Sjećate li se vremena kada su taština i nametljivost bile mane? Kada je ljudima išlo na živce ako netko priča samo o sebi i svojim uspjesima? Ili o svojoj djeci i njihovim uspjesima? Komentiralo bi se kako takvi ljudi misle da su bolji od drugih i označilo ih kao naporne. Izbjegavalo ih se. Nastojalo ljubazno i sa smiješkom pobjeći.
Nekako malo pomalo, a opet na neki način i preko noći, sve je to postalo poželjno. Gotovo dužnost. Za sve su krive društvene mreže. Ako imaš dobru haljinu, brzo objavi sliku. Dobro ti je ispala šminka, kolač, ručni rad? Brzo objavi. Uz par filtera, za svaki slučaj. Nije stvar u tome da se želiš hvaliti, ali jednostavno tako funkcioniraju društvene mreže, zar ne? Na kraju krajeva, važno je da ona susjeda ili ona prijateljica ili ona kolegica koje misle da su bolje od svih, znaju da si i ti super i da imaš super život.
Tamo gdje caruje taština…
Izgleda da i sami to preziremo. Onako preko oka gledamo na ovoga ili onoga koji samo stavlja svoje selfije i hvali se svojim uspjesima ili svojom djecom ili već nečim. Preziremo, a sami ponavljamo. Možda krenemo i s dobrim nakanama, ali se putem pogubimo. Možda onda nesvjesno takve etikete taštine i nametljivosti pridjeljujemo i onima koji taštine nemaju. Jer su u istom okruženju, na istom ih mjestu susrećemo. Tamo gdje caruje taština. Tamo gdje su knjige lica i brze slike života. Tamo gdje nas najviše zanima što ima s drugima.
I tako umjesto da živimo i upijamo iskustva, mi ih dijelimo. Umjesto da u srcu prebiremo o uspjesima naše djece, mi ih stavljamo u storije, statuse i naglaske. Umjesto da osjećamo i smijemo se glasno, mi lajkamo i stavljamo emotikone. Tamo gdje je knjiga puna lica gledamo jedni druge, bez ijednog pogleda licem u lice.
Danas je društveni život umrežen
Vremena su se promijenila, reći ćete. Danas je društveni život umrežen. Jesu, vremena su se promijenila, ali čovjek je ostao isti. Da bi stvarao odnose, potreban je susret. Da bi ih gradio, potrebno je vrijeme. Da bi ih čuvao, potrebno je puno zagrljaja i osmijeha i pogleda. Licem u lice.
Vremena su se promijenila, ali to ne znači da trebamo pristati postati ono što je protivno našoj naravi. Nikada ne smijemo pristati na to da postanemo bića bez lica, bića bez susreta, bića bez života.
Naravno, ne možemo se vratiti unatrag niti možemo čitav svjetski brod okrenuti u drugom smjeru. Ali nešto ipak možemo. Možemo čitati. Obične knjige. Na papiru. Možemo šetati. Pozdraviti one koje susretnemo i pitati ih kako su. Možemo ponekad nazvati nekoga, umjesto poruke: „Što ima?“ (svaka sličnost s engleskim „what’s up“ je sasvim slučajna). Možemo skuhati kavu i pozvati staru susjedu na razgovor.
Možemo slušati. Možemo odabrati tišinu. Makar malo. Svaki dan. Na koncu, kako bismo drugačije među svim tim licima i slikama mogli prepoznati Lice onoga koji je iznakažen za naše grijehe? Nije važno zna li itko osim Isusa da ti je konačno uspjela pita ili da se dijete više ne budi noću ili da je suprug napravio super policu. Nije važno što drugi misle. Žudnja za njihovom pohvalom vodi u taštinu. Koliko je bičeva za nju bilo potrebno?
Nije sve što dijeliš o sebi taština, ali…
Budi, zato, mudra kao zmija i bezazlena kao golubica. Preispitaj svoje srce. Razmisli kako možeš svojim prisustvom mijenjati taj umreženi svijet. Možda tvoje fotografije mogu prenositi ljepotu Božju, uspjehe drugih, radost zbog susreta… Pokazivati na Stvoritelja. Možda je potrebno podijeliti neka iskustva, otkrića i novosti. Učini to nakon prebiranja u srcu. Nakon molitve. Kao Majka.
Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.
Lk 2, 19
A kada je vrijeme sazrelo, podijelila je blago svoga srca sa svetim Ivanom i sa svima nama. Nije li predivno primiti dobre vijesti koje su prošle kroz filtar Majčinog srca? Rado će ona i moje i tvoje filtrirati. Samo ih valja u srcu njoj predati.
Lice tvoje, Gospodine, ja tražim
A što da radimo kad šetamo tim umreženim prostranstvima punim lica, a bez lica?
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ps 27, 8-9
U svima oko sebe tražiti Krista. Jer koga god susretnem, susrećem onoga koga Krist ljubi. Samo tako ću moći ljubiti braću. Pa i onu nametljivu. Samo tako ću se i sama čistiti od taštine i nametljivosti i gledanja sebe u svemu. Gledajući lice Onoga koga su za moje grijehe satrli, mogu vidjeti i prepoznati nakane svoga srca i suzama ih isprati. A onda pročišćenog srca krenuti u susret drugome. Licem u lice.
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Omar Lopez – Unsplash
