Nevjera u predziđu kršćanstva
Prije dvadesetak godina, u jednoj su maloj katoličkoj zemlji kojoj tepaju da je „predziđe kršćanstva“, vršena zanimljiva sociološka istraživanja u području religioznosti i vjere sa svrhom utvrđivanja stvarnog stanja pučanstva na duhovnom području. U toj zemlji se cca. 86% stanovništva prilikom popisa stanovništva redovito predstavlja katolicima, a kršteno je cca. 95% stanovnika.
Iz ovih su istraživanja, između ostalih, proizašli sljedeći podatci: 1) cca. 11% katolika ne vjeruje u stvarnost Božjeg postojanja ili ne zna postoji li Bog, 2) cca. 10% katolika vjeruje tek da postoji „neka viša sila“, a ne osobni Bog, 3) cca. 40% katolika ne vjeruje da je Isus Krist pravi Bog.
Uz vjeru u Isusa Krista – Bogočovjeka, druga temeljna istina kršćanstva je vjera u uskrsnuće i život vječni na kojem pitanju također čovjekova kršćanska vjera stoji ili pada. Ovdje je situacija još i gora nego kod vjere u Isusa Krista; 4) cca. 48% ne zna ili ne vjeruje u uskrsnuće i život vječni, sveukupno gotovo polovica pučanstva.
Samospasenjski koncept religija dalekog istoka (reinkarnaciju) prihvaćalo je 15% onih koji se nazivaju katolicima, a njih 17% nije o tom pitanju imalo čvrsto negativno stajalište – ukupno svaki treći katolik. Na kraju, tek je 25% katolika tih kasnih 90-tih najmanje svake nedjelje redovito išlo redovito na svetu misu. Danas, dvadeset godina kasnije, u toj maloj zemlji je vidljiv daljnji dramatičan otpad od vjere i Crkve, te su po svim parametrima, po slobodnoj procjeni, danas dvostruko lošiji nalazi narečene duhovne bolesti.
Promijeniti sebe
Sretan sam što je to zasigurno neka daleka zemlja, jer ako bi to bila Hrvatska, morao bih se duboko pozabaviti mnogim teškim pitanjima. Nisam zadovoljan Crkvom, a jesam li kao laik sve učinio da bi ona ispunila svoje poslanje? Nisam zadovoljan našim svećenicima i političarima, a oni dolaze iz naših obitelji – kako sam svoju vlastitu obitelj odgojio? Nisam zadovoljan ubojitom korupcijom u društvu? Ona dolazi iz naših ustaljenih praksi podmićivanja i svakovrsnih ustupaka „preko veze“. Nisam zadovoljan što je toliko gospodarskog kriminala, a svakog majstora koji mi dođe doma popraviti nešto pitam može li to bez računa? Nisam zadovoljan svekolikom nepravdom i grijehom u društvu, a svaka nepravda i grijeh počinje od nas kao pojedinaca. Nisam zadovoljan s…
Pa mijenjajmo sebe!
„Nije važno što mi očekujemo od života, nego je, naprotiv, važno što od nas očekuje život!“.
(Viktor E. Frankl: „Život uvijek ima smisla“)
Počnimo činiti dobro – mijenjajmo sebe
Izlaz je u stvarnom i temeljitom obraćenju srca, pokajanju i odluci da ćemo od sada ići i činiti dobro. O tome treba govoriti i iskreno o svome životu svjedočiti, ne bježeći, baš poput sv. Pavla, od istine da smo bili „takvi i takvi“. Ne da bismo se zagledali u grešnu prošlost, nego da navijestimo kako Gospodin sve oprašta raskajanom srcu, jer On je patio da bismo mi bili spašeni njegovom Ljubavlju.
Znakovito, desni razbojnik razapet s Isusom nije trebao nikakvo vidljivo „čudo“ da bi se obratio i zamolio Gospodina da ga se sjeti kad dođe u Kraljevstvo. Samo je iz blizine promatrao postojanu i duboku patnju čovjeka pored sebe. U Isusovom opraštanju svojim ubojicama („Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“) prepoznao je Krista i doživio trenutno obraćenje.
Čišćenjem duše do svetosti
Naučili smo prati ruke toliko puta na dan, ali što je s duhovnom dušom? Uranjati u svoje dubine nužno je da bi se napravila duhovnom higijena, iako smo često preplašeni da ćemo tamo naići na vlastiti mrak. Ali Njegovo svjetlo rasvjetljuje sve tmine…
Idemo naprijed. Rješenje i naš izlaz su u nebu. Zato i naši pogledi moraju biti usmjereni onamo kamo želimo stići, k cilju. Ako zurimo pod noge u prašinu od koje smo sazdani, kako ćemo stići gore? Dakle, ima izlaz.
Prvi kršćani su se ispovijedali i opraštali jedni drugima. Međusobno su se zvali „sveti“. Zašto i mi to ne bismo mogli?
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Nathan Bingle – Unsplash