Kroz nekoliko nastavaka donosimo vam odličan tekst Emily Stimpson Chapman koji obuhvaća 25 najčešćih pitanja o pobačaju. Radi se o konkretnim temama koje zaokupljaju svakog katolika, a ovdje možete pronaći jasne i nedvosmislene odgovore koje nam pomažu učvrstiti vjeru.
Zašto se katolici protive pobačaju?
Katolici se protive pobačaju jer on prekida ljudski život. Pobačaj zaustavlja otkucaje srca. On uništava sliku Božju.
Kao katolici vjerujemo da je svaki život, rođen ili nerođen, svet. Ljude ne smatramo samo kompleksnim biološkim organizmom već ljubljenim Božjim stvorenjem, Njegovom živom slikom, neponovljivim čudesnim djelom. Vjerujemo da svaka osoba nalikuje Bogu na jedinstven način. Svatko od nas prikazuje jedan djelić Boga – Njegovu snagu, ljepotu, mudrost, samilost, nježnost, ljubaznost, smisao za humor, dobrotu, milosrđe i nebrojeno mnogo drugih kvaliteta. Svaka osoba nosi dio naše zajedničke ljudske prirode. No istovremeno je svaka osoba jedinstvena, sveto remek-djelo koje otkriva svijetu jedan dio Božjeg srca i uma.
Svaka je osoba nezamjenjiva
Kada vidite osobu u tom svjetlu, shvatite da je svaka osoba važna. Svaka je osoba nezamjenjiva. Svaka osoba ima dostojanstvo koje nadilazi i ono anđeosko. Svaka osoba ima jedinstvenu misiju na ovom svijetu, poseban zadatak koji mu je Bog dao. To vrijedi i za muškarce i za žene, mlade i stare, bogate i siromašne, rođene i nerođene, svih rasa, vjera, nacija na Zemlji.
Okončati djetetov život prije no što ono uopće dobije priliku udahnuti prvi udah jednako je kao oduzeti svijetu predivan dar. Pobačaj lišava majke i očeve njihove djece, dječake i djevojčice njihove braće i sestara, muškarce i žene njihovih prijatelja i supružnika te čitavo društvo plodova njihovih života. Ostavlja nas siromašnima na način koji ne možemo ni približno zamisliti.
Pobačaj uništava dostojanstvo
U samoj osnovi, pobačaj uništava djetetovo dostojanstvo, ne samo nasiljem počinjenim u utrobi već ponašajući se prema djetetu kao prema objektu, problemu kojeg se možemo po želji riješiti, a ne kao prema osobi koja je stvorena da bi ljubila i bila ljubljena.
U konačnici, pobačaj uništava dostojanstvo svih onih uključenih u taj čin. Sudjelujući u uništenju nevinog djeteta, ljudi sudjeluju u svom vlastitom uništenju. Oni sebe ranjavaju – ne u smislu da im se ne može oprostiti ili da ne mogu zacijeliti rane – no ipak na stvaran, objektivan i razarajući način. Sudjelovanje u pobačaju lišava osobu posvećujućeg milosrđa ubijajući Božji život u svojim dušama. Ako je ta osoba već odvojena od Boga, pobačaj otvrdne njihova srca udaljavajući se još više od života u milosti. Bilo da takvi ljudi shvaćaju koju su štetu svojim odabirom počinili ili ne, šteta je počinjena. Odrazit će se na tisuće različitih načina tijekom njihovih života – osljepljujući ih, čineći ih hladnima te vodeći ih sve dublje i dublje u grijeh – osim ako ne prizovu Božju milost i zatraže ga oprost.
Želja Crkve da se ukine pobačaj nije samo ukorijenjena u želji da se djeca rode već i u tome da zaštiti žene i muškarce od boli i posljedica koje donosi oduzimanje nevinog života.
Zašto Crkva vjeruje da je zigota ljudsko biće od prvog trenutka začeća?
Što bi drugo i bila? Nije ni pas ni mačka ni jegulja. To je ljudski život, samo što je u svojoj ranoj fazi razvoja.
Tijekom nekoliko posljednjih desetljeća stekli smo ogromnu količinu znanja o početku ljudskog života i kako se razvija u utrobi. Zahvaljujući nevjerojatnom napretku u tehnologiji i medicini, znamo da nerođene bebe imaju otkucaje srca i udove već u četvrtom tjednu trudnoće, razlikuju se po spolu, a rast većih organa započinje oko 8. tjedna; bol se može iskusiti već u 12. tjednu. S 18 tjedana nerođena beba može čuti majčine otkucaje srca, a između 24. i 26. tjedna reagiraju na glasove i zvukove izvan maternice. Također znamo mnogo više o prvim trenutcima njihova postojanja.
Život počinje oplodnjom
Njihov život počinje u trenutku kada spermij oplodi jajnu stanicu. Kada se oni spoje, istog trenutka nastaje novo ljudsko biće, jednostanična ljudska zigota s 46 kromosoma (i varijacijama ako se radi o Downovu ili Turnerovu sindromu) koja odmah započinje proizvoditi ljudske proteine i enzime. Ono što je važno jest da ovim rastom i razvojem upravlja novo ljudsko biće, a ne majčino tijelo. Ljudsko biće istovremeno posjeduje 23 kromosoma od svoje majke, ali i 23 kromosoma od svoga oca. To čini ovu zigotu individualnim ljudskim bićem, a ne produžetkom svoje majke ili očevim klonom, već novi i jedinstveni ljudski život koji će, u normalnom tijeku vremena, proći kroz sve faze ljudskog razvoja: embrija, fetusa, novorođenčeta, bebe, toddlera, malog djeteta, adolescenta i odrasle osobe.
Tijekom ovih najranijih faza, i unutar i izvan maternice, beba ovisi o hranjenju i majčinoj brizi. No dijete je uvijek zasebna individua s vlastitom genetičkom kombinacijom i potrebama. Ne postoji trenutak u kojem njegov život nije njegov.
Dokaz o životu
To je razumski dokaz, što je jedan od načina na koji možemo spoznati istinu. Također postoji dokaz po vjeri. U Jeremiji Bog objavljuje: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“ (Jr 1,5). U Psalmima psalmist objavljuje:
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. (Ps 139,13-16)
Ovim riječima Crkva prepoznaje Božju potvrdu osobnosti i dostojanstva svakog nerođenog djeteta. Prepoznaje Božju riječ da ne počinjemo samo kao spoj spermija i jajne stanice već radije kao misao u Božjem umu. Začeo nas je kao misao prije no što nas je majka začela kao tijelo. Bog je zamislio svaki dio nas – kako izgledamo, što volimo, kakve veličanstvene stvari možemo učiniti – i voli svaki dio nas gledajući nas i poznavajući nas kao nitko drugi. Upravo se ta misao oblikuje u utrobi, oblik koji je Bogu uvijek dragocjen, koji uvijek vidi i voli bez obzira koliko malen bio.
Pobačaj ne smije biti odabir
U različito vrijeme tijekom kršćanske povijesti teolozi su debatirali o tome možemo li znati točan trenutak kada duša oživi ljudsko tijelo. Je li to s bebinim prvim pokretom ili, kako se još naziva, ritanjem? Je li to s prvim otkucajem srca? Je li to u veličanstvenom trenutku kada se spermij i jajašce ujedine te se dogodi ljuski ekvivalent Velikog praska u kojem novi ljudski život eksplodira u ovaj svijet? Crkva nije dala konačnu doktrinarnu izjavu vezanu uz to pitanje. No doktrinarno je potvrdila ono što nam razum govori – da novo jedinstveno ljudsko biće nastaje u trenutku začeća. Crkva u svojoj doktrini također naučava da se prema svakom pojedincu, od trenutka začeća pa nadalje, mora odnositi kao prema osobi – živućoj Božjoj slici – koja posjeduje unutarnje dostojanstvo i neotuđivo pravo na život. Rizik drugačijeg odabira je previše visok.
Sljedeći niz pitanja možete pročitati ovdje.
Emily Stimpson Chapman – 25 Questions About Abortion
Prevela: LR
Foto: Nikos Apelaths – Pixabay
