Dragi prijatelju, obuzme li te ponekad želja progovoriti, izlanuti se pred drugim o trećemu, jer ogovaranje ne škodi? To nekako biva kao želja zbijena, nakupljena, natopljena ožiljcima koja hoće izbiti na vidjelo i osvetiti zaboljele osjećaje, pogažene misli, osramoćenu slobodu.
Ogovaranje kao olakšanje ili još veća komplikacija?
Kada izgovorimo ogovaranje pred nekim trećim, o kome se ne radi, naoko to izgleda kao trenutno oslobođenje od muka, no tek tada započinju komplikacije. Jednom sam slušala predavanje svećenika-psihologa o komunikaciji. Shvatila sam tada da sve ono što govorimo iza leđa, iako osoba nikad ne saznala za to, ranjava naše odnose. Već prije nego susretnemo osobu koju smo ogovarali, stvara nam se negativna predrasuda prema njoj. Tako da budući razgovor s onim kojeg smo „tračali“ već i prije samog početka bude onečišćen i obilježen ogovaranjem.
Ogovaranje je moljac koji nagriza Crkvu
Papa Franjo žestoko kritizira ogovaranje među vjernicima. To je kao moljac koji nagriza, izjeda mistično Tijelo Kristovo – Crkvu. Ruši spone jedinstva koje Otac Nebeski želi među svojom djecom. Gradi svadljivost. Obeshrabruje ljubav među nama. Tišti Boga Oca. On nas je stvorio u predivnom naumu da budemo blagoslov jedni drugima. Da živimo u krugu radosti i čistog pogleda. Sotona sije negativne misli prema drugima i naša ljudskost, požuda, slabost prema grijehu. Bog Otac žudi da nas vidi kako se međusobno ljubimo, kako izgaramo jedni za druge. Gledamo li mi na Boga dok onečišćujemo odnose s bratom ružnim riječima?
Tko sudi bližnjega, vrijeđa zakon ljubavi i miješa se u Božju pravednost
Sveti Jakov u svojoj poslanici nam poručuje: „Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara i sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jak 4,11-12)
Samo Bogu pripada pravednost i milosrđe prema grešnim ljudima: meni, tebi i onom masovnom ubojici. A kada ogovaramo i osuđujemo, mi zapravo uzimamo u ruke Božji posao. Pravimo se da znamo bolje od Boga, milosrdnog sudca. Svaki dan donosi nešto novo. Danas sam ovakav, a već sutra u odlukama mogu biti bolji ili gori. Tako i onaj koji me povrijedio. Dajmo mu šansu da se popravi u našem srcu. Preduhitrimo osuđivanje drugoga milosrđem i praštanjem. Oprostimo prije ogovaranja i neka to bude naša šansa bližnjemu da se popravi. A koliko dugo smijemo biti tolerantni na nešto? Krist kaže sedamdeset puta sedam.
Evo nekoliko načina koji meni pomažu u borbi za čistoću srca u odnosu prema bližnjemu.
Ono što bih mogla izreći u lice osobi, to mi je dopušteno i iza leđa, čuvajući pri tom nježnost
U srcu mi se rodila ideja kako vježbati svoju dušu da izbjegne ogovaranje. Ono što bih mogla izreći u lice osobi, to smijem i iza leđa izreći, nastojeći pri tome biti nježna u razgovoru. Ipak postoji mali sram s kojim se moraš suočiti kad nekoga gledaš u lice pred onim što bi u ogovaranju inače izgovorio.
Često bi nakon tog druženja još dugo razmotavala i zamotavala njezine riječi. To bi postajalo kao svađa u njezinoj glavi. Borba i argumentiranje onog što se u tom trenutku ne bi sjetila izgovoriti. Trenutak bi prošao i vrijeme bi okončalo druženje, a ožiljak njene povrijeđenosti još dugo bi je tištio. Netko kaže nevjesta i svekrva ne mogu se slagati. Naprosto, nije prirodno. Ipak, Bože, jesi li baš tako zamislio? Ili je tvoj plan bio nadjačati, poraziti negativne misli, ne širiti nasljeđe skrivenog neprijateljstva generacijama? „Neka bude! Neka ljubav pobijedi, a Ti mi pomozi!”, molila je. Usprkos bojazni. Usprkos sramu. Usprkos nataloženoj boli riječi koje su poput posjekotina godinama rasjecale mjesto na kojem bi njih dvije trebale biti složne. Riječi su liječile odnos. Riječi, tople i blage. Riječi istinite, no ne osuđujuće. Riječi milosrdne, a prodorne. Bog je naslonio svoju obraz na njihov razgovor i izgovorio: „Čudo“. I izgovorio: „Ozdravljenje“.
Ne smijete ubiti svoje osjećaje, nego ih morate prikazati
Nedavno sam čitala knjigu “Majka Terezija – Gdje je ljubav, ondje je i Bog”. Divna svetica iz Kalkute između ostalog u njoj poručuje kako je vrijednost žrtve ogromna jer izgradnja ljubavi počiva na žrtvi. A mi moramo biti u stanju davati do boli.
Osjećaji koji nas tište su zbilja. Pojave se jer nas netko ugnjetava, ne čuje, ignorira, iskorištava. I treba reći – postoje. Izreći prije svega sam sa sobom i pred Bogom: „Zaista me ovo ljuti. Ovo me čini potištenom. Zbog toga što uvijek moram ja činiti jedan posao koji drugi ne želi, ogorčena sam. Da, istina je, boli me tvoje miješanje u moj život i to što me osuđuješ. Istina je da me ljuti, sramoti, ponižava.“ Majka Terezija savjetuje nam Bogu milo rješenje u tom slučaju. Ne poručuje nam da se olakšamo ogovaranjem s nekim bliskim. Naprotiv, negativni osjećaji šanse su za prikazivanje Gospodinu na određene nakane. Ona kaže: „Ne smijete ubiti svoje osjećaje, nego ih morate prikazati. To je žrtva. To je Križ koji moramo uzeti.“ Usudila bih se nadodati: „Uzeti i grliti svoj križ s radošću.” Tako čineći, naš život ispisivat će Riječ: „Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube!” (Jak 1,12)
Istina nas oslobađa, a ne ogovaranje
Ponizno je znati brata zamoliti da ti ne radi ono što te vrijeđa. Istovremeno je i hrabro jer u svijetu odraslih ne izgovaraju se tek tako osjećaji, oni duboki, koji otkrivaju vlastitu ranjivost. To smo zaboravili jednom, nekad kad nas je zaboravio kolega iz škole. Kad su nam se rugali prijatelji iz popularnog društva. Onog trenutka kad smo prestali biti djeca i kad smo počeli šutjeti i sakupljati u grudima težinu.
„Zašto mi to radiš? Što si time mislio? To me boli, molim te nemoj“ – tražilo bi to prigibanje oholosti i onog nekog osjećaja da se nešto podrazumijeva. Moj muž već bi trebao znati da ja trebam pažnju. On bi već trebao naučiti kada je moj rođendan. Kako još nije naučio da malo nježnosti čini čuda. Ponos ili poniznost. Borba. Šutnja. Pokazivanje srdžbe skrivenim podmetanjem nogu. Malim ženskim pakostima koje bi trebale dati do znanja muškoj glavi da nešto nije kako bi trebalo biti. A onda ta muška snaga postane zbunjena. Začaran krug. Ona ne osjeća ljubav. On njeno ponašanje percipira kao da ga ne poštuje. Tko će prekinuti, tko će prvi progovoriti? Tko ima hrabrosti prvi reći istinu nježno i popeti se opet na ravnu cestu, započeti ispočetka živjeti Božji plan bračnog života? Istina oslobađa!
U ljubavi, čisto, gledajući ga u oči, kaži svom bratu da te povrijedio. Usudi se biti malen govoreći. Biti poražena ega, ponizan. Zamoli ga, ako može, da ti pomogne – izbjegavajući riječi i djela koja te bacaju u kušnju protiv ljubavi, protiv njega – bližnjega. Planiraj svoju ljudsku borbu s ogovaranjem i gledaj Nebo kako ti pomaže. Budi hrabar, izgovaraj. Istina rastjeruje mutno u tvom srcu.
Čemu se naša narav opire?
Kada ti je prijatelju teže istrpjeti šutnju kao žrtvu, tada šuti. Kada ti je pak teže izgovoriti u ljubavi, poniziti se i izreći iskrene osjećaje pred onim koji te tlači, onda izgovori. Jer stupanj težine, ponekad je baš znak da se naša narav opire, da nas napast zaustavlja pred blagoslovom onoga što će nas izgraditi kao Božju djecu.
Moli za čisto srce, vapi, kleči pred Svetohraništem u čežnji za čistim srcem i gledaj u Isusa koji je na križ pribio tvoje negativne misli prema bližnjemu.
Promatrajmo jedni druge kroz majku Mariju
Za svaku negativnu misao o bližnjem, svim srcem se potrudi pronaći barem dvije dobre osobine kod svog brata. Stavi naočale pozitivnog razmišljanja o drugima. Neka ti u tome pomogne Marija, majka svima nama. Majka tvoja s tim i tim manama i majka moja s mojim manama. Promatrajmo se kroz Mariju, vježbajući poniznost, žrtvu i radost odricanja dok se međusobno brusimo. Želim ti sav blagoslov u tome. Budi pobjednik, prijatelju!
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Unsplash
