Većina ljudi voli slušati tuđe priče o obraćenju. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća objavljeno je nekoliko zbirki kratkih priča o obraćenju ljudi na katoličanstvo. To su knjige poput Surprised by the Truth (Iznenađen istinom) ili Rome, Sweet Home (Naš put u Katoličku Crkvu), autora Scotta i Kimberly Hahn. No niti jedna knjiga ne sadrži više dirljivih primjera obraćenja i života vjere kao Sveto pismo.
Priča o obraćenju: Ruta
Na primjer, u Starom zavjetu, možemo čitati priču o Ruti. Priča počinje kada glad zavlada u zemlji Judinoj što je ponukalo Elimeleka, njegovu ženu Noemi i dva sina da odsele u Moab. Tijekom boravka u Moabu, Elimelek umire, a njegovi se sinovi ožene Moapkama. Najzad i dvojica sinova umiru, ostavivši tako tri udovice. Kad je u zemlji Judinoj glad prestala, Noemi je odlučila vratiti se te je potaknula svoje dvije snahe da se vrate svojim majkama i ostanu u svojoj domovini. Jedna je snaha, Orpa, ostala, no druga je, Ruta, donijela odluku koja će joj preobraziti život i odigrati istaknutu ulogu u povijesti Izraela. Rutina ispovijest vjere je jedna od najdirljivijih u Svetom Pismu. Ruta je rekla svojoj svekrvi:
Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe! (Rut 1,16-17)
I tako je Ruta otputovala s Noemi u Betlehem i konačno se udala za Boaza, Noeminog rođaka iz obitelji njenog pokojnog muža. Imali su sina po imenu Obed koji će postati djed kralja Davida. Rutino “da” Božjem pozivu je, može se reći, preteča Marijinog, Bogorodičinog “fiat”. Ovu snažnu priču, vrijednu vašeg čitanja i meditiranja, možete pronaći u Knjizi o Ruti. Priča je to o potpunoj promjeni s jedne kulture na drugu, s jedne religije na drugu.
Priča o obraćenju: Kralj David
U Starom zavjetu nalazimo i priče o obraćenju, ne s jedne vjere na drugu, već o povratku od grijeha k Bogu. Jedan takav slučaj bavi se obraćenjem kralja Davida. Tu se ne radi o prelasku s jedne religije na drugu, već o pokajanju. Događaj na koji mislim je priča o Davidovom velikom grijehu, njegovu pokajanju i o Božjem velikom milosrđu. U vrijeme kad je vodio završnu bitku s Amoncima, kralj David je odlučio ostati u pozadini u Jeruzalemu. Kao Mesijin preteča, a i općenito govoreći – nije se kraljevski ponašao. Primijetio je Bat-Šebu, ženu Urije, jednog od svojih najboljih ratnika. David ju je zaveo i ona je začela sina.
U namjeri da sakrije svoj grijeh od Urije, David je uredio okolnosti bitke tako da ona rezultira Urijinom pogibijom, nakon čega je oženio Bat-Šebu. Bog šalje proroka Natana da u ime Božje osudi Davida zbog zla koje je učinio. Začeti dječak će umrijeti. David i Bat-Šeba će imati još jednog sina koji će postati kralj Salomon.
Pa gdje je onda obraćenje i pokajanje? Možete čitati o Davidovom pokajanju i molbi za oproštenje u njegovom pokajničkom himnu, psalmu 51. – jednom od sedam pokajničkih psalama:
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš…
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Svakako pročitajte psalam 51. u cijelosti – Crkva ga moli svakog petka ujutro u jutarnjim pohvalama (jutarnjoj molitvi) u liturgiji časova.
David – čovjek po Božjem srcu
Davidova priča nas pogađa i za nas je izuzetno važna jer Sveto pismo opisuje Davida kao “čovjeka po Božjem srcu”. Tko god traži Boga želi biti što je David bio, a opet, David je tragično upao u grijeh. Tko se od nas čitajući ovaj odlomak ne može poistovjetiti s njim na nekoj razini? Ipak, Davidov veliki grijeh nije kraj priče. Bez obzira na to što smo možda učinili, bez obzira na štetu koju smo možda prouzročili i bez obzira kako smo teško griješili, nije se prekasno podvrći obraćenju srca, okrenuti se od grijeha Bogu. Bog njeguje skrušeno srce i Njegovu milosrđu nema kraja. To je poruka priče o Davidovu gubitku milosti – da izgubljena milost i spasenje mogu biti obnovljeni.
Priča o obraćenju: sv. Pavao
Upravo u Novom zavjetu nalazimo najviše biblijskih priča o obraćenju. Meni najdraža je priča o razmetnom sinu i kako je za nju pokojni fra Dubay jednom napisao, u njoj je posvuda vidljiv božanski rukopis. Naravno, tu su i drugi favoriti kao što je žena na zdencu ili žena uhvaćena u preljubu. No, po mom viđenju, nema veće priče o obraćenju do one sv. Pavla (Savla) na putu za Damask. Ovdje se radi o snažnoj priči o obraćenju koje radikalno mijenja smjer nečijeg života – priči o čovjeku koji je do obraćenja bio posve uvjeren u ispravnost svog dotadašnjeg života i poteza.
O sv. Pavlu učimo prvenstveno iz dva izvora – Djela apostolskih i njegovih “neosporenih” novozavjetnih poslanica: 1. Solunjanima, Galaćanima, Filipljanima, 1. i 2. Korinćanima i Rimljanima. Saznajemo da je Savao bio farizej, svećenik iz plemena Benjaminova i građanin Rima znan i po imenu Pavao. To da je volio Boga i svoju židovsku vjeru uopće nije upitno. Studirao je do nogu velikog učitelja Gamaliela. Pišući o svom obraćenju, sv. Pavao nam kazuje ponešto o svom bivšem životu:
Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. (Gal 1,13-14)
Savao je progonio prvu Crkvu te je čuvao haljine čovjeku koji je do smrti kamenovao prvog mučenika Crkve, đakona sv. Stjepana. Bilo je to na putu za Damask, grad u koji je išao uhititi još kršćana, kad je Savao doživio svoje obraćenje. Popularna tradicija i klasična pobožna umjetnost prikazuju Savla srušenog s konja (Caravaggio,…). Njegovo obraćenje i priča o tome su tako snažni da se mnogi pozivaju na vlastito “iskustvo puta u Damask”.
Što se može naučiti od sv. Pavla i njegovog “iskustva puta u Damask”?
Mnoštvo je važnih detalja koje treba sagledati prilikom razmatranja obraćenja sv. Pavla, a koji su mjerodavni za naše živote danas – ima ih dovoljno za cjeloživotno promišljanje. Usredotočimo se na samo nekoliko.
Ponos prethodi padu
Kako nam kaže sv. Tereza Avilska, onaj koji želi napredovati u duhovnom životu mora provesti mnogo vremena u vježbanju poniznosti. Ponosna osoba je, bez obzira koliko misli da su njene namjere čiste, često vođena vlastitom, iskrivljenom slikom Istine. Nema dokaza da je sv. Pavao ikad čuo Isusa kako poučava prije raspeća, no poput mnogih osoba iz prvog stoljeća, i unatoč svom žaru za Zakon i Proroke, sv. Pavao je, prije svog obraćenja, živio u duhovnoj tami svoga vremena ne prepoznavši Isusa kao dugo očekivanog i obećanog Mesiju. Ne znam odnosi li se to potpuno na sv. Pavla, no mogu ga povezati sa sigurnošću s pretjeranim samopouzdanjem i samodostatnošću koje osobu vode k zatvorenosti prema Istini.
Istinsko obraćenje traži predanje
Koliko puta je prilika za iskustvom istinskog obraćenja bila propuštena zbog nevoljkosti u prepuštanju i predaji? Čak i kad znamo da smo u krivu oko nečeg, što je to u ljudskoj naravi što nekoga vodi da ustraje u starim načinima i željama? Je li to strah od gubitka nečega – kontrole, ugleda, poštovanja, posjeda, položaja, itd.? Koliko li je puta netko ušao u ispovjedaonicu i čak ispovjedio sve, a nakon toga izašao noseći isti stari teret grijeha i krivnje koje Bog želi da ostavi? Koji god oblik to uzimalo, moramo se predati Bogu da “ne živim više ja, nego živi u meni Krist”. Sv. Pavao je morao biti oslijepljen da bi progledao. Morao je prihvatiti da je progoneći kršćane, progonio svog Boga. Morao je biti voljan učiti više no što je dotad naučio, čak i odučiti se od nekih stvari koje su mu bile drage.
Obraćenje nije jednokratan, prolazan događaj
Sv. Pavao je pristao biti vođen u Damask gdje je susreo Ananiju koji ga je izliječio i krstio. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja u mjesnoj sinagogi, sv. Pavao je shvatio da treba uložiti vrijeme u formaciju i rast u milosti pa je proveo tri godine u molitvi i rastu u duhovnost u Arabiji – a sve je to bilo tek početak. Početno obraćenje nije dokinulo potrebu za njegovim rastom, bilo je samo početak. Pisao bi:
Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao. (1 Kor 9,27)
Niti je to dokinulo njegove patnje ni trud. Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. (Rim 8,16-17) Obraćenje je cjeloživotno nastojanje koje od nas traži da “sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja!”
Obraćenje je potpuni okret u drugom smjeru
Da bismo iskusili pravo obraćenje, moramo biti potpuno iskreni prema Bogu i sebi. Ne smije biti polovičnih mjera. Ništa nije jasnije od razlike između života sv. Pavla prije i nakon obraćenja. Naš novi život u Kristu mora postati najviši životni prioritet. Ova promjena mora zahvatiti cijeli naš život. Ne možemo biti vjerni u crkvi, a nevjerni drugdje. Prožimanje vjerom našeg života u vlastitom domu, na poslu i u javnosti apsolutna je nužnost. Na možemo služiti dvojici gospodara, ne možemo živjeti dvostrukim životom – ne ako želimo slijediti Krista.
Neka nam dobri Bog, tvorac svega dobrog, pomogne otvoriti umove i srca za sve na što nas poziva da budemo i činimo u životu da bismo s njim bili u životu koji treba doći. I neka nas primjer sv. Pavla i svih drugih obraćenja zabilježenih u Svetom pismu pouči i vodi k tom cilju.
Đakon Michael Bickerstaff – Integrated Catholic Life
Preveo: Mladen Ilijević
Foto: Mohamed Nohassi – Unsplash
