Marija Dijana od ranjenog Božjeg Srca: Moje srce u potpunosti pripada Isusu Kristu

Marija Dijana od ranjenog Božjeg Srca

Sestra Dijana Mlinarić, karmelićanka Božanskog Srca Isusova, redovničkog imena Marija Dijana od ranjenog Božjeg Srca, doživotne zavjete položila je prije nešto više od dvije godine, a trenutno se nalazi u provincijalnoj kući, samostanu sv. Josipa, u Hrvatskom Leskovcu. Samostan u Hrvatskom Leskovcu je drugi osnutak Karmela BSI u Hrvatskoj te jedina kuća koju je bl. Marija Terezija, Osnovateljica Reda, osobno posjetila.

Možda prvo pitanje u razgovoru i razmišljanju o pozivu na posvećeni život jest kako prepoznati u sebi poziv?

Kada je riječ o pozivu govoreći iz svog iskustva te koliko sam upoznata s iskustvima drugih posvećenih osoba, to je događaj koji se ostvaruje duboko u srcu. Čovjeka često obuzima jedan sveti nemir, iako je u dubinama veliki mir i radost pri pomisli na poziv, prisutna je privlačnost koju si ne znaš objasniti kada vidiš redovnicu, prisutna je i unutarnja borba u kojoj vidiš Božju veličinu i svoju malenost i zapravo ne možeš vjerovati da se to baš tebi događa…– to mogu biti neki od prvih znakova da možda imaš duhovni poziv. No, svaki poziv je original i ima svoju posebnost.

Borba koju ste spomenuli, „mogu li ja to, jesam li dostojna, zar baš mene Bog zove“ – što dalje s tom burom u duši?

Prije samog poziva događa se Božji dodir u mom životu, osobno iskustvo Boga. To svakako prethodi bilo kakvom iskustvu Božjeg zova u posvećeni život. Kad čovjek doživi tu prisnost s Bogom, kad se doživi ljubljenim (i kao takvim sigurnim u Božjem srcu i rukama) i sebe može u miru objektivnije vidjeti i prihvatiti – kao slaba i grešna čovjeka. Tu se smiruju bure.

Baš je oslobađajuće postati svjestan svoje malenosti. Meni je to donijelo veliku radost – ono kad stvarno ne možeš vjerovati da tebe takvog Bog toliko voli i još više od toga – da je Bog na tebe pogledao, da te izabrao – meni je to bilo nevjerojatno. I svaki put kad molim Marijin Veliča uvijek me dotaknu Njezine riječi „što pogleda na neznatnost službenice svoje“ jer je i mene pogledao i taj Njegov pogled, dodir – meni je to sve. Vjerujem da svatko tko živi posvećenim životom, kuša tu neznatnost u sebi… a uz tu neznatnost i Božju veličinu i čudesnost u svom životu.  I stvarno – SVE je milost u pozivu, apsolutno sve – nije nikakva naša zasluga u pitanju.

Što savjetovati kad se u srcu rodi poziv za koji još djevojka, žena nije ni svjesna je li to uistinu poziv od Boga?

Najprije treba biti iskren pred Bogom i pred sobom. Promisliti o razlozima zašto me poziv privlači. Kad osoba doživi obraćenje i snažno iskustvo Boga ponekad vidim kod mladih ljudi da pomisle kako ih Bog zove u samostan. Tu je potrebna velika iskrenost prema sebi. Treba proći jedno vrijeme razmišljanja i propitkivanja Božje volje za naš život, razmisliti  i prepoznati u kojim mi se situacijama rađaju određeni poticaji srca i što je točno ono što me u pozivu privlači, osjećam li se slobodnim i naravno važno je puno moliti. Samospoznaja je u duhovnom životu jako važna.

Karmelska duhovnost i sveta Terezija Avilska govore o važnosti samospoznaje jednako kao i o  važnosti molitve. Potrebno je provjeravati te poticaje s iskusnim svećenikom i duhovnikom, redovnikom ili redovnicom. Vrlo je važno i korisno napraviti jedan put razlučivanja i ako se dalje osjeća poticaj, krenuti tražiti gdje te Bog želi. U raznim družbama postoji mogućnost proživjeti jedno iskustvo samostanskog, redovničkog života koje ne obvezuje na daljnji korak. Dobro je izložiti se jednom takvom iskustvu i vidjeti gdje ti srce jače kuca, gdje se osjećaš da si došao kući. To je kod mene bio snažan pokazatelj: kad sam došla u Karmel Božanskog Srca Isusova ja sam došla kući, iako sam ondje bila prvi put.

To je sljedeće pitanje – kad već na tome putu razlučivanja dođemo do zaključka da je poziv u nama autentičan i od Boga, kako otkriti u kojem nas redu želi, odnosno u kojoj ćemo Družbi moći služiti na način na koji nas Bog poziva?

Bog to vodi, ako si otvoren za njegovo vodstvo, On uvijek pokaže pravi put. Voljela bih još savjetovati djevojkama koje razmišljaju o pozivu da to ne dijele baš sa svima. Jer jednostavno nije dano svima razumjeti. Znam iz iskustva kad osjećaš poziv da si ponekad u duši kao vulkan koji će svakog trena proključati i najradije bi to sa svima podijelila. No to početno oduševljenje je odlično gorivo koje treba sačuvati za duge staze – i to vrlo razborito i na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Na tome putu razlučivanja treba tražiti molitvenu potporu, to svakako, ali ne govoriti baš svima o onome što se događa u tvojoj duši. Pa čak i prvi koraci u samostanu, kad mlada osoba tek uđe – to nije gotova stvar – i to je jedno vrijeme razlučivanja, upoznavanja jer tek kad si unutra možeš u stvarnosti iskusiti poziv svojim životom. Tu je potrebna jedna čvrsta odlučnost (bez kalkuliranja), ali i spremnost da mi Bog eventualno pokaže i ako je namijenio nešto drugo za mene. Zato je važno ne govoriti svima već zaista onima koji nas poznaju, vole i žele dobro, te imati potporu duhovnika ili nekoga tko će nas pratiti na tome putu i pomoći nam da prepoznamo Božju volju.

Što se tiče izbora Družbe, vraćam se ponovno na ono što sam rekla, koliko je važno poznavati sebe. Što me zanima, koji su moji darovi, talenti, sposobnosti, što me više privlači – je li to duboka privlačnost kontemplativnog klauzurnog načina života ili je to jedan misijski, apostolski žar, iako svaki oblik posvećenog života pronalazi svoj smisao u proslavi i služenju Bogu i spasu duša, u kojem god redu ili družbi bili. A naši darovi, sposobnosti, interesi i narav pomoći će nam da se uklopimo baš u onoj zajednici u kojoj nas Gospodin treba i gdje možemo procvjetati, dati najbolje od sebe. I taj dio Gospodin vodi…mi Ga tražimo, a zapravo On nas pronalazi.

Zašto ste se odlučili za Karmel Božanskog Srca Isusova?

Ha,ha, to sam se i ja na početku svakodnevno pitala. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova nisam ni poznavala, moj susret s njima dogodio se „slučajno“, i već sam spomenula, taj „slučajan“ posjet Karmelu mi je otkrio da sam zapravo došla kući. Bila sam otvorena Božjim poticajima, koji su baš u to vrijeme mog posjeta bili snažni.

O posebnostima Vašeg reda

Naš red je poseban – ima jednu radikalnu, zahtjevnu duhovnost, u središtu je zajedništvo s Isusom. Kad bismo htjeli u jednoj rečenici opisati Karmel to je – „biti s Njim“, to je baš to što bi Karmel značio. I sv. Ivan od Križa i sveta Terezija Avilska, kad govore o načinu života karmelićanina ili karmelićanke, govore o načinu života koji je sve ili ništa, nema mjesta polovičnosti i to me nekako najviše privuklo, ta jedna zahtjevnost života, želja da ne živim polovično i da mi Bog bude u centru svakog udisaja i izdisaja, molitve, rada i svega.

Karmel BSI je kontemplativno-aktivna družba, u središtu svega je molitva i zato su sve aktivnosti koje imamo u sklopu našeg samostanskog kompleksa. Molitva i zadovoljština za svećenike i Crkvu. Što se tiče apostolskog djelovanja, usmjerene smo onima najpotrebnijima, nezbrinutoj djeci, starijim i bolesnim ljudima, kućne misije – obilazak domova onih koji su u potrebi, u problemima, podrška obiteljima i kršćanski odgoj djece i mladih. Pokušavamo obuhvatiti čitav ljudski životni vijek, od odgoja u vrtićima, preko župnih kateheza, rad s mladima, ali i obiteljima, starijim osobama.

Ove godine obilježava se stogodišnjica dolaska karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Hrvatsku. Karmelićanke obično poznajemo po klauzurnom, kontemplativnom načinu života. Što je vašu utemeljiteljicu potaknulo na osnivanje novog reda?

Revnost za duše. Ona je to prepoznala i kod Terezije Avilske, ali su u to vrijeme bili mogući samo kontemplativni redovi. Sama Terezija Avilska osnovala je više samostana, a bila je kontemplativna redovnica. Naš Karmel ako bismo ga htjeli nazvati jednim drugim imenom bio bi otvoreni Karmel. Želja da se ta oduševljenost za Krista proširi, da bude zarazna, da je posredujemo ljudima. Svi smo mi danas u potrebi. I sama naša Majka Utemeljiteljica kaže – ako nekome doneseš Isusa, donio si mu sve. Njezina je želja da naš Karmel ima te obje intenzivne dimenzije – i molitve i služenja. Smatrala je i da je Terezija Avilska danas živa, da bi njezin Karmel danas bio takav. I mene je osobno to jako privuklo, jer uistinu želim oboje živjeti u potpunosti, i molitvu i služenje.

U onoj borbi koja se događa u duši osobe koja propituje svoj poziv, možda se ponekad krije i pogrešno tumačenje da nas Bog na život u samostanu zove kao da bismo se nečega odrekli, svjetovnog načina života, braka, obitelji, kao poziv na jednu žrtvu i trpljenje.

U svakom segmentu života, čovjek se na neki način odriče sebe, i u braku i obitelji. I kako sveti Pavao kaže “sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega” (Fil 3,8) tako i ulazak u redovničku zajednicu podrazumijeva određeno gubljenje nekih „komotnosti“ i načina života koji si imao, a podrazumijeva i jednu veliku otvorenost za sve one milosti koje primaš kroz formaciju i kasnije kroz redovnički život. To je toliko obilno, i uistinu ne možeš nikada dovoljno zahvaliti Bogu na svim milostima. I Gospodin stvarno do maksimuma iskoristi sve tvoje darove, potencijale, sposobnosti, neke stvari skrivene u tebi za koje nisi ni znao. Ali potrebno je strpljenje. I stavljati Boga na prvo mjesto iz dana u dan, iz sata u sat. Jer tek onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto.

A što se tiče ženstvenosti i majčinstva, za koje se možda pogrešno misli da se gubi, ono se treba kod redovnice razviti u punom smislu. Mi sestre smo majke, ne biološke, ali duhovne majke brojnoj djeci. Kod nas postoje domovi za nezbrinutu djecu gdje se to kuša i u onom doslovnom i fizičkom smislu brige za dijete. Ali ostvarenje duhovnog majčinstva u radu s laicima, s potrebnima, s mladima koji su nam povjereni – taj jedan majčinski osjećaj i snažan nutarnji poticaj koji te potiče da brineš za povjerenu dušu. To je ono što je naša Utemeljiteljica željela – ne da budemo tete i odgajateljice, nego baš majke.

Vi ste Isusova zaručnica. Kako je to biti zaručnica Isusa Krista?

Zaista, teško je to opisati riječima. Najviše se očituje u intenzivnoj želji da budeš s Njim. Koliko god smo slabi i griješimo i padamo i nismo dovoljno sabrani u određenim trenucima. Do doživotnih zavjeta čovjek uvijek ostavlja onaj prostor mogućnosti da Bog možda nešto drugo želi s tvojim životom. Crkva je tu jako strpljiva i puno vremena ostavlja osobi, osam godina do doživotnih zavjeta, da uistinu svim srcem spozna je li to njezin put i da onda svim srcem i odgovori na onaj „zauvijek“. Taj „zauvijek“ ne podrazumijeva da je rad na sebi završen, ti zapravo svakoga dana trebaš ponovno reći svoj „da“, ali nakon doživotnih zavjeta nema više dovođenja u pitanje svoje odluke, nema više drugog puta.

Osobno, meni ni nakon prvih zavjeta nije bilo drugog puta, ali uvijek ostavljaš prostor da možda Bog želi nešto drugo. Ali nakon doživotnih zavjeta – sama činjenica da te je Bog izabrao da Mu budeš zaručnica, to je tako jedno duboko zajedništvo u svakom mogućem smislu, to je zaista nešto posebno. I onda ga treba svakodnevno živjeti, kroz neke male geste ljubavi i pažnje koje poklanjaš svom Zaručniku. A prekrasne su i Njegove male i velike geste ljubavi prema nama, u trenucima kada ih apsolutno ne očekuješ. I spoznaja da te koristi za svoje Djelo, a da ti to ničime nisi zaslužio – čovjek može samo zahvaljivati…

Žao mi je da naše čitateljice ne vide ovo što ja sada čitam u Vašim očima, tu zaljubljenost u Isusa. To zaručništvo – ono nije u prenesenom smislu, to je pravi osobni odnos?

Kad si zaljubljen nemoguće je objasniti zašto si zaljubljen. Kad voliš osjećaš da ti je netko „ukrao“ srce, u smislu da ne postoji nitko drugi osim Njega. I sama se iznenadim svojim osjećajima prema Njemu. Kroz život molitve i zajedništva s Njim, taj se naš odnos produbljuje i ne mogu više zamisliti život bez Njega.

Na kraju zaista mogu reći svim srcem: nakon svih ovih godina unatoč svim svojim slabostima i grešnostima – Moje srce u potpunosti pripada Njemu – Isusu Kristu Bogu živom, mom Kralju.

Diana Tikvić – Žena Vrsna

Foto: sestra Dijana Mlinarić