Kad sam bila dijete, sjećam se da su mama i tata na svaku moju ili bratovu ideju i „projekt“ odgovarali ohrabrenjem i pokojom smjernicom, ako su znali nešto o tome što želimo napraviti. „Možeš ti to!“ je uvijek bila njihova prva reakcija. Ako bismo doživjeli neuspjeh, bodrili bi nas da pokušamo još jednom, da uočimo što bi trebalo učiniti drugačije da bismo uspjeli. Uvijek su s ponosom svima pričali o nama i bili naši najvjerniji navijači. Iako nisu pročitali niti jednu knjigu o odgoju i nisu slušali predavanja stručnjaka, uspjeli su intuitivno izgraditi naše samopoštovanje. Postigli su da i sada, u odrasloj dobi, prva naša reakcija na bilo koji izazov bude: „Idem probati. Zašto ne bih uspjela/uspio?“.
Često u radu s djecom, a i u druženju sa svojim odraslim prijateljima nailazim na nisko samopoštovanje. Sumnja u sebe i strah od neuspjeha blokiraju bilo koji njihov pokušaj. U radu s djecom sam zaključila da je najčešće u podlozi njihovog niskog samopoštovanja i straha od neuspjeha zapravo roditeljski strah. Ovaj moj zaključak potkrepljuju i istraživanja koja potvrđuju da je djetetova slika o sebi najviše pod utjecajem roditeljskog odgoja.
Čega se roditelji boje?
Boje se povrijeđenosti, tuge, ljutnje i ostalih negativnih emocija koje bi njihovo dijete moglo iskusiti ako zaista ne uspije. Žele ga od toga zaštititi. To je lijepo i razumljivo, svima nam je teško vidjeti vlastito dijete kako trpi. Međutim, znanost (a i život) kažu da negativne emocije ne postoje. Emocije mogu biti ugodne ili neugodne, ali sve su pozitivne i imaju neku funkciju. Strah nam poručuje da smo u opasnosti i da se trebamo nekako zaštititi – zapeti i boriti se ili pobjeći. Ljutnja nam poručuje da nešto što se dogodilo nije uredu – opet nam je izbor zauzeti se za sebe ili drugoga i ispraviti nepravdu ili pobjeći.
U dobroj namjeri, želeći zaštititi dijete od neugodnih emocija (koje će svakako kad-tad doživjeti), roditelji obeshrabruju djecu i oduzimaju im prilike da se okušaju u nečemu novom, nepoznatom i da riskiraju neuspjeh. Takva djeca u školi brzo odustaju od zadataka koji su im zahtjevni i mire se sa slabijim ocjenama jer ne vjeruju da mogu bolje. Kada sami o sebi imaju takvo mišljenje, događa se ono što u psihologiji nazivamo samoostvarujuće proročanstvo – djeca traže i uviđaju dokaze za takvo svoje mišljenje i sve više tonu u bespomoćnost i nisko samopoštovanje.
Nisko samopoštovanje ne prestaje završetkom djetinjstva, osim ako ga osoba prepozna i odluči ozbiljno (i uz stručnu pomoć) poraditi na tome. U suprotnom, djeca niskog samopoštovanja će i kao odrasli ljudi biti u grču pred svakim izazovom. Ovi psihološki grčevi mogu poprimiti i tjelesni oblik – bolesti štitnjače, želuca… Ukratko, mogu rezultirati s puno neugodnih emocija koje smo u početku zapravo željeli izbjeći.
Nije li najbolja stvar naučiti djecu kako se nositi s neuspjehom i neugodnim emocijama?
Što ako bismo okrenuli ploču i usmjerili se na to da djecu naučimo kako se nositi s neuspjehom i neugodnim emocijama, umjesto da ih učimo kako ih izbjegavati? Kako to učiniti?
Za početak, naučite kako prepoznati nisko samopoštovanje kod djece da biste znali otkuda krećete – radite li preventivno s djetetom koje već ima dobro mišljenje o sebi ili popravljate štetu kod djeteta koje već ima narušeno mišljenje o sebi.
Djeca koja imaju nisko samopoštovanje:
- manje prihvaćaju odgovornost za svoj školski uspjeh. Ne vide veze između svog truda i postignutog uspjeha nego i uspjeh i neuspjeh pripisuju sreći, sudbini ili naklonosti učitelja.
- lakše popuštaju pritisku vršnjaka. Zbog niskog samopoštovanja ne vjeruju u sebe i svoje mišljenje nego smatraju da drugi znaju bolje i da su češće u pravu.
- odustaju od zadataka i prije nego što su ga pokušali riješiti.
- istraživanja su pokazala da nisko samopoštovanje kod većine djece pridonosi emocionalnim problemima.
- Imaju potrebu neprestano pobjeđivati u igrama.
- privlače pažnju neodgovarajućim ponašanjem (glupiranje, zadirkivanje, agresivnost).
- pretjerano se ispričavaju za sve što kažu ili naprave krivo.
- pretjerano su samokritični.
- pretjerano se hvale.
- povučeni su ili sramežljivi.
- plačljivi su.
- boje se pokušati nešto novo.
- stalno traže izlike.
- imaju stalnu potrebu ugoditi drugima.
- teško (ili nikako) donose vlastite odluke ili izbore.
Što učiniti?
Prihvatite i volite djecu takvu kakva jesu, dopuštajući im izraziti vlastitu osobnost. Svi imamo pozitivne i negativne strane. Njegujte pozitivne. Postoje različite sposobnosti i vještine i svaka ima svoju vrijednost. Otkrijte koji su njihovi urođeni darovi i sposobnosti, a zatim malo po malo razvijajte kako bi na najbolji način došli do izražaja.
Hrabrite ih i slušajte, pokažite im da ste ih čuli i prihvatite njihove osjećaje.
Pazite da djeca ne govore loše o sebi te da se lako obeshrabruju. Poučite ih zauzimanju pozitivnog stava i onda kada stvari ne idu baš najbolje.
Pohvalite ih. Pohvala je uvijek djelotvornija od kritike – djeca izložena mnogim kritikama obeshrabruju se i lako postaju osobe niskog samopoštovanja. To ne znači da ne smijete dijete kritizirati uopće, ali kritika se treba odnositi na ponašanje, a ne na osobnost djeteta. Na primjer: „Nije u redu udariti prijatelja ako ti ne da igračku.”, umjesto: „Zločesti si!“. Isto tako, to ne znači da ih trebate hvaliti za svaku sitnicu. Pohvala mora držati vodu, biti zaslužena.
Izbjegavajte stalno prosuđivanje i često ponavljanje „Trebao/la bi…“, „Moraš…“.
Ono najteže, ali i najdjelotvornije – budite dobar uzor – imajte dobro mišljenje o sebi.
Suočite se zajedno s poteškoćama i neuspjesima – u obitelji koja se zajedno suočava s neuspjesima uči se umijeće međusobne podrške i kako učiti iz teških trenutaka.
Potičite ih da budu kreativni – ohrabrujte ih da budu znatiželjni, da ispituju što je novo, da prepoznaju ljepotu života.
Smijte se s njima i izvedite ih na put nade – za djecu ne postoji veći dar od istinske i duboke vjere. Onaj koji vjeruje u stalnu prisutnost Boga koji ljubi ljude, koji se brine za svoju djecu i spreman je priskočiti im u pomoć, ima izvor snage koja ga nikad neće napustiti.
Hrabro, možete vi to!
Lea Čorić – Žena vrsna
Foto: Jewel Mitchell – Unsplash
