Stara kršćanska praksa molitve našoj preminuloj braći i sestrama u Kristu, tj. svecima, za zagovor, u posljednjih se nekoliko stotina godina našla na udaru kritike. Praksa je to koja potječe iz najranijeg razdoblja kršćanstva i zajednička je katolicima, pravoslavcima, ostalim istočnim kršćanima, pa čak i nekim anglikancima. To znači da je prakticira više od tri četvrtine kršćana na svijetu. Ipak, još uvijek je na meti žestokih napada mnogih pripadnika protestantskog pokreta koji je započeo u šesnaestom stoljeću.
Mogu li nas oni čuti?
Jedna kritika ističe da sveci na Nebu ne mogu niti čuti naše molitve, što znači da je besmisleno tražiti od njih da nas zagovaraju. Međutim, to nije istina. Kao što Sveto pismo navodi, oni koji su na Nebu svjesni su molitava onih koji su na zemlji. O tome nam, na primjer, govori Otkrivenje 5,8, gdje sv. Ivan opisuje svece na Nebu koji prinose naše molitve kao „zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih“. Ako sveci na Nebu prinose naše molitve Bogu, onda su ih zacijelo i svjesni. Oni su svjesni naših molitava i prinose ih Bogu svojim zagovorom.
Neki će možda reći da molitve koje se prinose, iz citiranog odlomka, nisu upućene svecima na Nebu, već izravno Bogu. Ali taj argument može samo utvrditi činjenicu da sveci na Nebu čuju naše molitve, jer su u tom slučaju sveci svjesni naših molitava čak i onda kada one nisu upućene njima!
U svakom slučaju, Otkrivenje 5,8 nam jasno govori da nas sveci na Nebu aktivno zagovaraju. Sv. Ivan nam izričito kaže da kâd koji se prinosi Bogu predstavlja molitve svetaca. Molitve nisu materijalne stvari i ne mogu se na materijalan način prinijeti Bogu. Prema tome, sveci na Nebu prinose naše molitve mislima. Drugim riječima, oni nas zagovaraju.
Kada se molimo svecima, oni postaju naši zagovornici
Još jedna uobičajena kritika protiv toga da molimo svece za zagovor kaže da ta praksa umanjuje Kristovo jedino posredništvo, koje spominje sv. Pavao: „Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus“ (1 Tim 2,5).
No, ako tražimo od nekoga da se moli za nas, time se ni na koji način ne umanjuje Kristovo posredništvo. To se može vidjeti iz poimanja Kristova posredništva. Kao prvo, Krist je jedini posrednik između čovjeka i Boga jer je On jedini i Bog i čovjek. On je jedini most koji spaja te dvije stvarnosti, jedini Bogočovjek. No tu ulogu posrednika nipošto ne kompromitira činjenica da nas netko drugi zagovara. Nadalje, Krist je jedini posrednik između Boga i čovjeka jer je On Posrednik Novoga saveza (Heb 9,15; 12,24), baš kao što je Mojsije bio posrednik (grč. mesitas) Staroga saveza (Gal 3,19-20).
Isto tako, jasno je da zagovor naše braće i sestara u Kristu, a sveci na Nebu su to, ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo. U Prvoj poslanici Timoteju, točno četiri retka prije 1 Tim 2,5, sv. Pavao kaže da bi kršćani trebali zagovarati jedni druge: „Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,1-4).
Prema tome, očito je da su zagovorne molitve koje kršćani prinose u ime drugih nešto „dobro i ugodno pred Bogom“, a ne nešto što umanjuje Kristovu ulogu posrednika.
Neki tvrde da utjecanjem svecima zapravo razgovaramo s pokojnima
Ponekad se fundamentalisti protive tome da tražimo od naše braće i sestara u Nebu da se mole za nas tvrdeći da nam je Bog zabranio kontaktirati pokojnike u odlomcima kao što su Ponovljeni zakon 18,10-11. On nam to ustvari nije zabranio, jer nam je to nekad i omogućio – na primjer, kada su se Mojsije i Ilija s Isusom ukazali učenicima na gori preobraženja (Mt 17,3).
Bog je zabranio okultnu praksu zazivanja duhova. „Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. (…) Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta. Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18,10-15).
Bog nas opominje da ne smijemo zazivati pokojnike radi dobivanja informacija; za to trebamo slušati Njegove proroke. Dakle, ne smijemo održavati seanse. No tko god ima imalo zdravog razuma može uvidjeti ogromnu kvalitativnu razliku između održavanja seanse, u kojoj pokojnik govori preko jedne osobe, i sinove molitve, dok na majčinu grobu ponizno govori: „Mama, molim te, pomoli se Isusu za mene. Trenutno imam jedan veliki problem“. Razlika između ove dvije stvari je poput razlike između dana i noći. Jedno je okultna praksa kojoj je svrha dobivanje tajnih informacija, a drugo je ponizna molitva upućena voljenoj osobi da se pomoli Bogu za njega.
Zanemarivanje očitoga
Neki prigovori na račun molitve svecima odaju ograničenu predodžbu Neba. Jedan je prigovor iznio protivnik katolicizma Loraine Boettner:
„Kako, dakle, može ljudsko biće poput Marije čuti molitve milijuna rimokatolika iz različitih zemalja koji se mole na različitim jezicima u isto vrijeme?
Neka bilo koji svećenik ili laik pokuša istovremeno razgovarati sa samo tri osobe pa će vidjeti da je to čovjeku neizvedivo. (…) Prigovori protiv molitava upućenih Mariji podjednako su primjenjivi i na molitve upućene svecima jer su i oni samo stvorenja, beskonačno manja od Boga, koja u jednom trenutku mogu biti na samo jednom mjestu i raditi samo jednu stvar.
Kako, dakle, oni mogu čuti i odgovarati na tisuće tisuća molitava koje istodobno nastaju na različitim krajevima svijeta i na različitim jezicima? Mnoge se od tih molitava ne izgovaraju riječima, već mislima, u tišini. Kako mogu Marija i sveci, koji nemaju božansku narav, biti sveprisutni i znati tajne svih srdaca?“ (Roman Catholicism, 142-143).
Da je biti na Nebu isto što i biti u susjednoj sobi, onda bi naravno ovi prigovori bili valjani. Smrtnik, osoba koja nije proslavljena, u susjednoj bi sobi dakako bio sputan ograničenjima prostora i vremena. No sveci se ne nalaze u susjednoj sobi i nisu podvrgnuti ograničenjima vremena i prostora koja postoje u ovome svijetu.
To ne znači da su sveci na Nebu sveznajući poput Boga, jer oni mogu komunicirati s drugima na Nebu i s nama samo ako im Bog to dopusti. A Boettnerov je argument o molitvama na raznim jezicima još besmisleniji. Zar netko stvarno misli da su sveci na Nebu ograničeni jednim jezikom? Napokon, sâm Bog daje nam dar jezika i dar tumačenja jezika. Nesumnjivo, sveci koji se spominju u Otkrivenju razumiju molitve koje im se upućuju da ih prinose Bogu.
Teologija i zdrav razum
Problem se krije u onome što se može nazvati pojednostavljeno ili čak djetinjasto poimanje Neba. U njega zacijelo nije uloženo dovoljno intelektualnog napora. Kao dobar uvod u stvarne implikacije života nakon smrti može poslužiti knjiga Franka Sheeda Teologija i zdrav razum, koja tvrdi da zdrav razum ovisi o ispravnom poimanju stvarnosti, a to uključuje ispravno poimanje toga kako Nebo doista izgleda. Nakon te spoznaje slijedi dovoljno mjesta za molitvu svecima.
“Izravno Isusu”
Neki će se možda složiti da prethodni prigovori protiv molitve svecima za zagovor nisu opravdani. Možda će se čak složiti da je ova praksa u teoriji dopustiva, ali će je možda preispitivati iz drugih razloga, recimo, zašto bi netko želio moliti svece za zagovor. Njihov prigovor glasi: „Zašto se ne molimo izravno Isusu?“.
Odgovor je sljedeći: „Naravno da se trebamo moliti izravno Isusu!“. No to ne znači da je traženje zagovora drugih ljudi nešto loše. Naposljetku, ova se primjedba poput bumeranga vraća onome tko je iznosi: zašto bismo tražili od bilo kojeg kršćanina na Nebu ili zemlji da se moli za nas kada se možemo moliti izravno Isusu? Kada bi sama činjenica da se možemo moliti izravno Isusu dokazala da ne trebamo moliti ni jednoga kršćanina na Nebu da nas zagovara, onda bi ona dokazala i to da ne trebamo moliti niti jednoga kršćanina na zemlji da nas zagovara.
Sâm Isus od nas traži da molimo za druge
Molitva za bližnje je dio kršćanske prakse. Kao što smo vidjeli, u Prvoj poslanici Timoteju 2,1-4 sv. Pavao ohrabruje kršćane da mole za različite stvari, a taj odlomak nipošto nije jedini takav u njegovim spisima. Sv. Pavao i na drugim mjestima otvoreno traži od drugih da se mole za njega (Rim 15,30-32; Ef 6,18-20; Kol 4,3; 1 Sol 3,1) te ih uvjerava da i on moli za njih (2 Sol 1,11). Najvažnije od svega, sâm Isus od nas traži da molimo za druge, i to ne samo za one koji to od nas traže (Mt 5,44).
S obzirom na to da Sveto pismo rado preporučuje traženje zagovora drugih ljudi, ono se ne može smatrati suvišnim na temelju činjenice da se možemo izravno moliti Isusu. Novi zavjet ne bi preporučio ovu praksu da nije korisna. Na primjer, vjera i pobožnost svetaca mogu nam pomoći u našim slabostima i dodati nam ono što nedostaje našoj vjeri i pobožnosti. Isus je često davao jednoj osobi ono što joj je potrebno zbog vjere druge osobe (npr. Mt 8,13; 15,28; 17,15-18; Mk 9,17-29; Lk 8,49-55). Osim toga, ne treba posebno ni napominjati da oni koji su na Nebu, time što su oslobođeni od tijela i zemaljskih briga, imaju veću pobožnost i pouzdanje u Boga od bilo koga na zemlji.
Mnogo može žarka molitva pravednikova
Usto, Bog osobito uslišava molitve pravednika. Sveti Jakov kaže: „Mnogo može žarka molitva pravednikova. Ilija bijaše čovjek baš kao i mi; usrdno se pomoli da ne bude kiše i kiše nije bilo na zemlji tri godine i šest mjeseci. Zatim se ponovno pomoli te nebo dade kišu i zemlja iznese urod svoj“ (Jak 5,16-18). Pa ipak, kršćani na Nebu su pravedniji od ikoga na zemlji, jer su postigli savršenstvo da mogu stajati pred licem Božjim (Heb 12,22-23), što znači da su njihove molitve još djelotvornije.
Zagovor drugih ljudi je, prema tome, dobra stvar, a ne nešto vrijedno prijezira ili izbjegavanja. Naravno, trebali bismo se moliti izravno Isusu za sve hitne potrebe (usp. Iv 14,13-14). Katolička Crkva to snažno potiče. Zapravo, molitve svete mise, koja je središnji čin katoličkog bogoslužja, upućene su Bogu, a ne svecima. No to ne znači da ne bismo trebali moliti našu braću i sestre u Kristu, uključujući i one koji su na Nebu, da se mole s nama.
Osim naših molitava izravno upućenih Bogu (koje su neporecivo najvažnije za kršćanski životi), postoji pregršt razloga da tražimo od naše braće i sestara u Nebu da se mole za nas. Biblija govori da su oni svjesni naših molitava, da nas zagovaraju i da su njihove molitve djelotvorne (inače se ne bi prinosile). Samo se jednoumlje zalaže za to da se trebamo suzdržati od molitava svecima koji su na Nebu da učine ono za što već znamo da mogu i željno iščekuju učiniti.
Na Nebu i na zemlji
Biblija nas poučava da zazivamo one koji su na Nebu i tražimo od njih da se mole s nama. U 103. psalmu piše: „Blagoslivljajte Jahvu, svi anđeli njegovi, vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove, poslušni riječi njegovoj! Blagoslivljajte Jahvu, sve vojske njegove, sluge njegove koje činite volju njegovu!“ (Ps 103,20-21). Psalam 148 kaže: „Hvalite Jahvu s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!“ (Ps 148,1-2).
Oni koji su na Nebu mole se ne samo s nama, već i za nas. U knjizi Otkrivenja piše: „I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik [u Nebu]. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.“ (Otk 8,3-4).
Na Nebu ne prinose samo anđeli naše molitve Bogu, nego i ljudi. Sv. Ivan je vidio da „dvadeset i četiri starješine [vođe Božjih ljudi na Nebu] padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih.“ (Otk 5,8). Jednostavno rečeno, ovaj nam odlomak pokazuje da sveci na Nebu prinose Bogu molitve svetaca na zemlji.
Catholic
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Drew Beamer – Unsplash
