Dok sam izlazila iz kapelice nakon molitve krunice s nekolicinom svojih prijatelja, jedan od njih se čudio. Naime, ljudi su mu govorili kako su bili dirnuti njegovom molitvom. On je samo predmolio jednu deseticu. Svi smo zajedno molili i na svakoga je došao red za to. Nije činio ništa neobično, a ipak, ljude je nešto dotaknulo. Dok je molio, on je zaista bio u prisustvu Isusa i Marije. Ipak, reakcije svojih prijatelja pripisao je tome da su zapravo svi oni baš u istom trenu bili dirnuti nečim višim. Zahvaćeni Božjom ljubavlju.
Budući da sam i sama bila prisutna dok je molio, popričala sam s njim nakon svega. U misli su mi došle riječi sv. Terezije Avilske:
„Molitva u kojoj osoba nije svjesna s kime razgovara, nije molitva koliko god se naše usne trudile govoriti.“
U razgovoru s njim, saznala sam da je bio vrlo svjestan da razgovara s Marijom. Sve se to snažno prelijevalo na ljude oko njega. Baš kao u Fatimi, kada ljudi nisu vidjeli niti čuli ono što su vidjela djeca, a ipak su bili snažno zahvaćeni.
Razgovor s Bogom
Kako su mogli znati? Jednostavno je: kada razgovaramo s Bogom, neovisno o tome je li naša molitva spontana ili izgovaramo molitvu koju je netko nekada zapisao, mi je izgovaramo tonom razgovora. Jer, zaista pričamo s drugom osobom, s Bogom. To je ono što se osjeti.
Kada dajemo prednost spontanoj molitvi pred pobožnostima, to najčešće je tako jer nam forma koju znamo na pamet često otežava zadržati dojam da zaista razgovaramo s Bogom. Ovaj primjer nam pokazuje kako i krunica može biti itekako intenzivan razgovor ljudske duše s Bogom. Ključ je u sabranosti i našoj vjeri, svijesti da smo zaista u prisutnosti Isusa i Marije.
Dan Burke – Catholic Exchange
Prevela i prilagodila: Lea Potočar
Foto: Jordan Cannella
