Naša je priča započela ujesen 2017. godine. Nakon 3 mjeseca samo dopisivanja već sam znala da ću se udati za njega. Vjenčali smo se godinu i pol kasnije i odmah dobili 1. dijete – Jošuu. Moramo priznati da nam na početku nije bilo nimalo lako. Nas troje sami, daleko od naših obitelji, ja na fakultetu, a suprug na poslu u bolnici. U vrijeme korone. No znamo da je Gospodin već od samog početka bio s nama.
Samo 5 mjeseci nakon rođenja prvog djeteta, saznali smo za drugu trudnoću.
Bog nam je obrisao suze i donio radost
Da nešto nije kako treba, ginekologinja je posumnjala već u 12. tjednu trudnoće. Budući da smo odbili prenatalna testiranja, do rođenja nismo znali ima li naše dijete neku dijagnozu ili nema. Danas smatramo da je to bilo bolje, jer bi se za vrijeme trudnoće samo nepotrebno brinuli, a na ono što nas je čekalo, nitko nas nije mogao pripremiti.
I stigla nam je Noemi – djevojčica rođena s kromosomom više, rođena sa sindromom Down. Iako su nam to potvrdili tek nakon 6 mjeseci, mi smo odmah po rođenju sumnjali. Prisjećamo se kako nam je teško bilo već odmah na početku, prvih nekoliko dana njezina života, zbog nepotrebne brige, nepotrebnih suza i male ili nikakve liječničke podrške. Samo smo trebali čuti neke ohrabrujuće riječi – one da će sve biti i više nego u redu. Riječi, da smo dobili jako posebno i predivno dijete. No nitko nam ih nije rekao. U nadilaženju te početne nespremnosti i tjeskobe ističemo snagu naše vjere i Boga koji je naš plač okrenuo u igranje i opasao nas radošću (Ps 30).
Naša je djevojčica preokrenula mnoga srca
Nakon potvrdne dijagnoze obratili smo se predsjedniku i članovima Udruge za sindrom Down MŽ, koji su nas jako toplo primili i uputili nas u puno toga. Odmah smo postali članovi Udruge i počeli s fizikalnim i ostalim terapijama, kako u Udruzi, tako i kući. Udruga kroz aktivan rad nastoji poboljšati integriranost djece i mladih s invaliditetom u svakodnevne aktivnosti i omogućiti njihov razvoj kroz rekreaciju, razne radionice i sport pa tako i Noemi ide na plivanje te logopedu i rehabilitatoru.
Posebni su, doista!
Ipak, kada se dotaknemo prihvaćanja osoba sa sindromom Down, još se uvijek premalo pažnje pridaje tome u vrtićima, školama i u društvu općenito. Želimo naglasiti potrebu za otvorenijom komunikacijom o tome te osvještavanjem vrijednosti tih osoba na razini društva. Na primjer, naišli smo na dosta problema i neprihvaćanja kod upisa u vrtić. Krenula je pohađati vrtić prošlu jesen, uz asistenta.
Sada vidimo kako smo baš ovdje gdje jesmo bili i poslani, s ciljem. Noemi je sve preokrenula i tete su promijenile svoje stavove i ponašanja prema njoj.
Također, i kod ove se dijagnoze nerijetko propitkuje važnost života, te su sve češći prekidi trudnoća nakon sumnji na tu dijagnozu. Mi se zaista pitamo: pa zašto je to tako? Zar ljudi ne vide njihovu posebnost?
Opipljivi Božji blagoslov
Priznajemo da je bilo potrebno stvarno jako puno rada s njom od samog početka. Međutim, što se više radilo, ona je bolje napredovala. S njom je baš sve išlo polako i trebalo joj je, i još joj uvijek treba, više vremena da nešto postigne, tako da se mi jako radujemo sitnicama. Nešto što drugi uzimaju zdravo za gotovo, nama je to velika stvar. Npr. propuzala je tek poslije prvog rođendana, prohodala oko drugog.
Ona se općenito raduje životu i svakoj osobi više nego bilo tko od nas. Često nam izjavljuje ljubav, a strah niti ne poznaje.
Zahvalni smo Bogu i na tome što, osim kromosoma više, Noemi nema nijednu drugu dijagnozu. Baš nikakvu bolest uza sami sindrom Down. Sklonija je respiratornim bolestima, ali to je sve.
Noemi nas je naučila radosnom životu
Osim strpljivosti, Noemi nas je poučila i jednom sasvim novom iskustvu radosti življenja. Upotpunila je naše poimanje života, ljubavi i zahvalnosti. Samo prve 2 godine s njom bile su tako čudesne, pune izazova i borbi, prepune novih situacija, ljudi i osjećaja. Uz to što je mlađa sestra, s godinu i pol je postala i starija sestra bratu Davidu. Toliko brižna, osjećajna i velikodušna. Sada navršava 4 godine, a dobila je i još jednog brata – Samuela.
Možemo jedino biti zahvalni!
Možemo priznati koliko smo uz nju puno naučili već sada: kako biti zahvalni na svakom trenutku, danu koji nam je darovan, kako se radovati malim stvarima, sitnicama i još manjim napredcima koji su za nju bili itekako veliki, a najviše od svega kako u tužnoj i na prvi pogled bezizlaznoj situaciji prepoznati pravu radost i ljubav. A što nas još sve čeka.
Gospodin obilno daje kada se u Njega pouzdamo!
I znate, oni nisu drukčiji. Mi smo, jer ne vidimo taj djelić Boga u njima.
A život? On zna biti težak, ali je s djecom zaista obogaćen.
I na kraju stvarno možemo reći da sve što smo postigli: diploma, posao, nova kuća, četvero djece – ništa ne bismo uspjeli bez Boga. Istina je da smo neke ljude putem „izgubili”, ali dobili smo druge, itekako vrijedne u našem životu.
Gospodin zaista sve posloži kad se pouzdajemo u njega i kad vršimo njegovu volju.
Valentina Vlah – Žena Vrsna
Foto: Sebastian Pandelache – Unsplash
