Sjećam se ovogodišnje veljače, zaista je bila uzela maha. To je mjesec kada su groznice, prehlade, zaleđene ceste i pregršt drugih stvari koje me pomalo čine frustriranom, sasvim uobičajena stvar. Tako uobičajene i tako male da nisam shvaćala njihovu pravu težinu. Nisam prepoznala svoje križeve koliko su bili sitni. Zaključila sam da je sve što trebam jedan ozbiljan razgovor, s nekim tko će mi reći: „Saberi se. Postoje beskućnici koji preživljavaju iste zimske uvjete. Postoje ljudi koji su puno bolesniji, usamljeniji i frustriraniji od tebe. Moraš stvari pogledati iz drugog kuta.“
Pogled na svoje križeve iz drugog kuta je zamka
Vjerovanje da, ako se prisiliš misliti kako drugi ljudi zaista pate, usredotočit ćeš se na zahvalnost za svoje blagoslove i nećeš obraćati previše pažnje na nepravde koje su prisutne u tvom životu. Tvoje će patnje postati manje kada ih usporediš s bolima koje drugi prolaze. “Plakala sam jer nisam imala cipela..” rekla je Helen Keller, “..dok nisam srela čovjeka koji nije imao noge.” Razumijem što je time htjela reći, zaista razumijem, ali moramo biti oprezni s idejom da je potrebno samo stvari pogledati iz drugog kuta kako bismo zamijenili svoje prigovore s radosnom zahvalnošću.
Iz jednostavnog razloga što se to u praksi najčešće ne dogodi.
Tuđa patnja neće izbrisati tvoju patnju
Citat Hellen Keller nam je zaista dobar podsjetnik kako ponekad zaista uživamo graditi planinu od mrvica naših sitnih problema. Iz nekog razloga, uživamo u gomilati svoje teškoće sve dok ne osjetimo da smo nadomak onog junaštva kojeg su pokazali mučenici. Izreka poput ove je podsjetnik da nisi jedini kojemu je loše i da je samosažaljevanje skliska padina s oštrim stijenama na dnu.
Ipak, očekivati da će razmišljanje o patnji drugih ljudi biti dovoljno da vlastite patnje nestanu jednostavno nije način na koji stvari funkcioniraju.
Nije važna veličina tvoje patnje – ti i dalje patiš
Jedino što takvim razmišljanjem možeš postići je vjerovanje da tvoje male patnje ne znače ništa. Da patnja nije stvarna. Da se tvoja patnja ne može mjeriti s tuđom. Takvim razmišljanjem stvaramo potajnu naviku uspoređivanja sebe s drugima, pa umjesto priznavanja svoje boli i predavanja vlastitih teškoća Isusu, počinješ govoriti: “To se i onako ne računa, tom-i-tom je puno gore.”, već izgovarajući tu rečenicu počinješ se osjećati loše što si toliko nesretan zbog svog sitnog križa.
U redu je ta perspektiva, ali to nije Božji pogled na stvari. Bog je Bog ljubavi i istine. On ne traži od nas da pretjerujemo s patnjom jer to nije realno. Međutim, On ne želi niti da odbacimo patnju, bila ona mala ili ne. On ne želi da kažemo “Ovaj loš dan zapravo uopće nije bio loš jer nitko nije umro.” Ako je bio loš dan, onda je važno. Ako Bog, Bog istine, vidi našu patnju kao stvarnu i vrijednu, trebali bismo i mi.
Božji pogled je stvar ljubavi, a ne usporedbi
Bog svakoga od nas susreće osobno. On ne prosuđuje svoju ljubav prema nama na temelju toga koliko smo daleko na skali boli došli. Ne kaže: “Ne patiš koliko pati i on, stoga se neću previše obazirati na tebe.” On čak ne kaže ni: “Patnja je privremena. Taman sam se sada htio uplesti i otpuhati je. Stoga, nije previše bitna.” Uvijek je bitna. Bog uvijek brine. To je ono što Ljubav čini. Kada je Isus čuo vijest da je njegov prijatelj Lazar umro, plakao je, unatoč tome što je savršeno dobro znao da će za nekoliko dana Lazara učiniti boljim udahnuvši mu novi život te da će se svi koji su u žalosti ponovno radovati.
Ljubav je poput vatre – počne mala i zatim se širi gdje god stigne. Začuđujuće, kada naučimo prihvatiti vlastitu patnju, ne pretjerujući i ne odbacujući je, postat ćemo suosjećajniji prema našoj braći i sestrama.
Svi znamo da, iako je primamljivo, uspoređivanje s drugim ljudima ne donosi ništa dobro. Majka čija je kuća čišća od tvoje, čovjek koji je pouzdaniji, prijatelj koji je pametniji – to su jednostavno ljudi koji imaju svoje vrline, mi imamo svoje. Njihove vrline ne bi smjele umanjiti naše mišljenje o sebi. Naučimo da nije dobro niti uspoređivati svoje križeve i patnje s tuđima, iz istog razloga. Svaka patnja je važna i svaka, nebitno koliko mala bila, može se ujediniti s Kristovom patnjom kako bi svijet ozdravio.
Anna O’Neil – Aleteia
Prevela: Josipa Novački
Foto: Unsplash
