Sveta Marija Magdalena de’ Pazzi rođena je 2. travnja 1566. godine u Firenzi. Umrla je 25. svibnja 1607. godine u Firenzi. U dobi od samo 16 godina mlada djevojka, koju je od rođenja pratio prirodan religiozni poziv, odlučila je kao novakinja ući u karmelićanski samostan Svete Marije Anđeoske u Firenzi. Redovnički poziv znači novi život, zbog toga Caterina odlučuje promijeniti svoje ime u Marija Magdalena, ime svetice koja je okajala svoj grijeh. Za Mariju Magdalenu nije sve „med i mlijeko“, zapravo, život joj priprema bolne patnje.
Neočekivana bolest i brojne ekstaze
Nekoliko mjeseci nakon početka novicijata postala je žrtvom neke nepoznate bolesti zbog koje je bila prisiljena biti u krevetu. Iako mlada djevojka, 1584. godine, kako bi dala zavjete, bila je prisiljena biti donesena pred oltar u svom krevetu. Od tog trenutka život ove žene koja je patila od urinarne bolesti prolazi kroz neprekidne i mučne misteriozne događaje.
Zapravo, Mariji Magdaleni stalno prijete mučne ekstaze. Sestre, koje je nikada ne napuštaju, svjedoče ovim nevjerojatnim događajima, pomno bilježeći svaki trenutak njezinih beskrajnih ekstaza. Tako nastaju dugogodišnji rukopisi, sabrani u pet svezaka, u kojima geste i riječi Marije Magdalene zadivljuju zbog potpune različitosti opisanog nazivlja u odnosu na jezik koji sestra inače koristi. U tim ekstazama, u kojima su ponekad prisutni nepoznati jezici, Marija Magdalena koristi učene termine, potpuno nezamislive za djevojku koja ne posjeduje takav stupanj obrazovanja. Sestra, čitajući ponovno ono što se navodi u pisanim svjedočanstvima, navodi da se njezine ekstaze često podudaraju s onim što osjeća u svom srcu.
Beskrajna Gospodinova ljubav prema ljudima, osvjedočena žrtvom muke, zahtijeva snažnu predanost vjere. S vremenom joj se javljaju glasovi koji je pozivaju da promiče i širi obnovu Crkve, čiji su temelji postavljeni Tridentskim saborom. Potrebno je obnoviti onu milosrdnu vjeru koja se, doprijevši do Gospodina, vraća pomoći mnogima kojima su potrebni mir i spokoj. U početku se Marija Magdalena boji, strahuje da su ti glasovi plod njezine mašte, no bila bi spremna učiniti sve za širenje evangelizacije misijama u dalekim i negostoljubivim zemljama. Pobijedivši sumnje i nedoumice – njezine nadređene je uvjeravaju da je njezina misija upravo ona koju joj predlažu ti glasovi – Marija Magdalena odlučila je krenuti u akciju.
Marija Magdalena de’ Pazzi kreće u akciju
Časna sestra prvo piše. Šalje pismo papi Sikstu V. te svakom kardinalu Kurije. Zatim, koristeći se jezikom tih glasova i detaljno prepričavajući primljene upute, piše nadbiskupu Firenze Alessandru De’ Mediciju. On, impresioniran onim što je pročitao, odlučuje upoznati časnu sestru osobno se uputivši u samostan. Nadbiskup je siguran u istinitost izjava Marije Magdalene koja mu, štoviše, predviđa skorašnji izbor za papu.
Rečeno-učinjeno, 10. svibnja 1605. godine Alessandro De’ Medici postaje papa Leon XI. Nije prošao ni jedan mjesec, nakon 26 dana sveti papa umire. Upravo je njegova žarka ljubav prema euharistiji potaknula njegovu djelatnu ljubav prema siromašnim dušama; nadahnut je vizijama koje je Marija Magdalena imala, a posebno onima o čistilištu i mukama koje jadne duše tamo trpe, kao što ćemo kasnije vidjeti.
Polaganje redovničkih zavjeta
Tijekom novicijata mladu je karmelićanku pogodila teška bolest, bojali su se da od nje više ne može ozdraviti zbog čega je trebala ranije dati svoje zavjete tako da je u crkvu donesu na njezinoj postelji boli.
Svoje redovničke zavjete položila je s neizmjernom radošću i s potpunim predanjem u Božje ruke i ubrzo je bila zanesena ekstazom koja je trajala dva sata. I idućih je godina Marija Magdalena imala duge ekstaze iz kojih bi izlazila kao iz mora svjetla i ljubavi, koji bi je potpuno ispunili.
„Lavlja jama“
Od 1585. do 1590. Marija Magdalena morala je pretrpjeti „lavlju jamu“ – grozno razdoblje kušnje u kojem se osjećala da je sa svih strana i na sve načine napadaju demoni protiv kojih se često i otvoreno borila zadajući udarce oko sebe s onim što bi joj se našlo u ruci. Bila je to Tamna noć o kojoj govori Terezija Avilska tijekom koje je morala trpjeti tjeskobu, suhoću i iskušenja svih vrsta, poput napasti da pobjegne iz samostana; razdoblje vrlo teške kušnje iz kojeg je izišla ne samo pročišćene duše, već i tijekom kojeg se puno zalagala za olakšanje siromašnim dušama u čistilištu, kako joj je i sam Gospodin rekao.
Među brojnim stvarima koje je Marija Magdalena de’ Pazzi vidjela o čistilištu te među njezinim iskustvima i vizijama i ukazanjima posebno se sjećamo smrti brata Alamanna, 14. lipnja 1587.
Marija Magdalena bila je na rekreaciji s nekim sestrama u vrtu samostana. Odjednom ju je obuzela ekstaza i počela je vikati: „Da, spremna sam ići svugdje!“ Ovim riječima, čije značenje njezine sestre nisu mogle razumjeti, svetica je izrazila svoju spremnost da slijedi svog anđela čuvara na putovanju kroz čistilište i odmah je započelo to mučno putovanje o kojem je kasnije nastao zapanjujući i dirljiv opis.
Opis puta kroz čistilište
Dva je sata svetica nastavila lutati samostanskim vrtom i dalje u ekstazi zaustavljajući se s vremena na vrijeme i istovremeno ispuštajući duboke uzdahe razmatrajući u dubokim vizijama o stvarima na koje je njezin anđeo čuvar trebao posebno obratiti pažnju. Preuzimamo svjedočenje izravno iz teksta koji su sabrale sestre koje su bile uz nju.
(…) Krenuvši na ovo putovanje – čitamo – počela je snažno drhtati, plješćući rukama, s velikom mukom na licu, blijeda i slaba, pognuta i šćućurena kao kad se netko jako boji. I na početku je išla još malo, a onda se dosta povukla, jer joj se činilo da je jako muči ulazak na to mjesto. (…) „Ja sam“, rekla je kasnije, „patila gledajući ih koliko pate, ali nije da sam već tad osjećala iste muke jer mislim da nije moguće da to osjeti smrtno stvorenje.” Tijekom svog putovanja ponekad bi se zaustavila i rekla suosjećajnim glasom: „Milost, milost, milosrđe! O krvi siđi i oslobodi ove duše! Jadnici, toliko patite, a tako ste sretne!”
Nakon što je prešla još jedan dio puta, počela je moliti Isusa da joj pošalje u pomoć osim njezinog anđela čuvara, kojeg joj je već dao, također i sv. Katarinu, tako su velike bile muke (…) i zazivala je: „O, Katarina, dođi, dođi, pomozi mi isprositi milosrđe za ove jadne duše i ponudi Krv tvog i mog Zaručnika za njih…” (…) „O, jadnice, trpite tako okrutnu bol, a tako ste zadovoljne i sretne. Ali vi poznajete volju Božju i da ćete uskoro moći uživati u blaženom gledanju…”
Jednom je svetica uzviknula: „Oh! Da bar nisam morala tako izbliza vidjeti ove napaćene jadnike!” Ali morala je biti poslušna i dalje sići stepenicama toga ponora… U jednom je trenutku zastala dok joj je cijelo tijelo drhtalo i viknula je: „Što? Čak i svećenici na ovom strašnom mjestu! O moj Bože, koliko pate!”
Susret s bratom Alamannom
Nakon što je Marija Magdalena napustila mjesto u čistilištu predviđeno za svećenike, stigla je na mjesto u kojem se nalaze duše onih koji su sagriješili više iz neznanja, nego iz zlobe. Ovo je mjesto bilo manje strašno. Ovdje je svetica pronašla i dušu svog pokojnog brata. Uzviknula je: „O, jadni moj brate, kako strahovito moraš trpjeti! Ali ohrabri se! Znaš da ti ove patnje otvaraju put u vječno blaženstvo!”
Nakon nekog vremena svetica je dodala: „Vidim da nisi tužan jer podnosiš boli, koje su ogromne, ali činiš to rado i sretan si! Dok si još bio na ovome svijetu, nisi htio slušati kada sam te opominjala i davala ti savjete. Sada, koliko vidim, zaista želiš da te saslušam. Što želiš od mene?” On ju je zamolio određeni broj misa i svetih pričesti.
Izvanredno putovanje se nastavilo. Nakon nekoliko koraka shvatila je da sada vidi puno sretnije duše. Uzviknula je: „Kako je zastrašujuće ovo mjesto! O, dragi Bože! Tko su oni koji ovdje tako strašno pate?” Dobila je odgovor da su to osobe koje su imale grijeh licemjerja – licemjeri – zatim je, nastavivši dalje, vidjela duše onih koji su bili nestrpljivi i neposlušni. Promatrajući izbliza ove duše, činila je najrazličitije pokrete, pognula je glavu do zemlje, zatim je uperila pogled u jednu točku i pritom ispuštala duboke uzdahe. Malo kasnije činila se još uznemirenija, stigla je do onog mjesta u čistilištu gdje su bili lažljivci i njihove su se patnje činile strašne.
Marija Magdalena de’ Pazzi spoznaje razlog ovih vizija
Zatim je stigla tamo gdje su bili oni koji su sagriješili zbog slabosti ili navike. Malo dalje pronašla je pohlepne te na kraju one koji su okajavali svoje nečistoće; oni su se pokajali i ispovjedili svoje grijehe, ali nisu se dovoljno iskupili i dali naknadu za svoje grijehe. Svetica je u tom trenutku imala osjećaj kao da joj se srce grči. Prošla je ovim mjestom, a da nije izgovorila nijednu riječ. Ali onda kada je napustila ovo strašno mjesto, čulo se kako pita: „O moj Bože i moj Gospodine, zašto si mi pokazao tako strašne stvari? Možda kako bih imala više suosjećanja za jadne duše te shvatila da se za budućnost moram još više moliti? Ali ne, sada jasno razumijem: ti si htio da upoznam tvoju neusporedivu i jedinstvenu čistoću.”
Iz mjesta gdje su bili nečisti svetica je stigla na mjesto oholih i ambicioznih. Tamo je vladala neprobojna zastrašujuća i hladna tama. Moglo se čuti kako svetica govori: „O, ovi jadnici koji su na zemlji htjeli biti izdignuti iznad drugih, a sada moraju biti u tako strašnoj tami!” Također je vidjela duše onih koji su za života bili hladni i ravnodušni prema toliko dobrom Bogu, koji su imali tako malo ljubavi prema svom Stvoritelju, Ocu i Otkupitelju i možda nisu ni znali što zapravo znači istinski voljeti Boga. Pri pogledu na ove jadne duše svetici se vratila obnovljena predanost molitvi te nježnija i prisnija ljubav prema Bogu.
Najzad je svetica stigla na ono mjesto gdje su se pročišćavale duše koje na ovom svijetu nisu počinile ozbiljne grijehe, već samo lake grijehe različitih vrsta.
Završetak putovanja kroz čistilište
Nakon dva duga sata lutanja po vrtu, ekstaza je prestala, Marija Magdalena ponovno je došla k sebi, ali se osjećala toliko shrvana i tijelom i duhom da je prošlo nekoliko dana prije nego što se uspjela nekako oporaviti od tog dubokog dojma koji je na nju ostavila ta vizija čistilišta. Što se tiče cijene koju je trebala platiti za svog preminulog brata, jako ju je pogodilo to što bi njezin brat morao ostati u čistilištu sve dok ona Bogu ne prikaže 107 svetih pričesti za njega. Stoga je ona ustrajno molila Gospodina da može ona trpjeti te muke čistilišta umjesto svoga brata.
Sva uznemirena, otišla je do upraviteljice samostana i rekla joj: „Majko, ne bih mogla zamisliti da se tamo pati toliko mnogo da mi sam Bog nije dao da to vidim.” Drugi put nakon vizije čistilišta svetica je rekla: „Moj Bože, nakon što sam vidjela ove strašne stvari, ipak ih ne mogu nazvati strašnima, već poželjnima, jer vode jadne duše u neizrecivo blaženstvo!”
Što s malim i lakim grijesima?
Što se tiče kazni i muka u čistilištu, ne smiju se umanjivati ni najmanji laki grijesi, kao što pokazuju sljedeće dvije priče iz života svete Marije Magdalene de’ Pazzi. Dok je jedan dan bila na klanjanju pred Presvetim Sakramentom, vidjela je dušu jedne časne sestre kako uzlazi, diže se, a koja je, kako joj je bilo otkriveno, zanemarila pokoju pričest koja je bila određena Pravilom reda, a inače je marljivo poštovala sva pravila i vodila vrlo krepostan život. Ali lijenost u odlasku na pričest odvela ju je u čistilište.
Svetica je također pričala o jednoj sestri iz nekog drugog reda koja je morala ispaštati u čistilištu za ove tri pogreške koje ona nije smatrala važnima: bez stvarne je potrebe radila neke sitne ženske poslove nedjeljom ili blagdanom. Nadalje, zbog ljudskih je obzira propustila poglavaricu izvijestiti o nekim nadnaravnim Božjim poticajima, a koji su se ticali samostanske zajednice i njezinog duha, a imala je i preveliku naklonost prema svojoj obitelji.
Zbog ove tri pogreške, koje zasigurno nisu bile teške, ova bi jadna sestra morala i više trpjeti da joj Gospodin nije ublažio kaznu s obzirom na njezino marljivo pridržavanje ostalih pravila i o obzirom na njezinu veliku ljubav prema sestrama.
Čest spomen na Predragocjenu Krv
Sveta Marija Magdalena de’ Pazzi imala je običaj barem 50 puta dnevno Vječnom Ocu prikazati Predragocjenu Krv njegovog Božanskog Sina. Naime, Gospodin joj je jednog dana otkrio da je ovom pobožnom praksom mogla obratiti nebrojene grješnike i osloboditi bezbrojne siromašne duše iz čistilišta, te da je ovo prikazanje Predragocjene Krvi Vječnom Ocu bio dar neprocjenjive vrijednosti u odnosu na koji su sva blaga zemlje bila neizmjerno daleko.
Ako je ovaj jednostavni spomen na Predragocjenu Krv Isusa Krista prolivenu u njegovoj spasonosnoj muci mogao imati tako zadivljujući učinak, koliko li će veći biti prinos stvarne žrtve na križu koja se prinosi i blaguje u svetoj misnoj žrtvi.
Plodovi molitava
24. kolovoza 1590. godine umrla je svetičina mama, Maria Buondelmonte, plemenita i vrlo pobožna žena. Svetica je vidjela dušu svoje pokojne majke u čistilištu. No odmah je vidjela i kakva joj je slava pripravljena u Nebu zbog sveg dobra koje je učinila i zbog njezine velikodušnosti prema bližnjima.
Nakon 15 dana svetica je vidjela dušu svoje majke za koju je toliko molila, prikazivala žrtve te iznad svega prikazivala svete mise i pričesti te Predragocjenu Krv Isusa Krista u raju.
Doktrina koju je naučavala i živjela sveta Marija Magdalena de’ Pazzi bila je ista ona koju je definirao sveti Tridentski sabor, naučavala Crkva te koja je definirala ona prava i dobra koje živi mogu prikazati u korist siromašnih duša u čistilištu. I njezino nagovaranje i njezin primjer uvjerili su mnoge da je nasljeduju radeći i moleći za siromašne duše u čistilištu.
Don Marcello Stanzione – Aleteia
Foto: Jimmy Woo – Unsplash
