Odgovor na pitanje…
„I… čime se baviš?” je drugo ili treće pitanje koje mi postave prilikom upoznavanja. Čini se dovoljno bezopasno, ali uvijek se malo namrštim. „Kod kuće sam s djecom.” Jednostavno, zar ne? Pretpostavljam da bi trebalo biti.
No, nekako se uvijek dogodi da u nastavku kažem da sam bila učiteljica. Zašto imam potrebu reći tu dodatnu informaciju? Zašto se opravdavam? Znam zašto sam napustila svoj posao. Znam da je ono što radim važno… Znam li?
Nedostaje mi moj posao
Prošle su četiri godine otkako sam podučavala svoju posljednju grupu učenika… Četiri godine otkako sam se počela pripremati za sljedeću grupu koja će ući kroz vrata moje učionice. Nedostaje mi svakodnevni odlazak na posao. Nedostaje mi raditi nešto važno. Nedostaje mi vođenje projekata koji su mi bili važni. Nedostaje mi rad s nekim ciljem, postizanje tog cilja, slavljenje postignuća. Čini se beznačajno, ali meni je to bilo važno. Bila sam dobra u tome.
Nedostaju mi moje kolege. To su bili moji prijatelji, ljudi od povjerenja. Razgovarali smo, slušali, smijali se i plakali zajedno. Svakodnevno su mi podizali raspoloženje. Bez uvrede mojoj djeci, ali njih „boli briga“ za moje raspoloženje.
Nikad se ne bih vratila
Promjena iz mame koja radi u mamu kućanicu isprva nije čak ni bila moj izbor. Učinila sam to jer je bilo potrebno. Naša je obitelj, s dvije male bebe na intenzivnoj njezi na neonatologiji, bila u krizi. Sada – nekoliko godina kasnije, još uvijek sam kod kuće. Ništa se nije popravilo, riješilo ili postiglo time što ne radim. Moju djecu nije „izliječio” moj ostanak kod kuće. Svaki dan je otprilike isti… Dajem sve od sebe kako bih dogovorila preglede kod liječnika, terapije, hrvala se sa čišćenjem i igrala sa svojom dječicom. Glamurozno, zar ne?
Možda se čini kao da mrzim ovaj život mame kućanice. No, bez obzira koliko moj najgori dan bio stresan i dosadan, koliko god se osjećala izolirano, i dalje je bolji nego da ostavljam djecu u vrtiću. Da se razumijemo, ovo nije članak protiv mama koje rade. I moje najstarije dijete je prošlo faze dadilje i vrtića. No, imati djecu s posebnim potrebama mijenja sve. Teško je vjerovati vanjskom svijetu kada vam vaše dijete ne može reći što nije u redu ili što se dogodilo.
A jesam li spomenula koliko volim biti prisutna kada moja djeca odlaze i dolaze iz škole? I kako je super ponekad dopustiti najstarijima da ne otiđu na nastavu samo zato da bi cijeli dan zabušavali? Možda se ne uspinjem ljestvama uspjeha kao prije, no ostanak kod kuće sigurno ima svoje prednosti.
Dakle, ono što želim reći… Znam da je ono što radim važno. Svako mijenjanje pelena, odlazak na terapiju, hrpa opranog rublja su važni. No, tko želi razgovarati o tome? Zato pretpostavljam da ću i dalje, kada me pitaju „Čime se baviš?”, davati ono dodatno objašnjenje.
Meghan Ashburn – She knows
Prevela: dr.sc. Danijela Janjanin
Foto: TeiTo
