama su površne – izrazi sažaljenja jer prihvaćamo povijesnu činjenicu da je došao, trpio i umro.
Na Kristovom uskrslom tijelu i dalje su se vidjele rane
Trudimo se prisjećati tih događaja tijekom korizme, no nakon Uskrsa brzo ih zaboravimo. Radosno poništavamo Njegove patnje i oblačimo uskrsnu odjeću te odbacujemo neugodan događaj tako što počinjemo iznova. Uistinu, radost Njegova uskrsnuća uvijek bi trebala biti u našim srcima i pružati nam nadu koja ne poznaje tugu. No, nismo li zaboravili jedan element Uskrsa koji obećava našu nadu kroz neprestani izvor radosti?
„Pogledaj moje ruke i moje noge“, rekao je Isus nevjernom Tomi (Lk 24,39; Iv 20,27). Njegovo uskrslo, slavno tijelo i dalje nosi rane, ali te rane pružaju nam najveću utjehu, najdublju radost i sigurnost nade. Ove rane nam otvaraju tajne Njegove ljubavi i daju nam povjerenje u Njegovu milost. Više ne možemo sumnjati u Njegovu ljubav prema nama – više ne možemo gunđati jer dozvoljava nepravdu u našim životima.
On je trpio našim bolima, ljudskim bolima
Prije otkupljenja možda smo ga znali upitati: “Kako ti znaš što znači trpjeti, Bože? Jesi li ikada osjetio glad ili žeđ? Jesu li ti noći ikad bile ispunjene strahovima i dani bolima? Jesi li se ikad osjećao usamljeno ili odbijeno? Je li ti netko učinio nepravdu ili si ikada plakao? Je li ti snažan vjetar koji si stvorio ikada šibao kostima i učinio da drhtiš od hladnoće? Jesi li ikada trebao prijatelja, i onda kada si ga upoznao, gledao ga kako se okreće protiv tebe? ”
Sada se to više ne možemo pitati jer je Njegova ljubav odgovorila na sva naša nepostavljena pitanja. Osjetila je ono što naša priroda osjeća, podnijela naše slabosti i ograničenja grešnosti. Uzela je naš jaram na sebe i drhtala od hladnog vjetra.
„Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda”, rekao je Isus svojim učenicima, „a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (Lk 9,58). Shvaćanje da je Isusova ljubav dijelila s nama našu tugu i bol i nastavlja ih dijeliti, daje nam radost koju „nitko vam oteti neće” (Iv 16,22). Naša trajna Uskrsna radost tajanstveno je utkana i isprepletena s križem.
On je živio kao ti, sada ti živi kao što je živio On
Kršćanin doživljava i živi paradoks. On pronalazi radost u tuzi, ispunjenje u izgnanstvu, svjetlo u tami, mir u previranjima, utjehu u suhoći, zadovoljstvo u boli i nadu u pustoši. Posvećeni kršćanin ima sposobnost prihvaćanja sadašnjeg trenutka, razboritog promišljanja, prisjećanja Isusova postupka u sličnoj situaciji te djelovanja u skladu s time. Teško je, kao što nam je On i rekao da će biti, jer sreća koju nam obećava veća je od ovog života. Dana nam je prilika da zauvijek živimo u svetosti. Težimo tome da se naš svakodnevni život podudara s Kristovim. Možda će nam tada biti lakše mijenjati naše živote u skladu s time.
Catholic mom
Prevela: Lucija Stepanić
Foto: Unsplash
