Vrijeme praznika odlična je prilika kako bismo pomogli djeci razumijeti zašto i kako pomoći ljudima u potrebi i koji je pravi smisao darivanja. Krajem se godine organiziraju mnoge udruge koje prikupljaju hranu ili prezentiraju svoje planove prikupljanja donacija.
Pet znanstveno utemeljenih strategija kako provesti praznike (i ostatak godine)
Postoje znanstveni dokazi da bi djeca trebala lako usvojiti takve poruke. Istraživanja pokazuju da djeca još od najranije dobi imaju duboko ukorijenjen instinkt dijeliti i pomagati drugima. Jedno je istraživanje pokazalo da mala djeca više uživaju darivati poslastice nego što ih vole primati. Čini se da djeca imaju snažan prirodan nagon biti ljubaznima i darežljivima.
Osim moje kćeri.
Tako je barem izgledalo prošle godine u vrijeme blagdana kada smo ju supruga i ja pokušali uključiti u našu godišnju tradiciju izabiranja organizacije kojoj ćemo pomoći dobrotvornim prilogom. Naša, tada sedmogodišnjakinja, jednostavno nije bila zainteresirana za to – i točka.
Zašto naša sedmogodišnjakinja nije zainteresirana?
Jasno, za to su postojala dva moguća objašnjenja – ili je ona bila iznimno sebično ljudsko biće ili sam ja zakazao kao roditelj. Vjerojatno oboje.
Kako je moguće da ovo nedvojbeno brižno dijete ostavlja dojam ravnodušnosti kada dođe trenutak da brižnost pokaže svojim djelima?
Naravno, znao sam da to nije istina. Naša nas je kći oduvijek oduševljavala brigom i suosjećanjem koje je pokazivala prema svima – od mlađih susjeda, kolega iz razreda do likova iz njezinih omiljenih televizijskih emisija. No, nisam mogao odagnati osjećaj da nešto radim pogrešno. Kako jedno takvo, očito brižljivo, dijete ostavlja dojam ravnodušnosti kada dođe trenutak da brižnost pokaže svojim djelima?
Darivanje nas mora činiti sretnima
Zbog godina iskustva rada u Greater Good Science Centeru znam da ključ leži u poticanju njezine unutarnje motivacije za darežljivošću. To mora biti nešto što ona sama želi učiniti, nešto što ne vidi kao obavezu nametnutu od nekog sa strane (poput nervoznog roditelja). Drugim riječima, darivanje ju mora učiniti sretnom.
„Smatram da je pomaganje našoj djeci iskusiti radosti darivanja bližnjih vjerojatno jedan od najvrjednijih načina na koji možemo njegovati darežljivost u njima“, kaže Lara Aknin, asistentica na odjelu psihologije (i voditeljica istraživanja koje upućuje na to da djecu darivanje usrećuje više nego primanje) pri Sveučilištu Simon Fraser u Kanadi. „Na taj se način pokreće pozitivan lanac: darivanje usrećuje ljude, a sreća potiče darivanje.“
Stoga, kako možemo biti sigurni da darivanje usrećuje djecu te pokreće „pozitivan lanac“ sreće i darežljivosti?
Obratio sam se stručnjacima kako bih dobio smjernice, odlučan da za moje dijete sve bude drugačije u ovo blagdansko razdoblje. Iako su istaknuli da je istraživanje na ovu temu uglavnom nedorečeno, postoje znanstveno utemeljene strategije za poticanje altruističkih nagona kod djece za vrijeme blagdana i tijekom cijele godine. Navodim pet lekcija koje sam sažeo iz naših razgovora.
1. Budi uzor – i objasni svoje postupke
Istraživanje od prije nekoliko desetljeća ustvrdilo je da je vjerojatnije da će djeca biti ljubazna i darežljiva ukoliko imaju barem jednog roditelja koji im daje primjer takvog ponašanja. No, nedavno istraživanje Marka Ottoni-Wilhema sa Sveučilišta u Indiani naglasilo je jednaku važnost da roditelji s djecom razgovaraju o darežljivosti.
Istraživanje koje je vodio Ottoni-Wilhelm ustvrdilo je vjerojatnost da će adolescenti u 18% više slučajeva donirati novac dobrotvornoj organizaciji ako su njihovi roditelji dali bilo kakvu donaciju u protekloj godini. No, ako je roditelj donirao i razgovarao s djecom o darivanju vjerojatnost je 33% veća da će i dijete nešto donirati – što je povećanje od 15%. Na sličan način, kod adolescenata čiji su roditelji volontirali vjerojatnost je 27% veća da će i sami sudjelovati u volontiranju, a 47% je veća kod onih s kojima su roditelji o tome i razgovarali.
Djela govore više od riječi
„Mi pretpostavljamo da djela govore više od riječi“ kaže Sara Konrath, pomoćni profesor filantropskih studija pri Sveučilištu u Indiani, Lilly Family School of Philantropy. „Međutim, u slučaju ovakvog specifičnog ponašanja, izgleda kako je potrebno oboje kako biste uspješno naučili svoju djecu darivanju.“
Stručnjaci naglašavaju da takvi razgovori mogu i trebaju početi rano, mnogo prije razdoblja adolescencije. Jill Gordon, direktorica Youth Philanthropy Initiative of Indiana (YPII), kaže kako je njezina organizacija počela nuditi program za djecu i njihove skrbnike. Zastupljena su djeca već od treće godine koja se podučavaju različitim načinima kako pomoći drugima i doprinijeti svojim zajednicama. Jill vjeruje kako nikada nije prerano da roditelji započnu ovakve razgovore, bilo za večerom ili u autu.
„Možete reći: tvoja mama (ili tata) i ja podržavamo ove organizacije iz nekoliko razloga.“ predlaže Jill.
Kada govorimo o razgovorima u ranoj dobi, roditelji ne moraju nužno poticati svoju djecu da daruju svoje vrijeme ili novac na izravan način – samo podizanje svijesti o roditeljskim potezima vrlo je važan prvi korak. Gordon je utvrdila da ove razgovore djeca počnu upijati zapravo u dobi od 8 godina (dob moje kćeri), tj. u najranijoj dobi koju određeni istraživači uzimaju kao okvirnu dob kada djeca potencijalno doniraju u dobrotvorne svrhe. Možda je moja zabrinutost prošle godine bila malo uranjena.
2. Pomozite im razumjeti tuđe potrebe
Da bi djeca bila potaknuta pomoći bližnjima, prvo moraju prepoznati da je njihova pomoć uistinu potrebna.
U ovom slučaju roditelji mogu iskoristiti snažnu sklonost djece prema empatiji koja je vidljiva u najranijim fazama života. Ona djeci omogućuje prepoznati emocije i potrebe drugih. Istraživanja upućuju na veću vjerojatnost da će djeca pomagati ljudima u potrebi kada pokušaju vidjeti svijet njihovim očima ili prepoznati nešto zajedničko. Osobna, ljudska, veza s nekom osobom čini njegove potrebe mnogo stvarnijima te ih je teško ignorirati. Stoga nas to motivira da ublažimo njegovu patnju.
„Smatram da je to jedna od najosnovnijih stvari koje empatija može učiniti: upozoriti nas na potrebe bližnjih te nas potaknuti da ih ispunimo na bilo koji mogući način“, kaže Kiley Hamlin, razvojni psiholog pri Sveučilištu British u Columbiji.
Umjesto udaljavanja od osobe u potrebi, roditelji mogu nježno potaknuti svoju djecu da razmisle o prošlosti i iskustvima te osobe.
Štoviše, oni mogu pronaći načine kako se povezati s ljudima kojima pomažu, predlaže Sara Konrath. Sarina djeca, u dobi od sedam i četiri godine, nedavno su donirali čarape lokalnom skloništu za beskućnike. No, čak i nakon što su poduzeli taj korak, Sara smatra da ideja “beskućnika” ostaje apstraktan pojam za djecu njihove dobi.
„No, razgovarajući i upoznavajući stvarne ljude, svrstava ih iz grupe ljudi koje djeca zapravo ne shvaćaju u grupu stvarnih ljudi s imenima, pričama i obiteljima koje mogu razumjeti.“, kaže Sara.
„Možda to znači da o beskućnicima i gladi treba razgovarati od rane dobi“, kaže Jill. Nema mnogo trgovina u ovom susjedstvu – što mislite gdje ljudi nabavljaju hranu?“
Empatija
Jill Gordon otkrila je da je korisno kod djece s navrših pet ili šest godina početi postavljati pitanja o tome gdje su prepoznali potrebe u svojoj zajednici. „Možda to znači već u ranoj dobi započeti razgovor o beskućništvu i gladi“, kaže ona. Nema mnogo trgovina u ovom susjedstvu – što mislite gdje ljudi nabavljaju hranu?“
Kada učenici dođu u četvrti ili peti razred oni već imaju razvijeno kritičko razmišljanje i organizacijske vještine pomoću kojih uzimaju u obzir neke ozbiljnije poteze kako bi pomogli ispuniti tuđe potrebe. Takvi potezi bi bili organiziranje dobrovoljnog prikupljanja novca ili nekih projekata s uslugama te tako mogu bolje razumjeti koje su organizacije najpogodnije za ispunjenje navedenih potreba unutar zajednice.
3. Pomozite im uvidjeti rezultat
Važan zaključak tijekom istraživanja odraslih jest da će iskusiti veću sreću zbog vlastite velikodušnosti (s time biti motiviraniji darivati iznova) ako su u mogućnosti vidjeti utjecaj na druge.
Aknin mi je rekla da je isto primijetila u svojim istraživanjima kod djece. U svojem istraživanju male djece, vjeruje da su više uživali u darivanju poslastice (keksa) nego u primanju jer su na licu mjesta vidjeli kako onaj koji prima poklon, lutka majmuna, uživa u svome poklonu. „Točno su vidjeli kako su darovali i koliko je to bilo korisno“, kaže ona.
Međutim, ne može se isto reći za novčane donacije. Zapravo, kad su djeca mlađa (otprilike pet godina) cijeli koncept novca im je prilično maglovit i apstraktan. Dakle, čak i kad su zainteresirani pomoći drugim ljudima, vrlo im je teško shvatiti korist doniranja novca u određene svrhe.
Mlađa djeca mogu darivati namirnice
Aknin zbog toga predlaže uključivanje mlađe djece, poput svojeg dvogodišnjeg sina, u oblik darivanja gdje mogu ostvariti opipljiviju vezu između njihovih djela i pozitivnog utjecaja. Na primjer, Aknin vjeruje da će odlazak u trgovinu prehrambenim proizvodima kako bi odabrali hranjive namirnice, a zatim ih isporučili u lokalnu socijalnu trgovinu imati veći utisak na njih nego „samo odvojiti nekoliko dolara koji će, u teoriji, pomoći drugima, ali nisu toliko opipljivi ili konkretni.“
Nakon što je nedavno Sara Konrath dala donaciju lokalnom skloništu za beskućnike, pokazala je svojoj sedmogodišnjoj kćeri pismo zahvale koje je primila od skloništa, a u kojem su bile zapisane priče njihovih korisnika.
Kada su djeca starija, negdje oko šeste godine, Aknin i Hamlin oboje predlažu da ih se uključi u akcije darivanja gdje mogu izbliza vidjeti njihov učinak poput volontiranja u pučkoj kuhinji, domu za njegu ili pak pomaganja u čišćenju lokalnog parka. To osobito vrijedi ako uključuje formiranje jake društvene veze s ljudima kojima pomažu ili kolegama volonterima.
Novac treba darivati kad su djeca starija
Kada su djeca dovoljno stara da bi shvatila pojam novca, postoje načini kako im roditelji mogu pomoći cijeniti učinak dobrotvornih donacija. Nakon što je nedavno Sara Konrath dala donaciju lokalnom skloništu za beskućnike, pokazala je svojoj sedmogodišnjoj kćeri pismo zahvale koje je primila od skloništa, a u kojem su bile zapisane priče njihovih korisnika.
„Rekla sam joj da ta organizacija treba novac kako bi djelovala, a mi s njima dijelimo novac kako bismo mogli pomoći tim ljudima“, kaže ona. „Ona je to doista shvatila. Nadam se da će se jednoga dana toga sjetiti i htjeti dati svoj doprinos.“
4. Neka postane dio njihove osobnosti
Konrathinoj kćeri bi njezin vlastiti doprinos mogao biti ključan u izgradnji dugoročne navike darivanja. Nedavna istraživanja pokazuju da kada osoba daruje nešto što ima veće osobno značenje ili važnost, ona će se osjećati privrženijom udruzi koju potpomaže te je veća vjerojatnost da će ju dugoročno podupirati.
Navedeno se slaže s pristupom Jill Gordon pri YPII-u, u kojem potiču mlade shvatiti filantropiju ne samo kao izdvajanje svog vremena ili doniranje novca, već kao i korištenje svojih osobnih talenata za veće dobro.
Filantropiju treba usaditi u dječje interese
„Davanje i služenje, filantropija – ne treba biti odvojen dio tvog života“, kaže ona. „To može biti dio tvog identiteta, dio tvojih aktivnosti prema kojima gajiš strast. Ako si zainteresiran za umjetnost, nađimo način kako iskoristiti te talente. Ako te zanima sport, možda možeš organizirati događaj za prikupljanje sportske opreme.“
Što je više filantropija usađena u dječje interese ili strasti, to više će biti dio njih, kaže Jill.
Filantropija, što je možda iznenađujuće, može biti prihvatljivija ako uključuje osobnu žrtvu, kako smatra Lara Ankin. Njezino je istraživanje pokazalo da su djeca bila sretnija ako su darovala svoj keks nego ako su ga uzeli iz druge kutije te ga darovali. „Smatram da nije darivanje samo po sebi obogaćujuće već ono može biti posebno obogaćujuće za djecu.“ kaže Ankin.
Neka djeca sama darivaju
Iako ima smisla da roditelji žele olakšati svojoj djeci darivanje time što doniraju u njihovo ime, dugoročno bi moglo biti djelotvornije ako djeca imaju svoj udio u tome.
Imajući to na umu, supruga i ja smo odlučili jednostavno ne uključiti našu kći u blagdanske donacije krajem ove godine. Umjesto toga, podijelili smo njezin tjedni džeparac u tri posudice – Potroši, Štedi i Podijeli. Krajem godine ona sama može odlučiti kome želi darovati svoj dio iz posudice Podijeli. To me dovodi do sljedeće točke…
5. Dajte im izbora
Iako je bilo nekih dobronamjernih pokušaja da se djeca uključe u filantropiju putem obaveznih programa učenja kroz pomaganje, dokazi pokazuju da bi takva nastojanja mogla imati protuefekt.
Desetljeća istraživanja pokazala su da ako su ljudi prisiljeni učiniti nešto lijepo za druge ili samo suptilno prisiljeni putem neke dodijeljene nagrade, smatrat će se manje velikodušnima te zbog toga biti manje motivirani dugoročno pomagati.
„Ako ne uključujete djecu u ovakvu vrstu razgovora, oni se osjećaju kao da im je to nametnuto“ kaže Jill. „Kao da je domaća zadaća.“
S druge strane, istraživanja Nette Weinstein i Richarda Ryana, uz mnoga su druga, otkrila da se ljudi osjećaju mnogo sretnijima nakon dobrog ili društveno korisnog djela jedino ako su ona dobrovoljna i samoinicijativna. Kada se prisiljeni, osjećaju se lošije.
Jill Gordon zbog toga naglašava koliko je važno djeci ponuditi opcije i mogućnosti izbora. „Ako ne uključujete djecu u ovakvu vrstu razgovora, oni se osjećaju kao da im je to nametnuto“ kaže Jill. „Kao da je domaća zadaća.“
Postoji više oblika darivanja
Gordon i ostali kažu da je važno imati na umu kako postoje različiti oblici darivanja: izdvajanje svog vremena, doniranje novca ili namirnica, korištenje svog talenta u određenu svrhu. Ne samo da su neki prikladniji za određenu dob, nego su i primjereniji različitom tipu djeteta. Dajući djeci slobodu odabira onoga što im najviše odgovara, povećat će se šanse da će se zbog svojih djela dobro osjećati te da će se toga držati i u budućnosti.
„Dajući darivatelju izbor – potičući ih da daruju, no dajući im izbor da sami odaberu kako žele darivati – može učiniti veliku razliku u dobrobiti darivatelja nakon toga.“ kaže Hamlin. „Mi želimo da djeca izrastu u društveno osjetljive odrasle ljude koji će nastaviti darivati čak i kada mi nismo tu da ih prisilimo.“
To je razlog zašto smo ove godine supruga i ja odlučili biti staloženi – bez krivnje, bez prisile.
Djeci treba pomoći izgraditi dugotrajnu naviku velikodušnosti
Prije nekoliko tjedana za večerom ležerno sam spomenuo kako namjeravamo pomoći organizacijama do kojih nam je stalo, a moja se kći priključila kako i ona želi donirati svoj novac iz posudice Podijeli: „Sirotište ili azil za životinje!“ (Njezini su rođaci nedavno udomili psa iz azila za životinje, još uvijek nisam sigurna odakle joj ideja o sirotištu.)
Naravno da želimo da njezina želja za darivanjem bukne više puta godišnje. Naš je cilj da ovakve aktivnosti za vrijeme blagdana pomognu izgraditi dugotrajnu naviku velikodušnosti – naviku koja ju neće samo usrećiti već i naučiti mudrijoj lekciji o njezinom mjestu u svijetu. Lekcija je to koju većina roditelja želi prenijeti svojoj djeci, a koju je Sara Konrath vješto sažela na kraju našeg razgovora.
„Svi smo mi međusobno povezani“, kaže. „Darivanje je samo podsjetnik na našu ljudsku povezanost s drugima. Ne samo da primatelji nisu sami jer mi mislimo na njih, nego ni mi nismo sami.“
Jason Marsh – Gratitude and Grateful Living
Prevela: Josipa Novački
Foto: Pixabay
