Dok sam izlazila iz kapelice nakon molitve krunice sa nekolicinom svojih prijatelja, jedan od njih se čudio dok su mu ljudi govorili kako su bili dirnuti njegovom molitvom. On je samo predmolio jednu deseticu. Svi smo zajedno molili i na svakoga je došao red za to. Nije činio ništa neobično, a ipak, ljude je nešto dotaknulo. Dok je molio, on je zaista bio u prisustvu Isusa i Marije. Ipak, reakcije svojih prijatelja pripisao je tome da su zapravo svi oni baš u istom trenu bili dirnuti nečim višim, zahvaćeni Božjom ljubavlju.
Budući da sam i sama bila prisutna dok je molio, popričala sam s njim nakon svega i u misli su mi došle riječi sv. Terezije Avilske: „Molitva u kojoj osoba nije svjesna s kime razgovara, to nije molitva koliko god se naše usne trudile govoriti.“ U razgovoru s njim, saznala sam da je bio vrlo svjestan da razgovara s Marijom. Sve se to snažno prelijevalo na ljude oko njega, baš kao u Fatimi, kada ljudi nisu vidjeli niti čuli ono što su vidjela djeca, a ipak su bili snažno zahvaćeni.
Razgovor s Bogom
Kako su mogli znati? Jednostavno je: kada razgovaramo s Bogom, neovisno o tome je li naša molitva spontana ili izgovaramo molitvu koju je netko nekada zapisao, mi je izgovaramo tonom razgovora jer zaista pričamo s drugom osobom, s Bogom. To je ono što se osjeti.
Kada dajemo prednost spontanoj molitvi pred pobožnostima, to najčešće je tako jer nam forma koju znamo na pamet često otežava zadržati dojam da zaista razgovaramo s Bogom. Ovaj primjer nam pokazuje kako i krunica može biti itekako intenzivan razgovor ljudske duše s Bogom. Ključ je u sabranosti i našoj vjeri, svijesti da smo zaista u prisutnosti Isusa i Marije.
Dan Burke – Catholic Exchange
Prevela i prilagodila: Lea Potočar
Foto: Jordan Cannella
