I.
U gradu gdje su zidovi kao ljudi i često zalaze vile, živio je neobično mali zid i neobično velika vila. Zidovi su se međusobno hvalili visinom i čvrstinom, a vile gracioznošću i besprijekornom kožom. Zidovi bi štitili grad od svakakvih nepogoda. Vile bi brinule da raste sve što od zelenila treba rasti. Vile su obično izbjegavale zidove, kraj njih su se osjećale minijaturno. One bi zalazile u krošnje i slagale si divne ležajeve od lišća pa promatrale nebo ili čitale knjige dok pada kiša. Vile su, naravno, čitale isključivo poeziju.
Jednog lijepog dana, na raskrižju, sreli su se, za standarde tog grada, neobično mali zid i neobično velika vila. Prvo su se gledali u čuđenju jer nitko u tom gradu nije vidio zid manji od 20 metara visine i 10 metara širine i nitko u tom gradu nije vidio vilu veću od 3 cm visine. Zid u susretu je imao 10 metara visine i 8 metara širine, a vila u susretu je imala 4 metra visine i oko 1 metra širine. Naviknuti na poglede čuđenja, brzo su taj pogled sakrili, ali im je teško bilo maknuti se s mjesta. Vjerovali ili ne, prvu riječ među njima je prozborio zid. Vila je bila pomalo ponosna i nikad nije htjela prva prozboriti. Ipak je bila vila.
II.
ZID: Pa dobro, kakva si ti vila?
VILA: A prepoznaješ da sam vila?
ZID: Naravno, imaš besprijekornu kožu i koraci su ti tako graciozni da su gotovo nečujni. Uostalom, vidim da držiš u rukama zbirku Joycea Kilmera. Tko bi drugi čitao poeziju osim vila? I još k tome, imao takvu kožu…
VILA: Hm, ma dobro, ja samo želim čitati. Srušili su drvo ispod čije krošnje najčešće sjedim i sad tražim drugo. Jesi li možda vidio kakvo dobro stablo široke krošnje?
ZID: Pa trebaš li baš stablo?
VILA: Treba mi hlad.
ZID: Onda možeš kraj mene čitati. Stvaram bolji hlad od lišća.
VILA: Ne znam želim li čitati kraj nekoga tko djeluje tako… mrzovoljno.
ZID: Onda, sretno ti s potragom. Možda nađeš neku dobru ogradu.
VILA: Čekaj, čekaj… Umorna sam već, a zbilja se želim uhvatiti čitanja. Ne zanimaju me ograde. U ovom gradu nisu baš čvrste i premale su. Hoćeš stati tu sa strane pa da krenem čitati? Možda ti poneki stih pročitam i naglas.
ZID: Dobro. Kako god.
III.
Kako je vrijeme prolazilo, zidu je izrasla brada od tamnozelenog cvijeća. Vilinska prisutnost potiče razvoj lišća među krošnjama pa ne čudi da je zidu izrasla takva brada. Zidu je to bilo baš smiješno pa se nakon dugo vremena smijao.
Jednog dana vila nije došla na raskrižje u vrijeme u koje inače dođe. Zid se čak zabrinuo. Da je došla kao inače, bila bi već sat vremena s knjigom kod njega. Bio je sretan da zabrinutost može sakriti iza brade. Tko je vidio da zid išta osjeća? Jao, u glavi je vrtio cijeli niz katastrofa od olovne kiše do otmice misleći da se nešto od toga dogodilo vili. Odlučio ju je potražiti. U jednom trenutku je pomislio: „Ma zaboravi, vjerojatno je našla neku krošnju. Glupa poezija, iščupat ću je iz glave!” Počeo si je čupati tu bradu jer „što će njemu to”. Onda je stigla vila.
VILA: Znala sam da nisi tip za bradu.
ZID: Mislio sam da nećeš doći.
VILA: Bila sam u knjižnici. Potrajalo je dok sam našla knjigu koju želim. Ima i drugih autora umjesto Kilmera koje vrijedi čitati. Hoćeš li nastaviti čupati bradu ili ćeš mi opet pomoći za hlad?
ZID: Pomoći ću ti.
Sa strane se mogao čuti smijeh ježeva. Zid im je izgledao presmiješno sa polupočupanom bradom. Bilo im je lako smijati se jer su bili sretni što se vila vratila. Oni bi povremeno također došli na raskrižje i slušali kako vila, s vremena na vrijeme, poneke stihove čita naglas.
IV.
Na kraju, zid je pomislio, stvarno treba biti oprezan s mislima u glavi. Tako intenzivne pretpostavke vezane za njegovu zabrinutost, jao. Baš su ga naživcirale. Još su mu se ježevi smijali jer je od iziritiranosti počupao pola brade i stvarno je izgledao pomalo smiješno. Možda bi mogao popričati s rijekom da ga malo opusti. Jednostavno čovjek nekad treba potražiti iskusnu pomoć. Vila ionako redovito priča s rijekom. To joj pomaže da ne brine toliko što ne stane u krošnje kao druge vile i svašta nešto što je samo njeno. Ne mogu vam reći što, to je njezin osobni teret.
V.
Teče, teče nervoza… Neka isteče.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Daniel Kempe – Unsplash
