U prvih nekoliko mjeseci roditeljstva vjerojatno ćete uz savjet da ni slučajno dijete ne naučite na ruke dobiti i onaj o najjednostavnijoj metodi uspavljivanja – pustite ga neka se isplače. Zašto ova metoda nije dobra, a ni tako jednostavna, iako ponekad može biti uspješna?
Slušajte ih dok plaču kada su mali, a oni će vas slušati kada budu stariji
Ako reagirate svaki put kada dijete zaplače, ono će se na to naučiti. Zagovaratelji metode puštanja djeteta da plače smatraju da je to loše. Međutim, u prvoj godini djetetova života njegova temeljna zadaća je steći povjerenje u svoju okolinu, odnosno svoje roditelje1. Ustrajnim pravovremenim reagiranjem na djetetove potrebe gradite njegovo povjerenje u vas, ulažete u odnos s njim. Nije li to ono što želimo, da nam se dijete obraća s povjerenjem i da nas sluša jer nam vjeruje?
Možemo poći i korak dalje. Zamislite ovo – Bog je u svakoga od nas zasijao sjeme vjere. To sjeme je potrebno njegovati i zalijevati da bi proklijalo i procvjetalo. Roditelji rade upravo to svaki put kad odgovaraju na djetetov plač – njeguju njegovu vjeru, njegovo povjerenje. Još bolje to čine ako toliko dobro upoznaju svoje dijete da i prije nego zaplače, znaju što mu je potrebno. Povjerenje koje dijete razvija prema roditeljima temelj je na kojemu gradi pouzdanje u Boga. 2
Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat’; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti.
Iz 56, 24
Smisao roditeljstva nije u planiranju i programiranju nego u stvaranju odnosa. Uostalom, dojenče zaista ima potrebu za jednim do dva hranjenja tijekom noći u prvih šest mjeseci života. Ima potrebu i za bliskim ljudskim kontaktom i utjehom kada je uznemireno. Ova je potreba maloj bebi jednaka kao i potreba za hranom. Ako se ne umiri, postaje tjeskobna i plače još više. Dijete ne plače jer želi da ga utješite, ono plače jer treba utjehu. Tek uči kako se umiriti, kako zaspati… i treba pomoć i vodstvo u tome.
Dijete plače kako bi komuniciralo, ne manipuliralo
Djetetov plač je njegov jezik, ono plačem osigurava svoj opstanak – izazivajući reakciju roditelja. Dojenčad plače radi sporazumijevanja, ne radi manipulacije. Na zvuk djetetova plača, majci se počinje pojačano lučiti hormon oksitocin, koji je potiče da dijete primi i doji. Raste joj i razina hormona stresa. 3 Drugim riječima, majke su hormonalno uvjetovane da reagiraju na plač svog djeteta. Majke znaju da plakanje nije ometajuće ponašanje koje treba ugasiti, nego djetetova potreba koju treba zadovoljiti. Zato majkama neće biti nimalo jednostavno slušati svoju bebu kako plače i pritom se opirati porivu da ju primi i utješi.
Dijete koje je ostavljeno samo da plače ima dvije opcije – može plakati glasnije i žešće u očajničkoj nadi da će netko napokon reagirati ili može zašutjeti, prestati smetati i postati „dobro dijete” (što bi značilo tiho i nezahtjevno). U oba slučaja dijete gubi vjeru u vlastitu sposobnost komunikacije sa skrbnicima i u njihov odgovor na njegove potrebe.
Istraživanja su pokazala da djeca na čiji se plač ne reagira nauče plakati „iznutra” na vrlo uznemirujuć način. 3 Često su puno ovisnija o roditeljima i treba im duže da se osamostale ili se povuku, isključe i postanu neovisnaprerano. Normalno je da su bebe ovisne o svojim roditeljima. Nećete ih razmaziti odgovarajući na njihove potrebe.
Dijete gubi povjerenje i sigurnost, a roditelji postaju manje osjetljivi na plač i potrebe svog djeteta
Metoda uspavljivanja plačem djeluje kod nekih obitelji i s nekom djecom. Zapravo, djeluje li metoda ili ne ovisi i o tome kako definirate riječ djeluje. Ako prestanete reagirati na djetetove noćne potrebe, naravno da će ono s vremenom prestati plakati i ponovno će zaspati, ali uznemireno i pod stresom.
Rezultati istraživanja pokazali su da dojenčad koja se rutinski odvaja od roditelja na stresni način ima abnormalno visoke razine hormona kortizola, kao i niske razine hormona rasta. Ta neravnoteža sputava razvoj živčanog tkiva u mozgu, suzbija rast i slabi imunološki sustav. Osim toga, dojenčad koja je doživjela učestale epizode plakanja prema istraživanjima ima deseterostruko veći rizik od razvoja poremećaja deficita pažnje (ADHD), uz slabiji školski uspjeh i razvijanje antisocijalnog ponašanja. 3
Sva dojenčad plače i većina ih izraste u emocionalno i neurološki zdrave osobe. Ipak, istraživanja su jasna – učestala intenzivna i produljena razdoblja plakanja u samoći mogu trajno oštetiti djetetov mozak u razvoju. 3
Dakle, puštanjem djeteta da plače u samoći otežavamo postavljanje temelja za svoj odnos s njim i riskiramo narušavanje dugoročne dobrobiti djeteta. Možda je ipak bolja opcija pratiti nagonsku reakciju, prići svom djetetu i pružiti mu utjehu u najsigurnijem mjestu na svijetu – majčinu naručju.
Lea Čorić – Žena vrsna
Foto: Omar Lopez – Unsplash
Izvori:
1 Bebarije, Renata Bulat
2 Then comes baby, Greg i Lisa Popcak
3 Kako uspavati dijete, William, Robert, James i Martha Sears
