Pozdrav svim vrsnim sestrama, i onima koje se to trude tek postati!
Neizmjerno mi je zadovoljstvo biti u društvu tako lijepih… riječi, misli, Božjih stvorenja…
Priznajem da se osjećam kao dječak u društvu odraslih, ali htio bih s vama još draže sestre podijeliti nekoliko misli, kojima je i mene samog Gospodin nagradio. Naime, eto da se malo i predstavim, u slobodno vrijeme (tj. životu) bavim se proučavanjem jedne prastare knjige, koja iako prevedena na najveći mogući broj jezika, danas uglavnom služi kao nezaobilazni magnet za prašinu. Ta famozna „B-knjiga“ često biva neshvaćena kao i njezin Pisac i njeni fantastični ljudski likovi. Upravo tako ova ponizna, a opet snažna knjižnica (jer Biblija na grčkom znači „knjižice“ – tj. množina knjiga) često biva citirana kao glavni znak anti-ženstvenosti, kao knjiga u kojoj je žensko biće srozano na razinu kućanskih aparata ili nekakvog sporednog inventara. Glupost! Biblija je knjiga u kojoj se bojažljivi pisac polako približava otkrivanju tog velikog dara ženstvenosti kojim je Bog obdario ovaj svijet.
Osobno sam imao čast i milost nekoliko uzastopnih godina svakodnevno promatrati i pokušati razgovarati s različitim ženskim likovima i kroz njih otkrivati Božju veličinu i snagu. Kada je Bog stvarao ženu, stvorio je nešto strašno… strašno veliko i lijepo. Nešto sveto i mistično! Žena je ono tajno, skriveno, a opet najsnažnije Božje oružje, vrijedno divljenja. Da, draga sestro, kada je Bog razmišljao kako će uljepšati ovaj svijet mislio je i na tebe! A ja Ga kao ponizni sluga zbog toga slavim!
Zašto Bog stvara ženu kao „pomoć“ muškarcu?
Krenimo redom. Kako je Bog „izmislio“ ženu? Slijedeći starozavjetni biblijski navještaj stječe se dojam kao da na neki način žena nije bila dio prvobitnog plana. Odmah ću reći, da… je teško (a možda i glupo i besmisleno) uopće i razglabati što je i kako Bog mislio i ono „tko sam ja da si to dajem za pravo“, ali evo dopustit ću si takav jedan bratski luksuz i prepustiti se dojmu teksta. Bog je stvorio Adama i počeo uživati promatrajući ga, gledajući ga, i doživljavajući ga.
Drage sestre, mislim da već ovdje možemo vidjeti koliko vam je Bog sličan. Ta i vi promatrate nas muškarce i vidite tu neku našu „zbunjenost“ ili možda još bolje „besmislenu izgubljenost“. Da, upravo tako je Bog doživio svoje remek-djelo. Nije ga stvorio samog, aljkavog niti sakatog, ali tom čovjeku nešto je nedostajalo. Nedostajala mu je „pomoć“ kao što je on. Da se odmah razumijemo i odbacimo bilo kakve banalne predodžbe o tome kako je Bog stvorio Adamu neku kuharicu ili kućansku pomoćnicu iliti pak nekakvu povremenu „prijateljicu s povlasticama“.
Bog uživa kada može nadići samoga sebe
Ova riječ „pomoć“ (hebr ‘ezer עזר) jest jedan od najljepših sinonima za samoga Boga. Bog uživa kada može nadići samoga sebe. Spominjao je doduše kako bi Adamu trebala pomoć kao što je on – čovjek, a doveo mu je pomoć kao što je On – Bog. ‘Ezer označava onaj oblik „pomoći“ koja ti spašava život, koja dolijeće u zadnji trenutak, kada si mislio da si već gotov i kad si već gledao otvorenu jamu grobnu, a možda u nju već i bio položen. Psalam 121. to predivno opisuje. Piše ga netko u veeeelikoj gabuli koji „k brdima oči uzdiže gledajući odakle će mu doći pomoć (‘ezer)“, a ta „moja pomoć je od Gospodina koji stvori Nebo i Zemlju“. Fantastično! Da to malo pojasnimo. Neki tamo ratnik, vojnik u smrtnoj opasnosti, ustrtaren do boli, jer (pretpostavljam) opkoljen neprijateljima, već napola zagrljen od sestrice smrti, tješi se sjećanjem da će ga Gospodin spasiti, kao što ga je spasio kada je stvarao svijet, tj. kada je stvorio ženu. Na taj način stvaranje žene, nije samo stvaranje pomoći, nego „pobjede“ nad neprijateljima.
Ali… da… mora uvijek biti i neki „ali“…
Da bi naš Adam ovu pomoć/pobjedu i otkrio, potrebno je još nešto. A o tome ćemo, ako Bog da, sljedećeg puta!
fra Mate Kolak (rimski grobar)
Foto: TeiTo