On nevidljiv, a prisutan u meni i nada mnom. On preda mnom u vidljivom ljudskom biću, s kojim mi je zajedno živjeti. On nad vidljivim i nevidljivim svijetom, koji me je imenom zazvao pa opečatio mi njime sav životni vijek. On od kojega bježim i kojemu se utječem u mijenama moga nerazuma. On, pred čije lice jednom moram stati i zadrhtati od pogleda Istine, od koje se skrivam kao Adam, jer znam da sam mnogo griješio i da višnja Pravda traži naplatu.
Napokon, On bogat milosrđem, kad krv svoju za me prolijeva!
Da, napokon! On je nada jedina svima nama koji propadamo.
Moja snaga traje sve do groba. A što onda?! Čak da ga nema, morao bi biti Netko koji će me prenijeti dalje, kao što me je donio ovamo, a da ga ni tada nitko ne vidje. Čak i kada me je naočigled svima čudesno rastezao od dojenačke mjere sve do ovih umornih koraka, bio je nevidljiv, mudar,svet i svemoguć.
Mnogi su se divili meni u kojem se čudo zbiva, a Njega ne spomenu nitko
Od sićušnog dojenčeta do prestanka mog tjelesnog rasta, mnogi su se divili tek meni u kojem se takvo čudo zbiva, a da pri tom Njega ne spomenu nitko, osim onih što se Bogu mole.
U njega je svemoć i dobrota. Kao zrak je nevidljiv i nedodirljiv, a posvud je oko nas. I više negoli zrak u plućima i krvi, On je u nama i tamo gdje zraka nema. U kostima našim rastao je s nama da nas stavi na životni put, gdje ćemo ga po vlastitoj odluci moći (htjednemo li tako) i napustiti, jer mu nismo robovi, već ljubljena djeca. Ali i gdje ćemo, izgubljeni u svom odmetništvu, tražeći ga opet moći naći. On, jedini vjeran zauvijek! Vjeran sebi i svojoj Istini. Vjeran sebi i svojoj dobroti, kojom nas je poželio u sebi prije neg’ smo bili stvoreni.
Po dobroti, sve njegovo nama pripada. Ali i nadalje njegovo je sve, jer smo i mi njegovi. Jer nitko nema vlasništva ni vlasti nad onim što je tuđe, nego samo nad vlastitim djelom. Tako dokle li je naša duša njegova, dotle joj i život ima smisla. A dokle god što ima smisla, dotle i postoji.
Ma, otkud ove čudne misli naviru i otkud li im tako divan sklad? Jesam li ja to sam u sebi? Ili je uza me još nevidljiv Netko, da budemo dvojica – da mogao bi biti razgovor?! Il’ su možda to u medni Trojica sjedinjenih – što govore kao da su jedan, a ja samo slušam što mi govore?!
Ne znam ništa. A moguće je sve.
Stvoritelj! Bog! Otac! Svevišnji! Svevladar! Onaj Koji Jest! Besmrtni! Pradavni! Sveti! Eli! Jahve! Adonaj! Aleluja!
On nam zbog ljubavi iscjeljuje rane
U njemu nema više Židov, Grk, Rimljanin il’ pripadnik nekog drugog naroda, jer svi smo djeca njegova, otkupljena krvlju Kristovom i pozvana na klanjanje u Duhu i Istini.
U „Prijekorima“ iz liturgije Velikoga petka, kroz tisućljeća zovemo ga: „Hágios o Theós (Sveti Bože). Hágios Ischirós (Sveti jaki). Hágios Athánatos, eleison hymas (Sveti Besmrtni, smiluj nam se)“. (Ili s grčkog izvornika: Ἅγιος ὁ Θεός, Ἅγιος ἰσχυρός, Ἅγιος ἀθάνατος, ἐλέησον ἡμᾶς.)
Jedino On život može dati i oduzeti. A onome tko se od zla odvrati, iznova ga njemu darovati pa ga opravdanog uvesti u raj. Jedino On daje spas i izriče vječnu osudu, jer pravedan je koliko i dobar. No u njemu pravednost se sa dobrotom nikad nije razišla, već zajedno čuvaju poredak života u koji smo bez zasluge pozvani i to tako da nas ljubi zauvijek.
U svakoj rani koja zacjeljuje njega možeš naći. Ni naše gnojne rane njemu se ne gade, zato što nas ljubi i želi nam spas. Zbog ljubavi nam iscjeljuje rane. No, i dopušta ih samo zato da poželimo biti njegovi pa svim srcem pokloniti (darovati) se njemu, da nas digne u sveta nebesa. Tu vječna ljubav ima svoj blaženi dvor i sva blaga naše vječnosti.
Obujmiti ga može samo ponizna tišina vjerne pokorničke duše
A njegova nebesa nisu ona gore, nego ova unutrašnja – nevidljiva i nečujna, ova u svakom smislu meni neshvatljiva i nedohvatljiva, ova što iznutra nadvisuju, ne samo moje biće, nego i sve stvorove pa i samu tajnu stvaranja. Ova tako prisna, a beskrajna nebesa s kojih mi se u nečujnoj nutrini nenadano približava neka sveta Riječ, što bezglasno mi govori ovim istim mojim glasom i jezikom. Progovara tako prisno da izgleda mi u nekoj posebnoj trijeznosti kao da to što čujem ja samom sebi govorim. A znamo da to nije od mene i da o tom prije toga milosnog trenutka nije bilo ni slutnje u meni.
Po svetom iskustvu čini mi se da ga obujmiti može samo ponizna tišina odane i vjerne mu pokorničke duše. A zapravo to on tad grli nas, sasvim prignut našem skrušenom predanju, kao da smo jedini na svijetu. Kao dobri otac kad u svom krilu ljubi nejaku dječicu i strpljivo ih sluša dok mu žele nešto nesuvislo reći. Svjedoci su ovome svi proroci kroz razna vremena. A i mnogi sveci i svetice, čija služba nije bila proročka. I začudo, sve što rekoše, toliko je međusobno skladno, jasno i jednostavno, kao da su kroz njih različite iz raznih naroda, jezika i doba ljudske povijesti govorila uvijek ista nevidljiva usta.
On je i Stvoritelj i dobri Otac naš. On prebiva u središtu nedostupnog svjetla što životom obasjava sve, premda ljudske oči ga ne vide.
I Riječju i Duhom On nam vraća u sjećanje neka ljudska lica, neke događaje pa i naše čudne postupke u kojima se zbilo nešto bitno što nam utječe na osobnu sigurnost il’ na cijeli životni nam krug. Gdjekad na budućnost čitavoga svijeta. On to čini namjerno, ne bismo li se pokajali za vlastiti grijeh pa nanovo zadobili izgubljeni mir. Pomaže nam poništiti vlastite zablude il’ iskrenom isprikom popraviti narušene društvene odnose pa ponizno promicati duhovno jedinstvo. Jer, kao među zvijezdama, i među nama On želi isti sklad što ga njegov Zakon uspostavlja.
Koračati treba svakog trena kao da smo opet na početku
Stvoren sam u međusobno usklađenom stvaralačkom strujanju ljubavi vječnog Duha i vječne Istine.
Sa te dvije svete ruke Stvoritelj me oblikuje i postojano drži pred sobom, sve dok sebe (Ljubav) nazire u meni. A promatra me iznutra – odakle me neprestano stvara i obnavlja. To je ona sveta ravnoteža u vlastitom biću, ona radost postojanja u kojoj mi je tako ugodno i sigurno sve u meni kao da lebdim u blaženoj visini.
Ljubav vječnog Duha i vječne Istine najveće je blago što ga ovdje ljudsko srce može kušati.
Njihovo istovjetno suradničko djelovanje u beskrajnom roju zvijezda, duhova i duša zapravo je brižno uređeno naše postojanje.
Svakog trena osjećamo da smo negdje između – između tih nevidljivih, nježnih, a tako moćnih ruku. Da se nigdje kao samci ne zaustavljamo. Iz klonuća da se vjerom dižemo i s povjerenjem dadnemo voditi Nevidljivome, koji jedini zna tko smo, kud idemo i gdje nam je svakog trena stići. Da, poput njega – u vidljivosti visećega na križu – pretvaramo svoje boli u sve veći oganj ljubavi dok nam cijelo biće ne postane živi oganj koji gori, a ne izgara, kojem snagu vječna Ljubav dodaje. Da uranjamo pokornički smjelo u misterij naše preobrazbe – svakim danom i godinom novoga života, kao što se od djetinjstva mijenja i naš lik.
U prolaznoj ovdašnjosti nema nigdje za nas sretnoga ostanka. Odmorište za nas nije u stajanju (stanku i nestanku), nego uvijek u našem nastanku. Koračati treba svakog trena kao da smo opet na početku, jer je život vječni cilj što se trajno pred nama pomiče, što nas neprestano vodi u nove susrete, poslove i slavlja. Samo tako nema smrtne dosade u kojoj se raspadaju i tijelo i duša. Naš je život sveti izazov na utrku za stjecanje Božjeg savršenstva u ovako slabašnoj naravi.
Bog, Stvoritelj, ne gubi nas iz vida
Tko god ovdje želi stati i ostati, već se gubi i već gubi sve, jer Stvoritelj više nije s njim. Kao takav, suvišan je svima i svi živî o njega se spotiču. Zaobilaze ga kao neugodu i ne čekaju ga da se pokrene.
No, Bog misli i na njega jer zna svaku slabost čovječju. Kada netko takav postane, kad izgubi u sebi mladenačku znatiželju i veselje svoje mladosti, tad ga može samo muka, kao vjesnik propasti, potaknuti da kroz tamu odmetnutog svoga srca opet traži svoj jedini, a izgubljeni put; onaj na kojem je nastao i na kojem trajno nastaje.
Bog, Stvoritelj, ne gubi nas iz vida. Njegova nam Ljubavi nudi blaženstva iz raja, odnosno vječni život na dlanovima vječnog Duha i vječne Istine. No, istodobno od svakoga zahtijeva i savršenu podložnost Duhu i Istini.
„Zašto podložnost?“ – preda mnom se ovoj riječi protivi demonska oholost, koja mi dušu uporno nastoji zavesti da učini bilo kakvo zlo, a služi se nerazboritom znatiželjom i pogubnom sumnjom koja iz spoznaje isključuje Božju ljubav i njegov sveti mir.
Evo zašto. Zato što u samoj sebi podložnost je ljubav zapravo. U njoj duša svu sebe i sve svoje i sav ljudski rod dragovoljno Bogu daruje, kao što to čini i Bog za sve nas. Jedino u dragovoljnoj podložnosti nema pobune ni nereda ni bilo kakvog zla. Samo u njoj život nije ugrožen. I kad trpi, on zapravo pobjeđuje i nadrasta sebe nekim novim Božjim darom u njegovoj slobodi. Nema ni nemoći u manjkavosti moći vlastite. Nema ni nedostataka postignuću naših svetih želja što ih Bog i bližnji u ljubavi nama rado daruju. Samo u iskrenoj i dragovoljnoj podložnosti moguće je sveto zajedništvo; zajedništvo duše s Bogom i međusobno zajedništvo svetih.
Na njega nas Isus poziva. Jer sveto zajedništvo – to je život zapravo.
Pročitajte i ostale kolumne Rajka Bundala.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Madison Nickel – Unsplash
