Većina svetaca, ako ne i svi, shvatili su da je bitno umrijeti sebi. Ovo je molitva sv. Franje Asiškog: „Jer tko se daruje, prima, tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život!“ I Majka Terezija je molila Gospodina da joj pomogne „često umirati sebi“ i „izaći iz sebe“ kako bi imala slobodu da postane istinski sretna.
U vremenu kada je moderno misliti samo na sebe, izaberi umrijeti svojim željama
Međutim, naš prirodni poriv vuče nas na drugu stranu. Svijet, tijelo i Sotona ponavljaju jedno te isto: „Usredotoči se na sebe. Zadovolji vlastite potrebe. Uberi za sebe jabuku sa stabla. Zar si toliko naivna da misliš da ćeš sve dobiti na pladnju?“ Čak da to i je istina, misliš li da će to ikada biti dovoljno? Lažljivac ti govori: „Ne, Ocu ne možeš vjerovati. Uvijek ćeš biti gladna.“
Kada sam prvi put čula za pojam „umrijeti sebi“, osjetila sam u srcu da je to ispravno. Neka vrsta paradoksalne sreće me preplavila. Nisam to tada shvaćala – bila je to potpuna nepoznanica za jednu ženu odgojenu u kulturi radikalnog feminizma. Ipak, ta me ideja privlačila i počela sam eksperimentirati s „malim umiranjem sebi“. Neobične pobjede sam izvojevala u sebi i počela sam vjerovati da ima nešto u tome!
Sve ono što ti teško pada u svakodnevnom životu, možeš prinijeti kao žrtvu Bogu
Kao žena pozvana na brak otkrila sam da mi se nudi mnogo mogućnosti za primjenu tog „umiranja sebi“ u praksi. Osim toga, počela sam shvaćati da to ne mogu postići sama. Bila sam preslaba. Moj je duhovni život procvjetao i počela sam se oslanjati na Isusa Krista i Njegovu Crkvu za primanje milosti kako bih na taj način mogla predati samu sebe.
Naravno, ako Bog želi da rastete u nekoj kreposti, pružit će vam mnogo mogućnosti da se okušate u njoj! Uh! Koliko puta sam morala odabrati uski put o kojemu govori Sveto pismo i zbog kojega moramo staviti interese drugih ljudi ispred vlastitih interesa. Ponekad se to od mene tražilo čak i onda kada zauzvrat nisam dobila nikakvo priznanje, zahvalnost ili pohvalu! To je dvostruko umiranje sebi! No, u dugoročnom smislu, postalo je očito da je Božja ruka bila na djelu.
Moj muž Tom i ja počeli smo Bogu i jedno drugomu „prinositi sebe kao žive žrtve“. Otkrila sam da moje iskustvo s umiranjem sebi uopće nije bilo strašno! Štoviše, osjećala sam veću slobodu i radost nego ikada prije.
Neka tvoje umiranje sebi bude smisleno – ono je dar drugome
Kao sada već dugogodišnja učenica divnog nauka svetog pape Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela, primjećujem da se i u njemu ponavlja ova poruka. Ivan Pavao II. zove to darivanjem sebe. On mi nudi dublji pogled na to. Ono što ja nudim više je dar nego umiranje. Teologija tijela također nas uvodi u promišljanje o načinu na koji darujemo taj dar. Činimo li to slobodno, potpuno, vjerno i plodonosno? Ako je naš odgovor da, onda darujemo istinsku ljubav. Istinska ljubav ponekad boli, no uz to je uvijek prisutan i element istinske radosti.
Upravo je to način na koji možemo ustrajati u tom davanju na našem zemaljskom putovanju – po otkupljenju u Isusu Kristu. Isus me uči da umrem vlastitoj volji, da oslobodim mjesto za Božju svetu volju. To je primarno umiranje sebi jer nas vodi u samo srce Boga koji nas zatim šalje da ljubimo i velikodušno darujemo sebe za potrebe i interese drugih.
Ovdje govorimo o spasonosnom činu koji sve to obuhvaća – to je onaj pravi dar nesebične ljubavi. „Isus Krist, poslušan volji Očevoj, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe `oplijeni` poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 7-8) Sada doista vidim iz iskustva vlastitog braka i obitelji da smrt nije kraj. Križ vodi uskrsnuću. Svako umiranje sebi vodi životu! U mračnom svijetu izopačenom zbog podjela, razdvojenosti i puke potrebe da „budemo broj jedan“, možemo sjati poput zvijezda na horizontu. Ne boj se umrijeti sebi!
Catholic Mom
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Tamara Bellis – Unsplash
