Prvo don Boscovo sjećanje jest ruka mame Margarete. Ivica je imao tek dvije godine i nije htio iz kuće gdje je na odru ležao njegov otac. On sam pripovijeda: „ Jadno moje dijete“, rekla je moja majka, „pođi sa mnom, ti više nemaš oca“? To rekavši udari u plač, uze me za ruku i izvede, a ja sam plakao jer je ona plakala“. Ruka mame Margarete, koju je razdirala bol i briga kako će sama dalje, bila je nježna i čvrsta: ona nikad neće napustiti svoju djecu.
Tada je izrekla svoju prvu važnu poruku: „Može nas pogoditi nevolja, ali idemo dalje i bilo što da se dogodi, ti ćeš uvijek moći računati na mene“. Margareta je tada imala dvadeset devet godina; Ivica dvije, Josip četiri, Antun četrnaest. Antunu je Margareta bila „maćeha“. K tomu, Antun je bio neotesani adolescent, dobar radnik, ali jogunast i ljubomoran.
Uvijek prisutna majka
U svemu tome Margareta je bila veoma „moderna“ majka: odgovornost za obitelj pala je na njezina leđa. Klasični izraz za takve majke bio bi „samohrana majka“. Majke su danas same na razne načine. Imaju dvostruko radno vrijeme, na poslu i u kući, rastavljene su i brinu se za djecu ili je odgoj djece uglavnom prepušten njima. „Moga muža te stvari ne zanimaju“, kažu to kao usputnu tvrdnju, ali ustvari to je velik propust.
Mama Margareta je prije svega posvuda prisutna. Njezina ljubav je do kraja predana, od malo je riječi, puno radi, u svemu prednjači primjerom, sva se dala drugima. Ona je nepismena seljanka, ali silno mudra i neobično uravnotežena. Svi se slažu u tome da je mama Margareta odigrala presudnu ulogu u odgoju Ivana Bosca. Njezine pouke su jednostavne, ali uzvišene. Na primjer:
Hrabrost i odlučnost prvi su preduvjeti da čovjek uspije.
Don Bosca nikada nisu vidjeli „obeshrabrena“, a ni njegovu majku.
U obitelji svi trebaju biti spremni pomoći
Mama Margareta privikavala je djecu od malih nogu na rad u kući, u polju. Ivan je morao raditi da bi zaradio za svoje školovanje: naučio je krojački i stolarski zanat, radio u gostionici i u brijačnici. U Valdoccu također nije bilo „razmaženih“. Kad bi neki dječak dotrčao mami Margareti da mu prišije gumb na kaputu, ona bi mu dala iglu i konac govoreći: „Zašto ne bi pokušao prišiti sam? Treba svašta znati raditi u životu.“
Narav valja obuzdavati
Svako njezino dijete imalo je drukčiju narav, ali svako je trebalo naučiti da vlada sobom. Strpljivo i s puno blagosti pratila je Antuna koji je bio sklon drskosti. S posebnom pažnjom pratila je Ivanovo odrastanje. „Ivan je vrlo samopouzdan, što se lako može pretvoriti u oholost; a Margareta nije oklijevala suzbijati njegovu tvrdoglavost od samog početka, kad još nije mogao biti moralno odgovoran“, prisjeća se don Lemoyne.
Svađe i nesporazumi među braćom ne rješavaju se propovijedanjem i raspravama
Mama Margareta je uvažila Antunu to što nije razumio Ivanovu želju za učenjem i učinkovito se umiješala. Iako su joj oči bile pune suza, spremila je Ivanu zavežljaj i otpremila ga bogatom gazdi za nadničara.
Djeca trebaju ići vlastitim životnim putovima
Čim je shvatila životni poziv svoga sina, mama Margareta mu je jasno rekla: „Slušaj me dobro, Ivane, želim da ti o tome dobro i u miru razmisliš. Kad odlučiš, slijedi svoj put ne obazirući se ni na koga. Najvažnije je da ti vršiš volju Božju. Župnik je htio da te nagovorim te promijeniš mišljenje, jer bih te nekad mogla trebati, ali ja ti kažem: u te stvari tvoja majka se neće miješati. Bog je na prvom mjestu. Ja od tebe ne očekujem ništa“. To zapravo znači „dati život“.
Radost i vedrina sol su života
Mama Margareta bila je neprestano budna, ali ne na sumnjičav i težak način. Znala je koriti sa smiješkom i životu prilaziti s ljepše strane. Kada je kao starica ostavila svoj mali raj u Becchiju da bi slijedila don Bosca na tužnu i zapuštenu periferiju, pjevala je sa svojim sinom: „Jadnici i stranci mi smo sada, čuvaj nas se, svijete, trista ti jada“.
Sastajati se, razgovarati, dogovarati se, to su u obitelji trenuci puni života. U maloj kući u Becchiju bilo je vremena i za prepričavanje snova.
Moralna savjest je najpouzdaniji vođa
U kući Boscovih djeca su od malih nogu učila razlikovati dobro i zlo, bez pretjerivanja i lukavosti. Točno su znali što trebaju, a što ne smiju činiti. Na samrtnoj postelji mama Margareta rekla je sinu spokojno: „Imam mirnu savjest, učinila sam svoju dužnost u svemu koliko sam mogla“.
Vjerovati u Boga uči se u obitelji
Molitvu, katekizam, osjećaj Božje providnosti, poštivanje sakramenata i volju da se čine djela ljubavi – sve je to Ivan Bosco naučio u krilu svoje majke. Tu je rođen i don Boscov odgojni sustav.
Ulomak iz knjige B. Ferrero: Sretni roditelji s don Boscovim odgojnim sustavom
Priredila: LR
Foto: Emma Goldsmith – Unsplash
