Jedna mi se prijateljica požalila: „Čitam poticaje, slušam nagovore, tekstove svetaca… a žalosti me što mi se čini da nisam ništa bolja. Uvijek padam na istim stvarima. Ako ne na jednoj, onda na drugoj.“ Znamo i vi i ja što je muči, zar ne? Onda sam joj ispričala nešto o sebi, iskreno. Ispričat ću i vama.
Kako nisam razumjela “put savršenstva”
Prije bi mi išlo na živce čuti riječi “put savršenstva” jer mi je u srcu naglasak bio na ono “savršenstva”. Htjela sam biti savršena, a dobro sam znala da nisam. Činilo mi se nedostižno i oholost me činila ljutitom.
Malo pomalo otvarala mi se istina: naglasak nije na toj riječi nego na prvoj: put. Kad kažem put, onda zamišljam neki put s djecom. Kako to izgleda? Ajme majko! „Piški mi se.“ „Kaki mi se.“ „Prolilo mi se.“ „On me tuče.“ „Rekla mi je to i to.“ „Gleda me! Reci mu da me ne gleda.“ Pa zastoj na cesti, pa pukla guma. „Ja sam gladna.“ „Jesmo li došli?“ Onaj povraća. Krivi put. „Gdje je sitniš, gdje je kartica od autoceste…“ Tako je Bogu s nama. Takav je “put savršenosti”. Savršenost je samo onaj cilj, nijedan dio puta prije.
Ali kad pitaš djecu poslije: „Kako je bilo?“ reći će „Super!“
„Čega se sjećaš?“
Neće nitko nabrojiti ovo gore nego „Ono kad smo vidjeli ovo“, „…kad je on rekao to, pa smo se smijali“ ili „Ono kad je meni ispalo“, „…kad smo došli tamo“.
Znaš zašto? Zato što se roditelji brinu za ono „povratio je, gladan je, ovo je, ono je“. Roditelj to rješava. I mi roditelji te situacije rješavamo i ovako i onako. Bog sve rješava strpljivo, s ljubavlju i bodrenjem: „Još malo, super ti ide!“
Pred Bogom možeš biti dijete
Je li i ovo dio onoga „biti kao djeca“? Osjećati se kao dijete pred Bogom. Podrazumijeva se da brljaš i da On rješava brljotine. Podrazumijeva se da te voli isto – s brljotinama i bez njih. Podrazumijeva se da će te dovesti do cilja. Ako to želiš…
Kaže mi prijateljica da sebe vidi manje kao da brlja, a više kao da povraća. I to je u redu. Djeca često povraćaju na putu. Pred Bogom možeš biti dijete.
Ali teško se odreći uspjeha, barem onog “svetog” – biti bolji, svetiji. A Bogu baš trebamo neuspješni, jer samo s takvima može činiti čuda.
Shvatila sam da je sve to samo između mene i Boga. Ako sam bolja od nekoga, a nisam od sebe, što to znači? Ništa. Zapravo je štetno. Ako su svi oko mene puno strpljiviji, šutljiviji, ponizniji, tiši (a uvjerena sam da jesu), što to meni znači? Što to Bogu govori o meni? Ništa. Ali ako sam pokušala danas biti malo strpljivija, šutljivija, (samo pokušala, nebitno jesam li uspjela) dala sam sebe.
A to je teško – spustiti se do dna i reći: u redu je da ne valjam danas i sutra i zauvijek, ali ću se truditi. I danas i sutra i zauvijek. Znam da ti svi oko tebe govore da su rezultati važni. Pusti njima rezultate. Bogu ne trebaju. Zašto bi onda trebali nama?
On želi moje jadno srce
Znaš li što Bog želi od mene, od tebe? Srce. Samo srce. Ali cijelo srce. Želi biti kralj srca, sva naša čežnja i radost. Želi da mu darujemo srce, ovo moje, tvoje, baš ovako jadno kakvo je. Ne treba mu da prvo postane bolje, drugačije. Tek u Njegovim rukama taj jad i bijeda koje nosimo u grudima može postati srce koje ljubi i izgara. Za Njega.
I kad budem spremna predati mu svoje srce (sa svim svojim željama, planovima, navezanostima, grijesima), zauzvrat ću dobiti Njegovo srce. Ono koje odvijeka izgara ljubavlju za mene i tebe, za svakog čovjeka. Silina Njegove ljubavi učinila je da kao čovjek pretrpi muku koja daleko nadilazi mogućnosti čovjeka samo da bi mi rekao: „Ljubim te!“ I danas dolazi, probodenog srca (iz kojeg se izlijeva sva milost Njegova božanstva), žedan ljubavi mog i tvog srca. Da, onog jadnog.
Što misliš da od danas zaboravimo na sebe? Pa da se ne vrtimo oko toga koliko smo uspješne na putu savršenosti. Što misliš da svoj pogled upravimo Njemu i sve svoje snage damo u to da Ga ljubimo? Ovakve kakve jesmo. Pelenama, krpama, poljupcima, osmjesima. Padovima i ustajanjima. Danas. Ne čekajmo sutra. Već danas, trenutak po trenutak dok u sebi ponavljamo: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Isaac Quesada – Unsplash
