Pripremajući se za brak, mladi par je došao kod svoga svećenika na zadnji susret prije vjenčanja. Svećenik im je rekao kako bi se sve što im je do sada kazao moglo sažeti u biblijskom nalogu: „I dvoje njih bit će jedno tijelo“. Na to se nervozni zaručnik promeškoljio na stolcu i upitao: „Da? Ali koje?“
Svećenik bi vjerojatno primio sličan skeptičan, čak neprijateljski, odgovor i od zaručnice, da joj je govorio o mužu kao „glavi“ obitelji. Čak i u bogoslužju pokušavamo izbjeći tu temu. Zamjensko čitanje za blagdan Svete obitelji je Kološanima 3,12-21. Rubrike dopuštaju izostavljanje zadnja četiri retka odlomka, no jedino se ta četiri retka odnose baš na obiteljski život.
Zašto bi itko na blagdan Svete obitelji htio izostaviti retke koji otkrivaju Božju volju za život unutar obitelji? Zato jer previše svećenika smatra 18. redak kontroverznim: „Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu!“
Dok mi govorimo o potencijalnim kontroverznim odlomcima u Svetom pismu, dodajmo još jedan koji je u današnje vrijeme naširoko ignoriran: Efežanima 5,21-25. Ovo je, usput govoreći, najopsežniji odlomak o braku u cijeloj Bibliji. Uzmimo tri retka: „Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!“ (Ef 5,22-24).
Zvuči li ovo kao da se žena spušta na neki niži nivo u obitelji? Tako to neki tumače. Upamtite: ovo je otkrivenje Božjeg nauma za kršćanske bračne parove. Bolje da to ozbiljno shvatimo. No, da bismo to uistinu mogli, moramo to pravilno i razumjeti.
Što točno znači „glava“?
Počinimo s ovom naredbom iz Svetog pisma koja kaže da je muž „glava“ žene. Grčka riječ koju su koristili sveti pisci jest kephale, koja doslovno znači „glava“. Kad tu riječ koristimo figurativno, mislimo na „vođu“ ili „šefa“ ili „direktora“: na onog tko ima autoritet u određenoj situaciji ili strukturi. Drugim riječima, glava je gazda.
Ima sedam ulomaka u Pavlovim poslanicama u kojima je riječ kephale korištena u prenesenom značenju. Pet njih se odnosi na Krista kao „glavu“ Crkve (Ef 1,22-23; 4,15; Kol 1,18; 2,9-10 i 19). Ovdje kephale u figurativnom smislu znači „uzvišeni začetnik i završitelj,“ „izvor ili početak ili završetak,“ ili „onaj koji donosi puninu.“ Postoje i druge riječi u grčkom jeziku koje znače „gazda“ u našem smislu riječi. Niti jedna nije korištena da opiše Kristov odnos s Crkvom – samo kephale jest.
Dva poglavlja govore o mužu kao kephale, „glavi“ žene: Prva poslanica Korinćanima 11,3 i Efežanima 5,23. Ovdje riječ kephale nosi isto značenje, u podudarnom smislu, kakvo ima u poglavljima o Kristu i Crkvi. U prirodi, podrazumijeva se, glava i tijelo ovise jedno o drugome kako bi bili potpuni.
Pogledajte u Efežanima 5,25-27 što Krist kao kephale Crkve čini za nju: „…kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti … te sebi predvede Crkvu slavnu … da bude sveta i bez mane.“ Krist je dao sebe za Crkvu kako bi joj omogućio da postane baš onakva kakvom ju je Bog stvorio da bude.
Sad pogledajte što za muža znači biti kephale ženi: „Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio crkvu i sebe samoga predao za nju“ (naglasak dodan). Nema mnogo muževa pozvanih da doslovce umru za svoje žene, ali svi su pozvani od Boga da služe u požrtvovno služe svojim ženama.
Muž glava žene
Jasno je iz Svetog pisma da to što je muž glava žene ne znači da on njoj treba biti „gazda“ ili da on gospodari njome. Biti „glava“ znači dati davati svojoj ženi osjećajno i pametno vodstvo. Ali oprezno: to treba biti vodstvo koje raste iz ljubavi i savjetovanja među supružnicima. Kao glava, muž snabdijeva i brine se za svoju ženu (i naravno za djecu). Na njemu je primarna cjelokupna odgovornost za obitelj.
Prema Svetom pismu, postoji samo jedan put u kojem suprug može istinski služiti svojoj ženi kao glava: „Svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog“(1 Kor 11,3). Kako bi uistinu bio glava obitelji, muž se mora podčiniti Isusu Kristu. Ta njegova služba sastoji se iznad svega u odgovornosti da bude posrednik ljubavi Isusa Krista svojoj ženi i djeci.
Jednakost među supružnicima
Ali ako je muž glava u bračnom zajedništvu, kako istovremeno može postojati jednakost među supružnicima?
Za kršćane: „Nema tu više ni Židova, ni Grka; nema tu više ni roba, ni slobodnog čovjeka, nema tu više ni čovjeka ni žene; jer, svi, vi ste samo jedan u Isusu Kristu“ (Gal 3,28). Drugim riječima, ljudske razlike ne znače ništa. A ipak, muževi su pozvani biti glava svojim ženama. Kako je to moguće?
Prvo, da razjasnimo razliku između onoga što mi zovemo značaj i onoga što zovemo podređenost. Značaj je ono što smo u vječnosti, pred Božjim očima. Značaj je ono što Pavao ima na umu kada odbacuje sve ljudske razlike. To što je ženama rečeno da su podređene muževima nema nikakve veze s njihovim značajem.
Podređenost se, s druge strane, odnosi na ulogu ili funkciju na koju nas Bog poziva. Dvije osobe mogu biti potpuno jednake u značaju (što u biti i jesu kao osobe) dok jedna osoba igra ulogu podređenosti drugoj. U Svetom pismu, značaj i podređenost su dva različita pojma. Biblija ne povlači nikakve nužne veze između njih.
Ljudska obitelj modelirana po božanskoj obitelji
Stvoreni smo na sliku i priliku Božju. Ljudska obitelj bi stoga trebala biti modelirana po božanskoj obitelji, Svetom Trojstvu. Razmislite malo o Trojstvu. Bog Otac nam je otkrio da je Božanstvo zapravo jedan Bog u tri Osobe. I te tri Osobe su savršeno i vječno jednake u božanstvu. Bog Sin je vječno jednak Ocu: „Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga,“ kao što govorimo u Nicejskom vjerovanju. Pa ipak, Sin je podređen Ocu. Prema Prvoj poslanici Korinćanima 15,28 „I kad mu sve bude podloženo [Sinu], tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu [Ocu] koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu“.
Također i Duh Sveti: i on je pravi Bog, kao i Otac i Sin, i vječno jednak Ocu i Sinu. Pa ipak, u drami našega otkupljenja, Duh Sveti je podređen Sinu. Tako su Sin i Duh Sveti istovremeno i jednaki Ocu i podređeni Ocu. Pa ipak njihova podređenost Ocu – to jest, uloga koju igraju u odnosu na Oca – ni na kakav način ne umanjiva njihov značaj jednakosti s Ocem.
Na isti način, u kršćanskom braku, ženina uloga podređenosti ni na kakav način ne umanjuje njen značaj potpune Bogom dane jednakosti s njenim mužem.
Muževi i žene „podložni budite jedni drugima“
Vratimo se sad Efežanima 5,22 i pročitajmo još jednu iznenađujuću činjenicu: „Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu“. Čitajući ovaj redak neki bi odmah skočili i proglasili Pavla ženomrscem. Baš ti koji bi ovako reagirali nemaju pojma o čemu Pavao zapravo govori. Štoviše, vade ovaj redak potpuno van konteksta.
Prva rečenica ključnog poglavlja u Novom zavjetu o odnosu koji je Bog namijenio mužu i ženi je sljedeća: muževi i žene „podložni budite jedni drugima“. Žena se „pokorava“ mužu prihvaćajući njegovu ulogu glave. To jest, surađuje s njim u ispunjenju te uloge da služi njoj i djeci. Muž se, s druge strane, „podlaže“ ženi prihvaćajući – i dajući sve od sebe – da zadovolji njene potrebe za ljubavlju i brigom, opskrbljivanjem i redom, dan za danom, dok ih smrt ne rastavi. Božja je namjera uzajamno podlaganje muževa i žena.
Evo šaljivog i pomalo mušićavog primjera kako bi to moglo izgledati. Žena kaže mužu: „Dragi, pokoravam se tvojoj službi glave obitelji. Sada, molim te ti se pokori mojoj potrebi da se iznese smeće i promijeni prljava pelena.“
Ženina prirodna nadmoć
Posljednja točka: Zašto je muž, a ne žena, pozvan biti glava obitelji?
Jedan prilično očit razlog krije se u tome što žena nosi djecu i vodeća je u njihovoj njezi, pa muž ima više slobode u ispunjenju uloge glave. Još jedan razlog je taj, barem je prije tako bilo, fizička snaga muškarca bolje osposobljava da bude u službi glave ženi i obitelji.
No, postoji dublji razlog. Par može odbaciti cijeli koncept muža kao glave. Jednostavno mogu – kao što mnogi parovi danas i čine – odlučiti „budući da smo oboje osobe, jednaki smo pa ćemo biti jednaki i u braku“. No istina je da je to što govore na prirodnoj, ljudskoj razini, netočno. Na prirodnoj razini muž i žena nisu zapravo „jednaki“. U bilo kojoj kulturi, u prošlosti ili sadašnjosti, žena može ili ne mora imati jednaka ljudska prava sa svojim mužem. Ali u braku samom po sebi, kao supruga i majka, žena ispunjava ulogu koja je središnja i puno važnija za duhovni i emocionalni život obitelji, nego uloga muža. On je jako bitan, naravno, ali žena je bitnija.
Tako da, na prirodnoj razini, postoji neizbježna, prirođena nejednakost između muža i žene u braku. (Sjetite se, već smo napomenuli da je u Božjim očima savršena jednakost među supružnicima.) Ako supružnici inzistiraju na svojoj prirodnoj jednakosti, ne mogu istinski dijeliti tu bračnu komplementarnost koja je, kako nas papa Ivan Pavao II. često podsjeća, Božji plan za bračno zajedništvo. Samo u iskrenom nadopunjavanju mogu muž i žena postići pravo jedinstvo.
Božji plan za kršćanski bračni odnos
To je činjenica. Dopustite mi da izrazim svoje mišljenje o vodstvu i prirodnoj nejednakosti u braku. Ovo mišljenje nije specifično učenje Katoličke Crkve, ali je u skladu s onim što Crkva naučava o braku:
Bog dodjeljuje vodstvo mužu kako bi ga podigao, tako reći, do pozicije punopravnosti sa ženom na prirodnoj, ljudskoj razini. Žena je pozvana od Boga da sudjeluje u dodjeljivanju vodstva mužu. Ona to čini tako da s ljubavlju pristaje da njen muž ispunjava tu ulogu. Čini to pomažući mu na sve načine da nosi svoju službu vođe. Tada, kada su zaista jednaki na prirodnoj razini, postaju spremni za nadopunjavanje koje im omogućava da postanu jedno na najdubljoj razini.
Ovo je, u širem smislu, Božji plan za kršćansku bračni odnos. Neka podari svim osobama u braku milost da prigrle i ispunjavaju taj plan potpuno i neprestano.
Otac Ray Ryland, obraćenik na katoličanstvo i bivši svećenik episkopalac. Nakon obraćenja zaređen je za trajnog đakona i kasnije svećenika.
Ray Ryland – Catholic Culture
Prevela: Katarina Udovičić
Foto: Žena vrsna
